BiH PARAFIRALA SPORAZUM SA EVROPSKOM UNIJOM

(Autor: Esad jaganjac, dipl.ing)

Evropski komesar za proširenje je nakon parafiranja kazao da ovaj sporazum, pod uslovom bude ispravno proveden, predstavlja "kapiju" prema statusu zemlje kandidata za članstvo u EU.

- Sporazum doprinosi i uspostavi stabilnog i predvidivog pravnog okruženja za sve potencijalne investitore, rekao je Ren i naglasio da je siguran da će potencijalni strani investitori BiH vidjeti kao novo mjesto za svoja djelovanja.

On je kazao da će SSP, putem reformi koje promovira, pomoći daljem poboljšanju ekonomskih uslova i otvaranju novih radnih mjesta.

Čestitka OHR-a

Visoki predstavnik međunarodne zajednice i specijalni predstavnik Evropske unije (EU) u BiH Miroslav Lajčak čestitao je danas državnim institucijama i građanima BiH parafiranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU.

Prenoseći čestitke i poruku visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politikuJaviera Solane, Lajčak je naglasio da "parafiranje možda zvuči tehnički, ali ono ima veliku simboličku važnost za BiH, nakon mjeseci blokade i paralize" reformi u BiH.

- Sporazum koji je postignut u vezi sa boljim funkcioniranjem Vijeća ministara BiH i Parlamenta BiH, te Akcioni plan za reformu policije pokazuju da je BiH sposobna prevazići teškoće. To je dobar znak za budućnost, ali još ima puno toga što treba uraditi, istaknuo je Lajčak.

- Parafiranje SSP pokazuje da ste i sposobni i spremni pozabaviti se tim teškoćama. Vjerujem da ćete provesti Akcioni plan bez ikakvih odlaganja i da ćete ispuniti uslove za punu provedbu i zaključivanje SSP, kazao je Lajčak.

Istaknuo je da BiH ima velike šanse "da ide u korak sa svojim susjedima" na evropskom putu, za što su odgovorne domaće institucije.

Ponovio je da će se političko prisustvo međunarodne zajednice u BiH mijenjati u zavisnosti od njenog napretka prema evropskim integracijama, naglasivši spremnost EU da pomogne našoj zemlji na tom putu. 

Nada: Parafiranje dobra poruka investitorima

Direktor Direkcije za evropske integracije BiH Osman Topčagić smatra da se parafiranjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU šalje dobra poruka investitorima...

On smatra da bi Sporazum mogao da bude potpisan za četiri mjeseca.

"Od parafiranja do potpisivanja potrebno je da Evropska komisija prevede tekst Sporazuma na sve zvanične jezike koji su u upotrebi u EU. Pošto se naš tekst Sporazuma, kao i onaj koji je Srbija potpisala sa EU, u najvećoj mjeri poklapa sa tekstom koji je zaključila Crna Gora, Evropskoj komisiji i službama za prevođenje neće trebati toliko vremena", rekao je Topčagić.

On je istakao da je to tehnički dio posla, a da BiH, s druge strane, mora da nastavi sa procesom reformi, posebno akcionog plana za reformu policije i drugim reformama kako bi EU odlučila da pristupi potpisivanju.

Topčagić je rekao da će BiH potpisivanjem Sporazuma preuzeti obavezu preuzimanja evropskog zakonodavstva.

"Identifikovali smo oko 1.200 uredbi i direktiva, kao instrumenata evropskog zakonodavstva koje treba preuzeti. Mi sad imamo niz novouspostavljenih institucija, kao rezultat ispunjavanja uslova za otvaranje pregovora i niz propisa donesenih u prethodnom periodu", rekao je Topčagić.   

On je istakao da BiH potpisivanjem Sporazuma neće dobiti pristup novim fondovima.  

"Ovaj sporazum potvrđuje naš status potencijalnog kandidata. Novi fondovi dolaze tek sa statusom kandidata, koji se dobija nakon što apliciramo za članstvo u EU, a Unija ocijeni da ispunjavamo uslove", rekao je Topčagić.

On je naveo da je plan da BiH u redovnoj proceduri dobije status kandidata do 2010. godine.

"U EU ima inicijativa, poput grčkog ministra inostranih poslova, da se taj proces odvija brže i to u svakom slučaju treba pozdraviti i podržati s naše strane", rekao je Topčagić.                         

Očekivanja: Smirivanje Balkanskih napetosti Evropskim parafom

Kako javlja Financial Times Evropska unija je, nastojeći smiriti napetosti na Balkanu odlučila parafirati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s BiH nakon što su se predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata dogovorili da pristupe provođenju paketa reformskih mjera, uključujući i akcioni plan za reformu policije.

Zapadni diplomati, u strahu od destabilizacije regije, žele da se zaštite od nemira među Srbima u BiH poslije neuspjeha pregovora o statusu Kosova.

Financial Times ukazuje i da će, uz garantiranje integracije BiH u Evropsku uniju, vođe nacionalnih zajednica u toj zemlji, kako sami kažu, sada moći daleko lakše pregovarati o teškim kompromisima koji im predstoje.

Tri principa kao uslov za potpisivanje SSP

Europska unija (EU) je potvrdila da je restrukturiranje policije zahtjev koji BiH treba ispuniti kako bi započeli pregovori za članstvo u EU.

EU je također naglasila tri osnovna principa kojih se BiH mora pridržavati ako želi ostvariti svoje ambicije za ulazak u ovu asocijaciju, a to je:

1.       da zakonodavne i proračunske ovlasti moraju biti na državnom nivou,

2.       organizacija policije se mora zasnivati na tehničkim kriterijima i mora biti izvedena u funkcionalnim područjima,

3.       politički utjecaj mora biti eliminiran iz operativnog rada policije.

Pošto je reforma policije jasan kriterij za BiH ako želi potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, rješenje ne može biti nametnuto, navodi se u priopćenju.

U vezi sa ovim novinari su postavili pitanje  Lajčeku: «Šta je s tri principa EU? Jesu li oni derogirani?», na šta je on odgovorio:

- Ne. Oni nisu derogirani i ostaju kao uslov. Nakon parafiranja SAA očekuje se da se odmah počne raditi na zakonima u kojima će se tri principa EU jasno ugraditi u zakonske akte. Za to imamo šest mjeseci i u tom okviru se zakonski akti usvoje. Ključno je da su bh. političari postali aktivni dio procesa. Do sada su bili pasivni, sve je dolazilo spolja, a oni su odbijali. Sada se stvari mijenjaju i to je dobro. EU će kroz svoje institucije - policijsku i moju misiju - biti prisutna u tom procesu kako bi se zahtjevi EU ispoštovali. 

Realnost - Maheri bosnaskog lonca

Nažalost još će dugo vode, a možda i krvi proteći i Drinom i Unom prije nego što se gore pomenute nade i očekivanja ispune. EU je parafiranjem sporazuma sa Srbijom dokazala da baš i svi prinicipi i nisu toliko važni kada se radi o udovoljavanju velikosrpskom projektu. Najveći zločinci poslije Hitlera su još uvijek na slobodi, a bit će predani Hagu samo onad kada postanu smrtno bolesni ili im se pripremi katum-ferman u zatvoru, kao što je bio slučaj sa Miloševićem. Bilo kako bilo pravda neće biti zadovoljena.

Sa druge strane četnici i domaći izdajnici naklonjeni velikosrpskom projektu su isposlovali da se donese Mostarska deklaracija, kojom se tri principa EU vezuju za promjene ustava, koje će uslovljene vetom tzv. RS kao konačno rješenje imati ostanak genocidne tvorevine i njene genocidne policije.

U ovoj deklaraciji je sadržana jedna vrlo bitna odrednica. Naime, precizirano je kako će se "struktura jedinstvenih policijskih snaga BiH temeljiti na relevantnim odredbama budućeg Ustava BiH".

Dakle, prema potpisanom dokumentu, a i izjavama nekih sudionika mostarskog sastanka, kompletna reforma policije će biti provedena nakon ustavnih promjena. Znajući da genocidna tvorevina ima pravo veta na sve promjene ilegalnog Dejtonskog ustava nije teško zaključiti da će i ovaj puta i građani Republike BiH i Evropa biti ponovi prevareni, mada gledajući ko za koga glasa i ko za koga navija i jedni i drugi žarko žele da budu prevareni. Historija se ponavlja! Republiku BiH i njen legalni i legitimni ustav nema ko da brani. 

CERIĆ U SANDŽAKU 

Autor: Sven Rustempašić 

FERAL ANALIZIRA

(Ivica ĐIKIĆ, 31. 10. 2007)

ČIME JE UVJETOVANA PREOBRAZBA PREMIJERA REPUBLIKE SRPSKE MILORADA DODIKA, DEKLARATIVNOG SOCIJALDEMOKRATA I NEGDAŠNJEG KARADŽIĆEVA PROTIVNIKA, U VATRENOG NACIONALISTA KOJI PRIJETI BLOKADOM INSTITUCIJA VLASTI BiH

TRGOVAC U RUHU VOĐE

Predsjedniku Vlade bosanskohercegovačkog entiteta koji se naziva Republikom Srpskom, četrdeset osmogodišnjem Miloradu Dodiku, svidjela se uloga jednog od glavnih zaštitnika ugroženog svesrpstva i trenutačno najmoćnijeg srpskog nacionalističkog tribuna na Balkanu. Inzistiranje visokog predstavnika tzv. međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Miroslava Lajčaka na reformi policije – koja podrazumijeva depolitiziranu policijsku strukturu u kojoj se zakonodavne i budžetske ovlasti nalaze na državnoj a ne entitetskoj razini – te Lajčakov prijedlog novog modela odlučivanja u državnom Vijeću ministara – po kojemu su za donošenje odluke potrebni glasovi natpolovične većine članova spomenutog vijeća, pri čemu za odluku, umjesto dosadašnja minimalno dva, mora glasati najmanje po jedan ministar iz svakog od tri konstitutivna naroda – izazvali su tešku vatru iz Republike Srpske.

Kad se kaže Republika Srpska, misli se na Milorada Dodika: otkako je u veljači prošle godine zaposjeo položaj predsjednika Vlade, taj diplomant beogradske politologije i predratni partijski funkcionar iz Laktaša kod Banje Luke postao je stvarni politički i ekonomski gazda manjeg bosanskog entiteta. Uživa golemu popularnost, nema gotovo nikakve relevantne političke opozicije i uspio je utišati skoro svaki kritički glas iz medijsko-intelektualnih krugova.
 
Spust do Mostara
 
Krajem prošloga tjedna, Dodik je najprije zaprijetio povlačenjem srpskih predstavnika iz svih bosanskohercegovačkih tijela državne vlasti, pa se zatim spustio do Mostara gdje je s liderima glavnih bošnjačkih i hrvatskih stranaka potpisao deklaraciju o sramežljivom prihvaćanju policijske reforme, inače, centralnog preostalog uvjeta da bi Bosna i Hercegovina mogla staviti potpis na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU, a u ponedjeljak je u Banjoj Luci pred desetak tisuća demonstranata zborio o neuništivosti Republike Srpske i o protuustavnim rješenjima antisrpski nastrojenog Slovaka Lajčaka, rješenjima što navodno omogućavaju preglasavanje srpskih predstavnika u ministarskom savjetu i parlamentarnim domovima.
 
Potpisujući tekst tzv. mostarske deklaracije, Dodik se suglasio s maglovitom formulacijom da će "nova i reformirana policijska struktura BiH biti zasnovana na relevantnim odredbama Ustava BiH koji će uslijediti kroz proces ustavne reforme". Premijer Republike Srpske i predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) dodatno je pojasnio apstraktnost izjave koju je supotpisao: "Naglašavam kako jedinstvena policijska struktura BiH mora odražavati ustavnu strukturu zemlje. Reformirana policija će morati odgovarati budućim ustavnim rješenjima BiH."
 
Prema mišljenju Nerzuka Ćurka, profesora na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, mostarski autogram, koji je pomalo u kontradikciji s banjalučkim protestima protiv Lajčaka i Bosne i Hercegovine, proizvod je Dodikova nastojanja da kupi malo vremena: da vidi koliko je ovoga puta ozbiljan visoki predstavnik, da oslušne reakcije ambasadora stranih sila, da čuje upute iz Beograda i glasove iz Moskve, da procjeni koliko je daleko spremna ići međunarodna zajednica, pa da zatim razmišlja o radikalnoj i jednostranoj blokadi institucija Bosne i Hercegovine, kojom ovih dana učestalo prijeti.
 
Provođenje koncepta
 
"Sadašnjim manevrima on pokušava pokazati da je dobar igrač na malome terenu", kaže profesor Ćurak, "ali, u suštini, radi se o tome da Dodik provodi svoj strateški politički koncept koji se sastoji u što većem distanciranju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, odnosno u politici izlaska RS-a iz BiH. Cilj Milorada Dodika jest da dugoročno obesmisli državu Bosnu i Hercegovinu, da je pokaže nefunkcionirajućom tvorevinom, te da slabu i neodlučnu međunarodnu zajednicu suoči s krahom geopolitičke dosjetke koju je sama kreirala. Dodik, zapravo, Daytonski sporazum ne tretira kao podlogu za postupnu konstrukciju Bosne i Hercegovine, nego kao temelj za definitivno dugoročno dekonstruiranje države. Pritom pristaje da se Dayton može mijenjati samo u smislu odlaska visokog predstavnika i međunarodne zajednice." Dodajemo: i u smislu uspostave hrvatskog entiteta.
 
Vratimo se sad prvoj rečenici ovoga teksta. Ona kaže da se Dodiku svidjela nacionalistička uloga što ju je ozbiljnije počeo igrati prije koju godinu i ta rečenica podrazumijeva da njegova politička rola tokom većeg dijela devedesetih godina nije bila osobito bliska sadašnjoj mu poziciji: tih godina u njegovu političkom djelovanju nije bilo ni približno ovolike količine negiranja države Bosne i Hercegovine i nije bilo ovako snažnog negiranja bosanskih elemenata u vlastitom identitetu, te u identitetu Srba u BiH. "Zanimljiva je Dodikova politička historija", veli profesor Ćurak, "jer je on u toku rata pokazivao otvoreno i ozbiljno neslaganje s načinom realizacije srpskih nacionalnih interesa. No, politička prošlost irelevantna je za njegovo današnje ponašanje".
 
Vješti poduzetnik iz Laktaša na početku bosanskohercegovačkog višestranačja bio je pripadnik reformističke partije Ante Markovića. Nikad nije bio dijelom Karadžić-Mladićeve družine što je ubijala gradove i ljude po Bosni i Hercegovini, osnovao je opozicijsko Vijeće nezavisnih poslanika u Skupštini Republike Srpske, sredinom devedesetih potpisao je sporazum sa Sejfudinom Tokićem o suradnji bosanskih socijaldemokratskih stranaka, po potpisivanju Daytonskog sporazuma nastavio je biti najsnažniji Karadžićev opozicionar koji se zaklinjao u evropski put BiH, u ideale socijaldemokracije, u suradnju s Haškim sudom, u pogubnost nacionalizma...
 
Pritom, naravno, nije zanemarivao ni vlastite materijalne interese: njegove firme bavile su se trgovinom svega i svačega, a smatra se da je najveći novac zaradio na švercu cigareta. Otud mu i nadimak koji ga prati i danas – Mile Ronhill. Od 1996. naovamo Dodik je bio na čelu Saveza nezavisnih socijaldemokrata i, što je puno važnije, važio je za glavnog američkog miljenika u redovima bosanskih Srba.
 
Šakom i kapom
 

Taj status, do kojeg je došao rečenim oponiranjem Radovanu Karadžiću i njegovu SDS-u, 1998. godine okrunio je usponom na položaj predsjednika Vlade RS-a. Imenovala ga je tadašnja predsjednica srpskog entiteta Biljana Plavšić koja se i sama najednom bila prometnula u opoziciju Karadžiću i njegovu krilu stranke. Plavšićeva je, usto, tih godina počela njegovati i kooperativnost s međunarodnim faktorima s kojima je Dodik odavno plesao u istome kolu. Prva Vlada Milorada Dodika potrajala je do početka 2001., a te nepune tri godine ostale su u dobrom sjećanju stanovnicima Srpske: potekla je rijeka inozemnih donacija, Dodik je obilazio gradove i sela od Banje Luke do Trebinja, dijelio je šakom i kapom, jačao je svoju partiju i vlastiti kult, te se pokušavao baviti oporavkom privrede.
 
Mnoge familije prvi su se put nakon 1992. pošteno najele, ali ni Dodik nije ostao kratkih rukava. Debljali su se njegovi bankovni računi i gomilali stambeni kvadrati od Laktaša do beogradskog Dedinja. "Mile je krao, ali je i nama dao", često će se čuti po Republici Srpskoj.
 
Posjedovanje moći, Dodika je i u tom premijerskom mandatu bilo gurnulo u zagrljaj nacionalizmu. Povratak protjeranih Bošnjaka i Hrvata tekao je sporo ili nikako, nije bilo čišćenja policije i drugih entitetskih tijela od ljudi koji su sudjelovali u najtežim ratnim zločinima i nije bilo osobite suradnje s Haškim sudom. Sve se svodilo na povremene izjave da su Karadžić i Mladić kukavice koje svojim skrivanjem zagorčavaju život srpskome narodu. Dodik je istovremeno htio biti ekonomski preporoditelj i veći Srbin od svih političara što su izišli ispod Karadžićeva šinjela.
 
Može biti da je i to, uz stalna koalicijska preslagivanja unutar srpskih partija, doprinijelo njegovu ponovnom preseljenju u opoziciju, gdje će provesti narednih pet ljeta, do veljače 2006. godine. Unatoč (neuspješnim i više obrednim) istragama koje su ga sumnjičile za umiješanost u kriminalne poslove, opet je bio žestok opozicionar i opet se međunarodnoj zajednici ispostavljao najmanje lošim političkim rješenjem u Republici Srpskoj. Predsjednik Srpske Dragan Čavić dao mu je mandat za sastav Vlade šest-sedam mjeseci prije izbora 2006. i Dodik je, na prvi pogled mimo logike, prihvatio ponudu: kažemo na prvi pogled, jer kad se samo malo mućne glavom, postaje jasno da ovaj pragmatični politički primitivac, s bistrinom seoskog gazde koji zna "napraviti pare", ni minute nije htio otezati sa stavljanjem šape na financijske i privatizacijske tokove u Republici Srpskoj.
 
Vatrena retorika
 
I odmah se – još snažnije nego kad je prvi put dobio vladarsku moć – odao vatrenoj retorici u kojoj se našlo mjesta i za minoriziranje srebreničkog masakra, i za omalovažavanje države Bosne i Hercegovine, i za poistovjećivanje Sarajeva s Teheranom, i za bahato vrijeđanje stranih političara, i za uzdizanje u nebesa nedodirljivog statusa Republike Srpske, statusa koji, uostalom, nitko relevantan generalno i ne dovodi u pitanje... Na krilima te retorike glatko je trijumfirao na izborima u rujnu 2006., ali tada se nije dogodilo ono što se očekivalo u međunarodnim krugovima i među dijelom bosanskohercegovačkih analitičara: Dodik nije povukao kočnicu, nego ga je ponijela pjesma, pa je jednakim žarom nastavio inzistirati na praktičnoj državnosti Republike Srpske i počeo javno nuditi oklade da za desetak godina Bosna i Hercegovina, za razliku od Srpske, neće postojati.
 
U pauzama sklapanja unosnih poslova i prostačkog bahaćenja prema svima koji bi mu stali na put, uključujući i košarkaške suce, postao je i neformalni glasnogovornik tajnih želja bosanskohercegovačkih Hrvata. Njegov zagovor trećeg, hrvatskog, entiteta u BiH donio mu je i titulu osobe godine u izboru bosanskohercegovačkog izdanja zagrebačkog Večernjeg lista.
 

"Dodik je krenuo kao socijaldemokrat, potom se neko vrijeme klackao između socijaldemokracije i nacionalsocijalizma, a sad je ušao u fazu nacionaliziranja socijaldemokratske ideje, što je, naravno, vrlo opasan posao", kaže Nerzuk Ćurak i dodaje da u Dodikovu nacionalističkom uspjehu, kojemu se ne vidi kraja, uvelike participira i politika nacionalnih stranaka Bošnjaka i Srba. Ugo Vlaisavljević, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu, specifičnost bosanske političke scene pronalazi upravo u pozicioniranju socijaldemokracije u etnonacionalističko političko polje. Kao što Dodikovi socijaldemokrati imaju tvrdi srpski predznak, tako – po Vlaisavljeviću – SDP u Federaciji BiH ima sve jasniju bošnjačku nacionalnu profilaciju.
 
"Poslije rata, međunarodna zajednica bila se posvetila civiliziranju nacionalnih partija što je dovelo do razmahivanja lijevih stranaka koje bez balasta prošlosti ulaze na područje uske etničke politike i pritom se ponašaju kao slonovi u staklarskoj radnji. U Dodikovu slučaju, zapaljiva tekućina upravo je to što on ne dolazi iz nacionalističkog stranačkog spektra", kaže za Feral profesor Vlaisavljević.
 
Po njegovu mišljenju, građanska opcija čim namiriše blizinu nacionalne države sve ostalo podređuje realizaciji države kao svog osnovnog političkog razloga, pa je takav izbor prioriteta dovodi na etnonacionalističke pozicije: ako se država ikad realizira – a teško je vjerovati da se takvo što može dogoditi – Dodik se onda komotno može vratiti socijaldemokraciji. "Dodik sad sluša naloge svjetine, to jest građanstva koje je postalo raspomamljeno i koje teži isključivo uskim etničkim interesima."
 
Pitanje je, dakle, služi li se Milorad Dodik – trenutačno najmoćniji čovjek u Bosni i Hercegovini – nacionalizmom u pragmatične svrhe učvršćivanja svoje vlasti i daljnjeg širenja (poslovnog) utjecaja ili je, pak, u jednom trenutku stvarno povjerovao u važnost svoje historijske uloge u obrani srpskih nacionalnih interesa na Balkanu, uključujući tu i goruće pitanje Kosova.
 
Golema ulaganja
 
Može se raditi i o jednom i o drugom, ili o mješavini ovih poriva, no ono što je opipljivo kaže ovako: Telekom Srpske prodan je srbijanskom Telekomu za 646 milijuna eura, u Rafineriju nafte Bosanski Brod ulazi ruski kapital, a investicija je teška 930 milijuna eura, ambiciozno se planira izgradnja autocesta, dogovaraju se golema strana ulaganja u energetski sistem, podižu se Vladine carske palače koje grade premijerovi jarani...
 
Milorad Dodik sve ovo ima pod svojom neposrednom kontrolom. On je jedini gazda, on izravno odlučuje o privatizacijama, kupcima, investicijama... Nešto kao "socijaldemokratski" zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. S njime se može dogovoriti svatko tko ima dovoljnu količinu novaca i čiji se mentalni sklop poklapa s mentalnim ustrojstvom pronicljivog i surovog polit-biznismena iz Laktaša: u tome je tajna neosporno veće privredne živosti u Republici Srpskoj, nego u bošnjačko-hrvatskoj Federaciji.
 
Zato Dodiku treba ovako zacementirana Republika Srpska, odnosno ne treba mu Bosna i Hercegovina čija bi javna poduzeća funkcionirala na razini centralne države i kontrolirala glavne resurse na čitavom teritoriju, čija bi tijela vodila sve privatizacijske procese i čija bi jedinstvena policija možda slušala i nekog drugog osim gazdu Milu. On će i dalje povremeno izlaziti s radikalnim izjavama, bavit će se dodatnom dekonstrukcijom Bosne, prijetit će povlačenjem kardinalnih poteza, zatezat će i popuštati, a sve stoga da bi stvari ostale onakve kakve su sad, to jest da bi se u njegovu privatnom entitetu mogao razvijati biznis bez državnoga upliva.
 
Igrom slučaja i aktualnih političkih okolnosti, nastojanje Milorada Dodika da sačuva moć koju ima podudarilo se s borbom za spas srpskih interesa na Balkanu: tako je seoski trgovac, kojeg je oduvijek zanimao samo privatni šićar, dospio u kožu obožavanog narodnog vođe. No, on može igrati ulogu koja je veća od njega zato što zna da međunarodna zajednica među Srbima u Bosni nema boljeg i zato što osjeća da će taj isti svijet u suočenju sa strahom od zaoštravanja pristati da BiH i dalje bude nefunkcionirajući eksperiment s vegetirajućim središnjim institucijama. Ili se Dodik ovoga puta malo prevario?

ŽIVJETI NA KOLJENIMA

   (Autor: Fatmir Alispahic, Walter, Dnevnik revolucije, 1. II 2005. ) 

Kad se ukinemo mi koji mislimo, na red će doći oni što šute, čija je krivnja što uopšte postoje.

Cocoshiyi carnewall

Kada sam 1997. objavio knjigu o tuzlanskim šehidima i poginulim borcima, a 1998. o gradačačkim, gdje sam se susreo sa bezmalo 1.500 životnih priča, fotografija, i ko zna koliko hiljada ljudskih sudbina zapečaćenih gubitkom roditelja, sina, brata... – osjetio sam samo djelić te nesagledive dimenzije bola, koji stanuje tu pored nas, a sve dalje od doma, a sve bliže prognaništvu. Moje knjige o šehidima bile su prve u BiH. Namjera mi je bila da kroz nekrološki zapis ostvarim intimizaciju društva sa suštinom gubitka, i da tako nadiđem sterilnu statistiku koja kao broj ne može nikoga dotaknuti. Družeći se tako dvije godine sa životima tuzlanskih i gradačačkih šehida, ostao sam trajno oplemenjen spoznajom da moj život, a nadam se i životi onih koji cijene moje skromno mišljenje, moraju biti obilježeni voljom da za bosansku stvarnost odgovaramo ljudima koji su svoje živote dali za Bosnu i Hercegovinu.

Naši su se političari zabavili limuzinama, ljubavnicama, krkanjima i oni nemaju potrebu da pred sobom zamisle hiljade i hiljade očiju koje ih gledaju i obavezuju. Oni nemaju suptilnost da se umaštaju u živote djece čiji su očevi umrli za nas. Naši su političari, poput zadriglih vlasnika javnih kuća, zabavljeni uživanjem u iluziji svog značaja.

Od takvih tuta-bugarina isijava ova moralna pometnja, u kojoj se više niko ne sjeća otkud mi ovdje  - živi. Nalikujemo na kokoš očaparene glave, koja tarlaha tamte-vamte, sva sretna, a pojma nema, jer nema glave, da će se za koji čas srušiti nepopravljivo mrtva. Dok traje taj kokošiji karneval, hiljade i hiljade djece sanjaju oca, koji im se vratio, a nikad se vratiti neće, jer je otišao da bismo se mi mogli po Njegovom djelu valjati k'o krmad, ovakvi jadni i opaučeni u mozak. A s kojim pravom?! PA nije ovo ovdje naše, ovo ovdje je Njihovo, mi smo tu tek podstanari, nasljednici, poput djece koja žive u oca i matere, jer su nam i otac i mati oni što im smrt živi u našim životima.

Crettenism and renessanssa

Otkud ova priča? Gledam ovih dana u kakav se kafez svela naša duhovna sloboda. Ta autocenzura koja je okupirala pamet naših intelektualaca najbolje kazuje o ambijentu straha, kakav je ovim prostorima vladao u karavaktu udbaškog kretenizma i renesanse. Ne znam ima li i pet naših intelektualaca koji dižu svoj glas protiv restauracije policijske države, u kojoj čitav jedan narod živi pod optužnicom. Nije istina da naši intelektualci ne znaju šta se događa, istina je da su se utrtali za svoje stražnjice, pa naivno misle da se njihova avlija ne brani u mojoj avliji, da je šutnja rentabilna, a ne znaju da su poslije mene oni na redu, makar šutali k'o guske u magli.

Kad se ukinemo mi koji mislimo, na red će doći oni što šute, i čija je krivnja što uopće postoje, jer je intencija dejtonskog fašizma da ovdje ne ostane ni kusur od Bosne, već da se ovaj geografski pojam pretvori u velikosrpsku i velikohrvatsku provinciju.

Sjećam se kako su se po Tuzli ispijale kahve dok je u Kalesiji gruhalo. Sjedilo se i u Zvorniku dok se u Bijeljini klalo. Sami smo sebi govorili kako je to zla kob susjednih općina, koje su bezbeli čačkale mečku pa fasovale... Sve dok mečka nije zaigrala s nožem ispod našeg vrata.

E, sad smo ga na istom...Ali gorem, jer je hapšenje duhovne slobode grdnije od fizičke smrti. U duhovnom zatočeništvu se živi smrt, pričaš a ne govoriš, gledaš a ne vidiš, hodaš a stojiš, pa ti ga život dođe gori od rahatluka smrti. E, zato bih ja danas prije umro, nego ušut'o!

Cucawicluk & sramotha

Kakva je razlika između mogućnosti da smo posve istrebljeni, pobijeni i raseljeni, i ove stvarnosti u kojoj živimo kao duhovni mrtvaci, neslobodni i ušutkani ljudi? Kad se tome doda ekonomska potlačenost, segregacija u svekolikim institucijama, onda uistinu ispada da ne postojimo. Šta onda svjedočimo pred svojim duhovnim roditeljima, koji su, kao što rekoh, svoje živote dali nama, koji smo bili osuđeni na smrt? Svjedočimo sramotu.

Nismo ostavljeni u životu da bismo hodali na koljenima.

Walter, Dnevnik revolucije, 1. II 2005. 

KOMENTAR

U avgustu 2000 godine Fatmir Alispahić je u intervju DANI-ma teško optužio izdjničku politiku Alije Izetbegovića izjavljujući sljedeće:

DANI: Kako, na kraju, uspjeti sacuvati sjecanje na genocid i ostvariti drzavne i politicke interese, a izbjeci mogucnost da se uspomene pretvore u ideologiju?

ALISPAHIC: Za Bosnjake je od krucijalne bitnosti da depolitiziraju i institucionaliziraju sjecanje na genocid. Takvu mogucnost Bosnjaci danas nemaju. Prvo, jer SDA zrtve genocida smatra za svoj politicki kapital. Ko biva, genocida ce biti jos ako Bosnjake ne bude vodila SDA, sto je zamjena teza, jer da su kocijasi vodili Bosnjake, genocid bi bio manji a odbrana uspjesnija. Genocid nad Bosnjacima je bio potreban izetbegovicevcima kako bi Bosnjake ubijedili da je izlaz u samoizolaciji i u panislamizmu. Izetbegoviceva nagrada za unapredenje islama je kupljena bosnjackim glavama! Drugo, ta tzv. demokratska alternativa pominjanje genocida nad Bosnjacima smatra opasnoscu za reintegraciju bh. drustva. Mogli bi se Srbi naljutiti ako pomenemo Srebrenicu, Ferhadiju, Focu, a ako se naljute, propade nam multikultura. Ja sam dosad objavio tri monografije o zrtvama rata, koje imaju ukupno blizu 2000 stranica, cime sam od kolektivnog zaborava otrgnuo zivote tuzlanskih i gradacackih zrtava rata.

Pet godina poslije (2005.), u svom članku "Živjeti na koljenima" on praktično optužuje mentalitet koji je doveo Izetbegoviće na vlast i koji održava istu izdajničku vlast na vlasti. Nažalost  danas Fatmir, htjeo to priznati ili ne postaje dio tog istog mentaliteta. Pitamo se hoće li i on završiti kao i  "akademik" Muhamed Filipović - u nužniku Dodikovih "Nezavisnih novina". To nas ne bi puno ni začudilo jer dok je pisao ono što je sam mislio bio je uvažavan i čak proglašen novinarom godine. Sada, kada piše manje više kako SDA misli put ka Dodikovom nužniku mu je skoro trasiran.

SIJELO U SEATTLE-u

(London, 10. juni, 2007)

Poziv  za sijelo uputio je džemat Islamske Zajednice u Seattle-u. Poziv je bio sročen veoma profesionalno tako da su zvanice znale progrom u detalje. Radi ilustracije, ovdje je citiran samo mali uvod programa: 

ISLAMIC COMMUNITY OF BOSNIAKS IN WASHINGTON

ISLAMSKA ZAJEDNICA BOŠNJAKA U WASHINGTONU – SEATTLE

“BOŠNJACI U DIJASPORI BEZ ČLANSTVA U DŽEMATU SU BEZ OPREDJELJENJA, A NEOPREDJELJENJE JE

 STANJE BESKONAČNE OPASNOSTI”

“Ako hočeš da jesi to što nisi, a da nisi to što jesi, onda ništa nisi.”

SATNICA PROGRAMA 12. TRADICIONALNIH SUSRETA BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE- SEATTLE OD 25. DO 28. MAJA

2007. GODINE

PETAK, 25. MAJ 2007. GODINE

8:00 AM – 1:00 PM: Doček gostiju

1:30 PM: Džuma-Namaz

2:15 PM: Ručak

4:00 PM: Sastanak Upravnog odbora i Savjeta Imama IABNA-e

6:30 PM: Ikindija-Namaz

7:00 PM: Tradicionalni Mevludski program

9:15 PM: Aksam-Namaz

9:30 PM: Večera

10:32 PM: Jacija-Namaz

SUBOTA, 26. MAJ 2007. GODINE

8:00 AM: Svečano otvaranje 12. Susreta Bošnjaka SA

9:30 AM : Okrugli sto KBSA “Nacionalni program Bošnjaka-Realnost ili Utopija”

12:30 PM: Ručak

1:30 PM: Podne-Namaz

......

KOMENTAR: Upada u oči samo zaglavlje poziva u kome stoji da smo u beskonačnoj (¥) opasnosti ako se ne učlanimo u džemat. Namah iza toga je mudrolija: “Ako hoćeš da jesi to što nisi, a da nisi to što jesi, onda ništa nisi.”, koju sam pokušavao nekoliko puta razjasniti, ali bez uspjeha. Na primjer – ako hoću da jesam recimo bogat, što nisam, a da nisam kokuz to što jesam, onda (opet ispada) da ništa nisam??? Kako god okreneš ispada da si niko i ništa. Tito dragi...!

Dalje, prema programu ispada da će prvi dan biti potrošen na zagrijavanje, gimnastiku, molitvu  i trpezu, a tek drugog dana bit će na redu tema: «Nacionalni program Bošnjaka-Realnost ili Utopija». Ko' biva more bit bidne realnost a more bit bidne utopija, pogotovu ako ga budu pravili svi oni koji nisu niko i ništa i još k'tome nisu u beskonačnoj (¥) opasnosti. A nešto razmišljam kako će ga napraviti, sve i da hoće. Gledajući kako je program sastavljen, samo što sjednu za sto odmah je džuma-namaz, pa tek što se podignu je ručak, pa opet ikindija-namaz, pa samo što opet sjednu je večera, pa opet jacija-namaz. Ma nema, ono što oni naprave u pauzama mora bit utopija garant, tu nema šta puno da se mudruje. Blago nama, ako ga i uspiju i napraviti, kako li će ga tek provesti? - Sa serđade na trpezu, pa sa trpeze na serđadu. Helem neise, hajde da vidimo šta su to oni kao biva osmislili, kao Bošnjački nacionalni program, blago nama..!!

Izvod iz bazičnog predteksta dr. Muhameda Saračevića

INICIJATIVA: Nacionalni program Bošnjaka

Jeste potreban i podrazumjeva obavezujuće smjernice, odluke, akcije a shodno tome odgovarajuću podršku i sankcije.

KOMENTAR: U doba najžešćeg bjesnila srbijanskog nacističkog programa Slobodana Miloševića i kolaboracije Tuđmanovog režima sa Miloševićevim četnicima, nacionalni program patriota Republike Bosne i Hercegovine je trebao biti odbrana Republike, odbrana teritorija, sprečavanje agresije i genocida. Umjesto toga većina ovih, koji sada bajagi prave nacionalni program su slijedili vođu koji je mudrovao sa serđade: «mirno spavajte, rata neće biti», «za rat je potrebno dvoje», te potpisivao na desetine ugovora o podjeli Republike BiH i ukidanju ustavno-pravnog uređenja Republike BiH. 

U uslovima Balkana još uvijek konspirativan materijal, na zapadu davno završen. Počeo u srednjem vijeku sa formiranjem država u Evropi i završen krajem drugog svjetskog rata. Još uvijek otvoreno pitanje na Balkanu.

U zemljama koje djeluju u uslovno rečeno normalnim uslovima izuzev Nacionalne sigurnosti (vojne, obavještajne, sigurnosne) to su ekonomski, jezični, kulturni, društveni, itd. programi.

Na Balkanu je još uvijek pitanje kako se oduprijeti dominaciji druga dva, ili više naroda i sačuvati teritorijalnu, kulturološku, vjersku, jezičnu individualnost, odnosno opstati. U tom kontekstu čak i čisti ekonomski programi podrazumijevaju ne samo projekt i novac za njegovo ostvarenje nego i da budu dio nacionalnog programa kao “oružje” opstanka.

Slijedstveno tome važna komponenta (fundamentalna) su oružane snage, tajna služba i mjere zaštite.

Govoreći o Bosni treba je gledati kao cjelinu u priznatim granicama, sastavljenu od Bosanaca-Bošnjaka, Bosanaca - pravoslavne provinijencije i Bosanaca - katoličke provinijencije.

Bošnjaci-Bosanci kao najbrojniji narod a ujedno kao oni koji su odbranili Bosnu i najveće žrtve rata moraju prihvatiti historijsku obavezu da je odbrana Bosne njihov prevashodan zadatak i obaveza. Nadati se da će i među dva druga bosanska vjerska subjektiviteta kao i među ostalima postojati kritična masa koja će braniti ideju Bosne, kao nedjeljive, ekonomski-regionalno izdjeljene cjeline sa pravom građanina kao nosioca suvereniteta i sa zaštitom prava pojedinca i kolektiva kako je definisano u savremenim ustavima (Američkom ustavu).

Iz tog razloga prihvatajući činjenicu da smo sa zadnjim ratom postali državotvorni narod na nivou sveukupne državno-nacionalne svijesti (to smo već davno historijski postigli na nivou pravno objektivnih činjenica), u prilici smo da završimo taj proces.

KOMENTAR: Ovdje autori inicijative podmeću kukavičje jaje, psihološku zamku auditoriju kome se obraćaju, svjesno računajući na njegovu naivnost. Bošnjaci, poslije zločina i genocida, ne smiju nasjesti na podvalu da brane IDEJU Bosne (kao nešto što nikada nije postojalo), već moraju ustrajati u odbrani REPUBLIKE Bosne i Hercegovine, države koju smo imali, a koju su veleizdajnici suspendovali u Dejtonu, mimo mandata i mimo demokratski izražene volje 64% građana Republike BiH.

Poslije više vjekova ropstva, pod okupacijom razno-raznih okupatora, između ostalih i Mehmeda Fatiha u koga se inicijatori ovog programa kunu, državnost Republike BiH je obnovljena odlukama

ZAVNOBIH-a a ne veleizdajom u Dejtonu 1995. godine. Veleizdajom u Dejtonu, Republika BiH je dovedena na rub uništenja, a vlast okupirane dejtonske BiH provodi genocid drugim sredstvima, istjerujući prognane Bošnjake iz državljanstva Republike BiH te kolaborarirajući sa sljedbenicima zločinca Radovana Karadžića na legalizaciji genocidne tvorevine u Parlamentu dejtonske BiH, što su jasno pokazali u aprilu 2006 godine.

1. Istrajati na novom Ustavnom rješenju Države;

KOMENTAR: Ovo je još jedna podvala preživjelim Bošnjacima, kao i svim ostalim patriotima Republike BiH. Nama ne trebaju jalove akcije na bajagi istrajavnju na «novom» ustavu BiH, na koji će (sada legalizovani) četnici Radovana Karadžića uvijek stavljati veto. Nama treba istrajavanje na unutrašnjem i internacionalnom pravu prema kojem naš jedini legalni i legitimni ustav je ustav Republike BiH. To je isti onaj ustav koga su veleizdajnici nezakonito suspendovali u Dejtonu 1995. godine i jedini ustav koga po unutrašnjem i internacionalnom pravu imamo pravo tražiti nazad.

2. Teritorijalnoj podjeli zemlje na osnovu regionalno-ekonomsko-geografskih cjelina;

KOMENTAR: To smo već imali prema ustavu Republike BiH.

3. Insistiranju na novoj jezičnoj odrednici nosioca državnosti kao Bosanaca Bošnjaka, Pravoslavaca i Katolika;

KOMENTAR:  Slična odrednica održala se sve do 19 vijeka, kada su u Bosni živjeli Bošnjaci muslimani, pravoslavni i katolici. Djelovanjem državnih agenata Srbije i Hrvatske te SPC i Katoličke crkve pravoslavno i katoličko stanovništvo Bosne je konvertiralo u Srbe i Hrvate i taj proces je završen. Oni su bili prvi koji su izdali vlastitu domovinu i vlastiti narod. Djelovanjem islamskog klera organizovanog na razne načine, Bošnjacima muslimanima je izbijena iz glave bilo kakva narodna ili nacionalna svijest, a pogotovu svijest da su jednom imali kraljevinu, jaku državu, jedno vrijeme najjaču na Balkanu. Takvo «pranje mozga» Bošnjacima, Cerićevi UDBA-ši pokušavaju odraditi i ovih dana u SEATTLE-u. Zato se i pozivaju na turskog okupatora Mehmeda Fatiha. Dakle, istina je da je buđenje nacionalne svijesti kod Bošnjaka gušila i guši cijelo vrijeme Islamska zajednica, koja je bila i ostala vjerna svakom okupatoru, uključujući i današnju multi-četničku vlast u dejtonskoj BiH. Za razliku od Albanaca kod kojih je albanstvo najvažnija religija Albanaca, zbog naivnosti samih Bošnjaka, ali i djelovanja i raznih agenata tuđih interesa, u Bosni nikada neće zaživjeti ideja da je bošnjaštvo najvažnija religija Bošnjaka. Tako, stvarno imamo situaciju da niko ne želi biti ono što stvarno jeste i svi žele da budu ono što stvarno nisu, pa su stoga  svi zaprave u beskonačnoj opasnosti.

4. Ekonomskim projektima koji će Bošnjacima dirigovanom ekonomijom omogućiti povratak i prosperitet u prostorima Bosne sa kojih su protjerani ili napustili;

KOMENTAR: Ovdje bi autori inicijative htjeli da odrade onu poznatu misao Vuka Draškovića, koja glasi: «moći čete se moliti Bogu do mile volje, ali država (velika Srbija) e to je nešto drugo...». Dakle «pastva» se upućuje na šaltere (legalizovane) genocidne tvorevine da  irgeti i puni kasu sljedbenicima monstruma sa kamom. Bošnjacima ne treba (bilo kakav) mir, prognanim Bošnjacima treba pravda, demokratija i sloboda.

5. Ultimativno-dirigovani povratak inteligencije, nosioca svih društvenih, sigurnosnih. zdravstvenih, vjerskih i drugih funkcija koji će biti primjer i podstrek narodu da se vrati ili da oni koji u potrazi za novim životom i mogućnostima nasele dijelove Bosne iz kojih su Bošnjaci etnički očišćeni;

KOMENTAR: Ovaj komentator je u aprilu '92 došao u prostorije opštine, koju je držao SDA kadar, tražeći oružje da brani domovinu. Svoj, kakav takav intelektualni kapacitet sam bio spreman zamjeniti za praktičnu borbu prsa u prsa. Odgovor je bio: «idi kući nema dovoljno oružja». Nikada ga nije ni bilo niti je SDA ikada i namjeravala da ga nabavi. Sva odbrana je bila  manje više u privatnom aranžmanu, a i to je bilo sabotirano na sve moguće načine atentatima i ubistvima naših najboljih sinova. Znajući sve to, teško da će se Bošnjačka inteligencija odazvati na poziv političke oligarhije ogrezle u veleizdaji nad vlastitim narodom. I  danas ova oligarhija hapsi najbolje sinove Armije BiH, a borce navode na samobustvo razno-raznim ponižavanjima i maltretiranjima. Sa druge strane oni ne samo da ne hapse najokrjelije četničke zločince već čak i one koje im Haag proslijedi puštaju iz zatvora.

6. Političkoj koncentraciji na manji broj jakih političkih ideja. Konsenzusu na svim bitnim pitanjima;

KOMENTAR:  Blago nama od ideja koje dođu od Cerića, Silajdžića, Izetbegovića i ostalih Dodikovih i Karadžičevih koalicionih partnera.

7. Mjerama materijalne i sve druge podrške onima koji stoje iza konsenzusom određenih ideja i sankcijom onih koji odstupaju od proklamovanog strateškog programa.

UKRADENI PRAVNI LIJEK 

21. april, 2007.

SCENARIO VELEIZDAJE - SABOTERIMA TUŽBE PRISTIŽU RAČUNI

A što se tiče galame oko Carle del Ponte i Geoffrey Nice-a, ona je nastala u Zagrebu radi interesa Republike Hrvatske, dok je u Sarajevu dočekana tek kao nepoželjno djelomično eksponiranje veleizdaje koju su činile Srbalije po pitanju Tužbe RBiH protiv SRJ za genocid.

Silajdžić za pokrivanje frke i kupovanje vremena četnicima

Vjerojatno ste primijetili kako je Haris Silajdžić rekao da se, u svjetlu sada javno eksponiranih činjenica, proces pred Svjetskim sudom ¨može obnoviti u narednih 10 godina¨!  Dakle, on ne želi kazati da se to može pokrenuti odmah, nego daje četnicima 10 godina, samo zato da sada utiša galamu i četnicima kupi vremena dok se prašina oko prikrivanja dokaza o napadu Srbije i Crne Gore na Republiku BiH – slegne! 

Na to mu je odgovorila pametna i efektna žena u tzv. nevladinim organizacijama, "Udruženje za ugrožene narode" pod vodstvom Tilmana Zulcha, gospođa profesorica Fadila Memišević, koja je nedavno imala duel sa Sakibom Softićem na TVBiH 1, kada je rekla ¨zašto čekati do 10 godina, kada se obnovljeni proces kojega sada zatražimo može dogoditi u roku od godinu dana?¨.  Ona je Softiću takve stvari elegantno i kulturno sasula u lice tada, da je Softić pobjegao i sakrio se izjavom da on više ne želi voditi taj pravni slučaj, te svoj položaj u pravnom timu daje na raspolaganje ko ga god želi popuniti. 

Mi moramo tražiti da se angažira Prof. Francis Boyle, sada, jer je pritisak koji će time biti stvoren doista efektan.  Usput budi rečeno, ono što je New York Times morao napisati, je ustvari ¨damage control operation¨, u kojemu se pokušava oprati Svjetski sud i Tribunal, zajedno, te se sve svaliti na Carlu del Ponte, kao tobože u pitanju je ¨korumpiranost jedne osobe¨ -- tj. kao da Sudija Geoffrey Nice (koji je za svoju kolaboraciju u ovom zločinu protiv pravde i Svjetskog suda dobio niti manje niti više nego titulu aristokrate, "Sir", kao nagradu od anglocionističke oligarhije) nije mogao obavijestiti svjetsku javnost i prekinuti ovu zloupotrebu Svjetskog suda i Tribunala.  A zašto Sakib Softić nije obavijestio BiH javnost, te onog klijenta kojega je trebao braniti, a to je država BiH i njeni građani pogođeni genocidom, o tome šta se događa, tako da se preduzmu mjere prije nego što je kasno?!  Sada Softić (odn. Bakir Izetbegović, Sulejman Tihić, Haris Silajdžić ...) govore o tome zato jer je to napisao New York Times, a ne oni - koji su to trebali i kazati i napisati i po tome dejstvovati prije nekoliko godina.  Dakle, njihovu reakciju je iznudio New York Times, zato što mi aktivisti, branitelji Tužbe u javnosti, neprekidno eksponirali scenarij veleizdaje, zato što smo razglašavali to da je Svjetski sud korumpirao svoju temeljnu dužnost (ruku na srce, tome pridodaju SVE bh. pa i bošnjačke organizacije u svijetu koje neprekidno već par mjeseci pišu o nepravdi na Svjetskom sudu ... što mora u krajnjem slučaju ponukati reakciju i novinara u New York Times-u, jer je to nezaobilazno ako želi NYT zadržati kakav-takav kredibilitet po pitanju genocida, svjetskog pravnog sistema, itd.).
 

Republika Hrvatska je također tužila SR Jugoslaviju za agresiju i ratne zločine

Republika Hrvatska je sada pod velikim pritiskom Tribunala tako da su generali HV tamo optuženi, a spominje se protiv njih da su bili 1995. godine u operaciji ¨Oluja¨, dio ¨zločinačkog poduhvata¨.  A, kao što znate, zločinačke poduhvate čine – organizacije - u ovom slučaju država, tj. RH.  Dakle, Hrvatska je napadnuta.

Nakon Presude Svjetskog suda u našem sporu, najveći protesti protiv ove nepravedne presude kojom je Srbija oslobođena od dvije glavne optužbe, nije se dogodila u zvaničnom Sarajevu - nego u zvaničnom, a i nezvaničnom Zagrebu!  Naime, Zagreb je taj koji zna da je oslobođena Srbija time dobila još veću šansu da niti Hrvatska neće pobijediti u svojoj tužbi, čime se odvija čitav niz lančanih reakcija, a jedna od tih je da je pritisak Tribunala na Hrvatsku time još veći!  Dakle, Hrvatska zna da bi osuđena Srbija bila slabija i sveukupno a i na Tribunalu konkretno.
 
Neki faktori u Hrvatskoj su pod depresijom javnosti Hrvatske nakon ove presude po pitanju RBiH, dobili zalet da pokušaju uništiti tužbu Hrvatske protiv Srbije u nekom vansudskom kompromisu, dogovoru i slično.  Međutim, Hrvatskoj to nije u interesu - Hrvatskoj je u interesu da i dalje vrši pritisak na Srbiju na Svjetskom sudu, da bi za uzvrat smanjila sebi pritisak na sebe na Tribunalu. 

Vatikan i pametni ljudi u Hrvatskoj znaju da moraju napadati Srbiju i dalje, pa i preko napadanja po pitanju nepravedne presude u slučaju RBiH protiv SRJ.  Drugim riječima, više se Hrvatska brine da na internacionalnom nivou omalovaži, kritizira, napadne ... nepravednost Svjetskog suda po pitanju RBiH, nego što to rade u Sarajevu.  Naprotiv, u Sarajevu čine sasvim suprotno!
 
Stoga smatramo da je iz globalnih katoličkih organizama krenuo atak na nepravdu Svjetskog suda prema RBiH odn. prema žrtvama genocida u RBiH ... a ne iz ovih sarajevskih, koji bi najradije voljeli da se članak u New York Timesu i reakcija sudije Geoffrey Nice-a nikada nije niti dogodila.  Naime, Sarajevo je preko New York Timesa doživilo to da sada bošnjačka javnost SAZNA da su Softić, Tihić i ostali u toj bulumenti, ustvari već dvije godine znali da je Srbija sakrila dogovorno sa Tribunalom glavne dokaze - pa su sada u defanzivi pred razjarenom bošnjačkom javnošću.  Bez obzira šta je bilo (a niti sudiji Nice-u sa Tribunala nije ¨maslo za Ramazana¨ kad se poredi sa Carlom del Ponte, jer je i on mogao nešto učiniti - a sada se ustvari obavlja obračun između del Ponte i Nice-a, jer svako sa sebe skida krivicu) na Tribunalu po pitanju skrivanih dokumenata - niti Tihić, niti Softić, niti ostali u toj bulumenti nisu alarmirali javnost i podnijeli račun da na suđenje idu sa okilavljenim, osakaćenim pravnim slučajem, i to tako osakaćenim da je time naglo opala šansa za povoljnu presudu!  Dakle, Softić je DOPUSTIO da se proces tako sabotira, tako osakati -- i samim time je Beogradu dao šansu koju je Beograd samo sanjati i poželjeti mogao. 
 
Vidimo da i sada traje glavna prepiska i argumentacija na medijima iz Hrvatske, te se sudija Geoffrey Nice ustvari javlja zagrebačkom ¨Jutarnjem listu¨ (!), a ne nekome u Sarajevu.  Nice zna ¨sa koje strane vjetar puše¨ i gdje se treba pravdati - čime još jednom dokazuje da su mu bošnjački tzv. lideri nevažni, da su oni ¨lagana roba¨.  Sir Nice ustvari niti ne uvažava Bosnu i Bošnjake, žrtve, nego se ustvari pravda – Hrvatskoj!
 
Sve je ovo Tihiću, Silajdžiću, Lagumdžiji ustvari teško palo ... osjećaju se ogoljeni - jer je nešto što su oni skrivali godinama, ustvari objelodanila ona svjetska grupacija koja štiti interes katolika i Hrvata ... a ne bilo ko koji bi eventualno (koje li iluzije) štitio žrtvu, Bošnjake.

Eksponiranje činjenice - koja je bila iz sive sjene nama poznata - da je glavnina dokumenata koja optužuju Srbiju za agresiju i genocid u RBiH, tj. onih segmenata koji su najznačajniji i najteže optužuju (npr. postojanje ¨Odjela 30¨ u JNA koji je u Beogradu regulirao sav oficirski personal koji ratuje protiv RBiH pod imenom Vojske Republike srpske), bilo u interesu Hrvatske, koja je radi toga i napravila galamu oko nepravedne presude Svjetskog suda u procesu RBiH protiv SRJ. 

Albanski faktor  

Postoji još jedna komponenta koja nije tada opisana, a koja se također ne smije izgubiti iz vida.  Naime, Srbija je oslobođena optužbi za genocid jer su u tome kolaborirali bošnjački tzv. lideri, tj. GO SDA, Sakib Softić advokat, itd. itd., a zato da bi kao konzekvenca takvog oslobađanja, Srbija ujedno bila ¨omekšana¨ da Albancima preda Republiku Kosovo, već prema dogovoru kojega su Albanci imali sa Srbima od samog početka, tj. još od Titove smrti, kada je počeo ovaj proces kojega smo učesnici, kojega pratimo i u kojemu neki od nas preživljavaju ...

Sjetimo se da je Ibrahim Rugova, neosporni i nikada dotaknuti lider Albanaca Kosova - nikada dotaknuti od Albanaca, Srba i internacionalnih faktora - cijelo vrijeme agresije na RbiH, redovno održavao sastanke sa Slobodanom Miloševićem.  Glavni cilj Ibrahima Rugove, bio je prebacivanje rata nekoliko stotina kilometara dalje od Kosova, tj. pacifikacija Kosova koja je odgovarala i Miloševiću da bi sve vojne, policijske, financijske, diplomatske i sve ostale efektive prebacio na Hrvatsku i BiH - a što je savršeno odgovaralo i Albancima jer je uklanjalo rat od njih, spašavalo njihove živote, kupovalo im vremena da se velikosrpski projekt istroši na Hrvatskoj i pogotovo na BiH, tj. da Hrvati, a pogotovo i ciljano Bošnjaci i svi oni Bosanci i Hercegovci koji brane RBiH, ustvari plate cijenu u krvi, na osnovu koje će zatim Albanci već izmoren, istrošen, a diplomatski, pravno i propagandno internacionalno izblamiran projekt velike Srbije, mnogo lakše konfrontirati i na Kosovu i na internacionalnoj diplomatskoj i pravnoj sceni.  Naravno, ono što Albanci nisu predvidjeli, jeste da i nakon Hrvatske, i nakon BiH, ... velikosrpski inat i krvožednost ima i volje i snage da udari po Kosovu, kao što je učinio 1998. godine.
 
Dakle, objelodanjivanje činjenice da se proces na Svjetskom sudu MOŽE obnoviti - koje su učinili anglocionisti preko svoje kontrole nad dnevnim listom New York Times, na primjer – pakuje i prijetnju Srbiji, da ukoliko ne kooperira sa projektom odvajanja Kosova od Srbije, projektom Republike Kosovo, može doći čak i do obnavljanja procesa na Svjetskom sudu.  

Mi te podatke nikada ne bi smo dobili od dušobrižnika Tužbe

Ono što impresionira u javnoj zavadi Carle del Ponte i Geoffrey Nicea, jeste činjenica da mi te podatke nikada ne bi smo dobili od Sakiba Softića, Sulejmana Tihića, Zlatka Lagumdžije, Harisa Silajdžića, Smaila Čekiča i ostalih tzv. Lidera bošnjačkog naroda .... a ujedno manipulatora Tužbom RBiH protiv SRJ (Srbije i Crne Gore).  Mi te podatke dobivamo tek od strane New York Timesa, i to ko zna za koji i čiji račun – račun koji više služi i Prištini i Zagrebu da svoje odnose prema Beogradu javno zaoštravaju i koriste u svoje svrhe, dok Sarajevo gleda kako čim prije da cijelu stvar zataška, da sve gurne pod sećiju ...

Drugo što impresionira jeste to da za sve ove godine, nikada Sakib Softić, Sulejman Tihić, Smail Čekić i slični ... nisu javno problematizirali ovo skandalozno skrivanje podataka, odnosno što o toj podvali nisu blagovremeno podnijeli račun onima koje tobože zastupaju.  Svašta su oni skrivali tobože ¨u interesu kvaliteta sudskog procesa, u interesu žrtava¨.  I dok je ta tajnovitost ustvari najviše osakatila NAŠ interes, oni su se ponašali tajnovito tobože u našu korist - i tako sami od sebe postajući i djelujući kao naši najveći neprijatelji.
 

Prof. Boyle je dosta toga ¨naslutio¨

Naravno, Prof. Boyle je dosta toga "naslutio", pa i doznao.  Neke stvari su bile indikativne automatikom pravne logike, čak i bez konkretnih podataka o konkretnim dokumentima.  Ovo je Prof. Boyle uz pomoć Bosanskog kongresa čak želio i preduhitriti, konkretno početkom ljeta 2005. godine, kada je posjetio Sarajevo, te ponudio da se vrati u tim naših pravnika, a ujedno zatražio da sudski proces traje mnogo, mnogo duže neko saboterskih nekoliko tjedana - nekoliko tjedana koje su Tihić, Softić i ostali u ¨našem¨ timu saboterski tražili.  Primjera radi, spomenuti treba da je Slobodanu Miloševiću proces trajao dvije-tri godine - a da je ovaj proces trajao barem pola godine, koliko je bilo minimum da traje od prošle godine do sada, onda bi se dosta tih skrivanja dokumenata moglo eksponirati, pa se u toku finalnog tog šestomjesečnog perioda hitnom intervencijom kod Svjetskog suda i zatražiti.  Ali, oni su to sve sprkunjili, stjerali, smlatili u 4 tjedna, brže-bolje, da takve stvari ne izađu na vidjelo, da se proces što prije smlati, što prije otalja .... da bi Srbija bila oslobođena od dvije glavne krivice!

Carla del Ponte i Geoffrey Nice sada jedno drugo posipaju pepelom malo, onako šeretski ... a stvarna krivica je na Sakibu Softiću, Sulejmanu Tihiću, Smailu Čekiću, Bakiru Izetbegoviću, Harisu Silajdžiću, Berizu Belkiću (koji je Softića prije nekoliko godina stavio u tim, iako je Softić bio totalni anonimus i amater za ovakve vrste procesa i ovakvu vrstu problematike na svjetskom nivou, dakako).

Prof. Boyle-a NIJE za ¨Distrikt Srebrenica¨ (unutar Republike srpske)

Svako spominjanje pravnog slučaja države BiH danas, mora se dotaknuti i Srebrenice.  Recimo, akcent preporuke Prof. Boyle-a NIJE na stvaranju ¨Distrikta Srebrenica¨ (unutar Republike srpske) - nego na povratku na stanje Ustava Republike BiH iz 1991. godine, dakle, na teritoriju i državnom domenu barem jedne od 109 općina koje postoje u RBiH.  Eto, to je ta velika razlika, dakle, NE ¨Distrikt Srebrenica¨ (kao Distrikt Brčko, ili, pak, što sada i već duže vrijeme traže Distrikt Sarajevo) u RS, nego POVRATAK na stanje iz Ustava RBiH, 1991, na barem jednoj općinskoj jedinici, tj. na općini Srebrenica.  To je ogromna razlika tj. taj kontrast: Općina RBiH Srebrenica, naspram ¨Distrikt Srebrenica u Dejtonskoj BiH¨.

Prof. Boyle je sasvim dobro napravio Deklaraciju o Srebrenici, i mi kao oni koji ujedno nismo pravnici, a pogotovo ne doktori internacionalnog prava, trebamo podržati Prof. Boyle-a, jer je i do sada on u svemu bio uglavnom potpuno u pravu.  Druga je stvar što neke postavke neprijatelji izvrću, obaraju, lažno postavljaju, podvaljuju i slično.  To ne smijemo brkati sa POVRATKOM NA USTAVNO STANJE RBiH (U BAREM JEDNOJ OD 109 OPĆINA RBiH).

Poziv kojega je uputio Naibu Reis Srebreničanima, sasvim dobar, bez obzira na sve ostale aspekte djelovanja IZ BiH.  Ovaj potez je bio dobar i za narod ima veliko značenje, jer se radi ipak o vjerničkoj muslimanskoj populaciji kod koje takav poziv kako na lokalnom tako i na internacionalnom nivou ima veliki značaj.  Ovim se Naibu Reis ustvari stavlja u povoljniju ulogu od Reisa Mustafe Cerića, te se doista postavlja na stranu naroda barem po onom pitanju koje narod razumije, a to je da treba izdržati i da treba ostati u Srebrenici, tj. ne nasjedati na podvalu o iseljenju.

ORBUS Tim

Republikabih.net Tim

Association of Bosniak's' NY

Preživjeli Vlaseničani traže izdvajanje Vlasenice iz genocidne Republike Srpske!

K o n s t a t u j u ć i da je RS uspostavljena prisilno, primjenjujući genocid i etničko čišćenje, u periodu od 1992. do 1995. godine, te da se za proteklih 15 godina pokazalo da je to nastavak genocida i etničkog čišćenja;

U k a z u j u m o  na nedostatak političke volje za pravdu i demokratiju i na opasnosti daljnjeg konfilikta, gdje će građanima Vlasenice biti sve teže i teže;

O c j e n j u j u ć i da se pravi put izlaska iz krize može naći samo uspostavljanjem konsensusa o osnovnim društvenim vrijednostima, kako bi se izgradila nova politička zajednica, prihvatljiva za sve narode koji u njoj žive i koji je tvore;

UDRUŽENJE VLASENIČANA/KI DIJASPORE

 kao najširi savez Vlaseničkih organizacija i pojedinaca u DIJASPORI na svojoj sjednici od 26. marta, 2007. usvaja i javno objavljuje slijedeči dokumenat:

DEKLARACIJA
(ZA RAVNOPRAVNU BUDUĆNOST)

U ime svih građana Vlasenice iz dijaspore ovim putem deklariramo slijedeče:

U skladu sa
izjavom Međunarodnog Suda Pravde u Haagu od 26. februara 2007. zahtijeva se povratak svega što je nastalo putem etničkog čišćenja u Općini Vlasenica pod kojim se podrazumjeva;
- izdvajanje Općine Vlasenica od Republike Srpske
- spajanje Općine Vlasenica sa ilegalno razdvojenom Općinom Milići.
- povratak imena Državnih objekata u Vlasnici, koja su nasilno ukinuta 1992. god.
- vraćanje imena Gradskih ulica u Vlasenici koja su vazila do 1992. godine

U skladu sa
izjavom Međunarodnog Suda Pravde u Haagu od 26. februara 2007. zahtijeva se:
- Predaja, pritvor i pokret kriminalne tužbe protiv ratnih zločinaca u Vlasenici kao sto su:
Bastah Predrag "Dragan" - zvani "Car", Višković Goran - zvani "Vjetar", Tešić Savo -zvani "Gajan" i ostali na priloženoj listi.

U skladu sa
deklaracijom građana Vlasenice iz dijaspore zahtijeva se da se javno prizna:
- da je postojao Logor Sušica
- da je u Vlasenici izvršeno etničko čisćenje
- da je vojska RS-a odgovorna za rušenje Hajrija Džamije 19. avgusta 1992.
- da su u Logoru Sušica bili zarobljeni gradjani Brčkog, Bratunca, Zvornika, Diviča, kao i logoraši iz Manjače

U skladu sa
deklaracijom građana Vlasenice iz dijaspore zahtijeva se slijedeće:
- odšteta logorašima iz "Logora Sušica" od 1992.do 1995. godine
- zaštita i očuvanje "Logora Sušica" kao muzeja iz obrazovanih, historijskih i pravnih svrha
- ravnopravna reprezentacija interesa Bošnjaka u Općini Vlasenica
- ubrzanje potrage i iskopavanja masovnih grobnica na regiji Općina Vlasenica
- finansijska i ekonomska pomoć povratnicima Općine Vlasenica
- poboljšanje ekonomskog stanja u Vlasenici za sve građane Općine Vlasenica
- odšteta Vlaseničkim porodicama koje su izgubile najmilije u procesu etničkog čišćenja
- povratak i potvrda lokacija muslimanskog zemljišta na Općini Vlasenica
- u slučaju da ratni zločinci ne stanu pred sud, traži se ostavka načelnika Općine Vlasenica

(Sa Deklaracijom saglasni Vlaseničani iz slijedecih država:
BiH, S.A.D., Australija, Austrija, Italija, Kanada, Francuska, Hrvatska, Luksemburg, Njemačka, Norveška, Slovenija, Srbija, Svedska, Svicarska, V. Britanija)

Na Stranici: www.Vlasenica.info
Lista Zlocinaca (nepotpuna)
Lista Peticionera - (potpisite se i vi ovdje)
Lista 1452 Nestale Osoba Općine Vlasenica (nepotpuna)

STAV PRAVNIH EKSPERATA O PRESUDI SUDA U HAGU

(Dnevni Avaz, 11. mart, 2007.)

RS NE SMIJE OPSTATI U PRAVNOM PORETKU BiH

Izdvajanje Srebrenice iz RS moguće je učiniti kroz predstojeće ustavne reforme

Pravni ekspert Ćazim Sadiković i njegov kolega, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu Ibrahim Festić podržavaju inicijativu da Srebrenica ima specijalni status u administrativno- političkom smislu.

Jedini način

- Više je načina na koje se Srebrenici može dodijeliti specijalni status, odnosno učiniti je izdvojenom jedinicom. No, tu se otvara i niz pitanja. Da li se treba izdvojiti samo Srebrenica ili i region iz kojeg su žrtve genocida, koliki je to krug? Također, pitanje je i kakav bi precizno status Srebrenica trebala dobiti. U svakom slučaju, jedini način za davanje specijalnog statusa ili izdvajanje Srebrenice iz RS su ustavne reforme, kojima bi takvo šta bilo realizirano - kaže Sadiković.
Sadiković i Festić ističu da prije činjenja bilo kakvih poteza, koji su rezultat odluke Međunarodnog suda pravde u Hagu, treba proučiti presudu, te na ekspertnom nivou naći modalitete poništenja rezultata genocida. Također, dodali su, potrebno je sačekati i da svoj stav o presudi i njenim posljedicama iznese i Vijeće sigurnosti UN, koje je nadležno za sprovedbu presuda MSP-a.
Festić smatra da je pitanje stvaranja distrikta Srebrenica ili neke slične forme izdvojene cjeline, minimum, te da, prije svega, treba razmišljati u cilju ukidanja kompletne genocidne tvorevine - Republike Srpske.

Vrijeme i napor

- RS, kako je dokazao i najviši sud UN-a, genocidna je tvorevina. Ne može se dozvoliti da u savremenom pravnom poretku i u 21. stoljeću egzistira genocidna tvorevina - smatra Festić.
Svjestan je činjenice da će za ovaj potez biti potrebno više vremena i napora, ali ističe da se ne smije dozvoliti da i nakon presude MSP-a, RS opstane u pravnom poretku BiH.
Bh. političari, kako ističu ova dva pravna eksperta, tokom predstojećih ustavnih reformi ne smiju zaboraviti činjenicu da je Sud u Hagu nedvosmisleno utvrdio da odgovornost za počinjeni genocid snose vlasti RS.

S. ŠKULETIĆ

Institucionalna odgovornost

Sadiković ističe kako je nedopustivo svako daljnje polemiziranje o individualnoj odgovornosti za genocid koji je počinjen nad Bošnjacima.
- Genocid u Srebrenici nije pitanje individualne odgovornosti, već isključivo institucionalne iza koje je stajao cijeli sistem RS. Vojska RS, koja se u pesudi jasno navodi kako počinilac genocida, bila je dio sistema RS za koji je taj zločin i izvršila. Zato se danas krivnja ne može svesti na individue, već sistem koji je njima upravljao - kaže Sadiković.

PRESUDA VODI KA UKIDANJU REPUBLIKE SRPSKE

Autor: Sven Rustempašić, dipl. ing. Sarajevo, 28. februar, 2007 

Dakle, prema Presudi Svjetskog suda, SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) nije direktno učinila genocid, nego je to učinila (para državna tvorevina) Republika srpska, sa svim svojim organima ... vojnim, egzekutivnim, političkim i slično!  SRJ je optužena da te zločine genocida koje je činila i učinila Republika srpska - nije spriječila.  Dakle, zločin genocida se dogodio, a, eto, kao biva, ¨SRJ ih nije spriječila¨.  Zanemarimo za moment ovu podvalu zdravom razumu i pravnim argumentima, pa se upitajmo: ko je onda učinio zločin genocida i ratne zločine?  Sud je po tom pitanju jasan: struktura, organizam ... nazvan Republika srpska, na čelu sa Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Biljanom Plavšić, njenom vojskom odn. oficirima itd. -- počinitelji su ratnih zločina i zločina genocida. 

Dakle, iako Republika srpska nije država (a nakon ove Presude to definitivno nikada ne može niti postati ako ne bude izdaje unutar redova bošnjačkih lidera), ona je od strane Svjetskog suda putem Presude identificirana kao ona organizacija koja JESTE počinila sve zločine za koje je ustvari na Sudu optužena SRJ odn. Srbija i Crna Gora.  Drugim riječima, Svjetski sud je spasio Srbiju i Crnu Goru - a svu je krivicu ¨svalio¨ na Republiku srpsku.  I pored  nepravde odn. pravne sabotaže koju je Svjetski sud učinio oslobodivši Srbiju i Crnu Goru od najtežih tačaka optužnice, ipak niti ova Presuda nije za odbaciti.  Što ono kod nas pametni ljudi kažu: Od koga je, dobro je!  Presuda je za svrhu obnove države BiH sasvim korisna, sasvim upotrebljiva.  O tome nema sumnje.  Kao da je Svjetski sud ustvari rekao: Eto, nećemo osuditi Srbiju i Crnu Goru, ali će Republika srpska platiti sav ceh krvavog pira time što će biti proglašena Presudom stvarnim počiniocem genocida.      

Mi ne trebamo (nije dobro, nije korisno nego je štetno) Republiku srpsku nazivati odn. smatrati državom.  Niti Svjetski sud nju ne naziva državom – nego nju odn. njene organe i egzekutivne funkcionere u svim domenima, u Presudi tretira kao ne-državnu, terorističku tvorevinu koja je počinila genocid i ratne zločine.  Stoga se trebamo fokusirati na to da je količina i presuđeni obim ratnih zločina i zločina genocida koje je ustanovio u presudio Svjetski sud, dovoljan pravni faktor da se Republika srpska od sada i zvanično na svjetskom nivou, u pravnom domenu Internacionalnog prava, tretira kao genocidna tvorevina - te da se kao takva demontira uz asistenciju Ujedinjenih Nacija odn. ove Presude Svjetskog suda, konkretno!  Pri tome je Srebrenica u Presudi totalno imenovana kao genocid.  A zna se, i može se dokazati, da je u Srebrenici bilo sakupljeno stanovništvo iz velikog dijela -- okolnih sela i manjih mjesta - Podrinja, dakle znatnog teritorija RBiH.   

Nama o navedenom dokazi iz Srbije ne trebaju, ali je ipak vrijedno u ovom momentu ukazati da postoji barem jedna politička stranka u Srba, Srpska radikalna stranka (SRS), koja neke istine sagledava, te sama sebi, a još važnije od toga - i javnosti - danas priznaje, što je iskazano dole citiranim saopštenjem za javnost:

28. februar 2007.

NIKOLIĆ: PRESUDA VODI KA UKIDANJU REPUBLIKE SRPSKE

Zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke (SRS) tvrdi da presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu vodi ukidanju Republike Srpske. U intervjuu za list "Press" Nikolić je precizirao da je presudom jasno utvrđeno kako su genocid zapravo počinili bosanski Srbi, te da je to početak provedbe plana ukidanja srpskog entiteta u BiH.

- Oni su utvrdili da je počinjen genocid u Srebrenici i da su ga počinili Srbi iz RS. To direktno vodi ka njenom ukidanju, što je bio i cilj tog suđenja. Također, vrlo je opasno što je potvrđen legitimitet Haškom tribunalu - rekao je Nikolić. - kraj citata.

 

IZREČENA PRESUDA NA MEĐUNARODNOM SUDU PRAVDE NAKON SPORA PO TUŽBI ZA GENOCID

Piše: Ibrahim Halilović, Winsdor, 27. februar 2007

SRBIJA NIJE KRIVA ZA GENOCID KOJI SE DOGODIO U SREBRENICI, ALI JE KRIVA ŠTO GA NIJE SPRIJEČILA

“Međunarodni sud pravde u Hagu smatra da se tuženoj strani ne može pripisati učešće u genocidu na cijeloj teritoriji BiH. Sudije su ocjenile da nema dovoljno dokaza da je genocid počinjen na cjeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, ali je potvrđen stav da se genocid ipak dogodio na ograničenom području Srebrenice. Ocjenjeno je da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu jer nije spriječila masakr u Srebrenici"

Ipak, sud je presudio da zvanični organi SRJ nisu planirali ni počinili genocid u Srebrenici. "Nije dokazano da je armija SRJ učstvovala u genocidu, niti da su politički organi SRJ planirali, pripremali ili sproveli genocid" u Srebrenici, rekla je predsednica suda Rozalin Higins. (B92 12:30)”

“Najviši Sud UN oslobodio je Srbiju od optužbi za genocid, u 1990-tim godinama, ali je rakao da Srbija nije spriječila genocid u Srebrenici, (BBC) (12:30)

Predsjednica Međunarodnog suda pravde Rosalyn Higgins saopćila je danas presudu ovog suda da Srbija nije ispunila obaveze u vezi sa sprečavanjem i kažnjavanjem djela genocida u vezi s masakrom u Srebrenici u julu 1995. godine.  (Fena 13:27)”

“Predsjednica Međunarodnog suda pravde u Den Haagu Rosalyn Higgins izjavila je danas da je Međunarodni sud zaključio da Srbija i Crna Gora nije počinila genocid u Bosni i Hercegovini. Međunarodni sud pravde je zaključio i da odgovorna država nije bila u zavjeri da počini genocid, niti je poticala njegovo izvršenje. Higgins je tokom čitanja presude u postupku po tužbi koju je tadašnja Republika Bosna i Hercegovina 1993. godine podnijela protiv tadašnje SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) za genocid počinjen tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, kazala da je utvrđeno da ne postoji međunarodna odgovornost Srbije i Crne Gore za genocid i saučesništvo u genocidu, ali da je ova država propustila da spriječi i kazni počinitelje genocida. SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) je cijelo vrijeme osporavala i nadležnost Međunarodnog suda pravde, navodeći da u trenutku kada je tužba podnesena nije bila članica Ujedinjenih naroda, što je nužan uslov za nadležnost ovog suda. Međutim, Međunarodni sud pravde danas je odbacio zahtjeve Srbije da se proglasi nenadležnim po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid i potvrdio svoju nadležnost u tom sporu. Sud je saopćio i da "Crna Gora nije subjekt u sporu Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore, već samo da dijeli odgovornost" sa Srbijom.” (RTVBiH)”

Sulejman Tihić i Reis Mustafa Cerić mogu se veseliti, takošer  svi njihovi sljedbenici.

Tihićev i Cerićev plan uništenja sudskog spora protiv SRJ za agresiju i genocid, prozreo je prije šest mejseci Francis A. Boyle, autor Tužbe i njen prvi zastupnik, izjaviši da je tužba prodana.

Bilo je viejsti u javnosti da je Tužba prodana za novac za obnovu Ferhadija-džamije u Banjoj Luci, što također može biti tačno jer je Reis Cerić u prošli petak, pred sami put u Haag, dobio od Dodika 300.000 maraka, u nedjelju je predsjednik banjalučkog Medžlisa najavio donatorsku konferencoiju za Ferhadiju. Odakle pare Dodiku koije je udijelio Ceriću, a ovaj rastlelalio čitavom svijetu o Dodikovoj velikoj brizi za muslimane, nije teško pretpostaviti.

Veseli se  vascelo srpstvo.

Advokat tužene strane Stojanović je još jučer najavio slavlje u srbijanskoj ambasadi. 

Novinar Oslobođenja Azhar Kalamujić je u naslovu svoga teksta prije desetak dana otkrio tajnu da će Sud presuda biti “genocid na ograničenom prostoru”. Tu konstataciju je i sam Sud izrekao u presudi, pa ne ostaje ništa drugo nego reći da se radi o ograničenom umu svih sudija koje su presudile tako..

Sud je dokazao da umije slušati savjete strana u sporu, te da ima sluha i za potrebe međunarodne zajednice koja je ovako, preko Suda UN, učinila ustupak Srbiji pred sigurni gubitak Kosova.

Ali, kroz presudu Srbiji kako nije spreiječila i kaznila genocid, Sud je ujedno izrekao i presudu svim članicama UN koje su znale, a nisu spriječile genocid. Tu je dobra strana presude i BiH bi je trebala iskoristiti i tužiti sve države koje nisu spriječile genocid, pod uvjetom da Tihić I Cerić ne gospodare tom Tužbom, odnosno da te poslove preuzme neovisni ekspert međunarodnog prava Francis A. Boyle.

Međunarodni sud pravde je postupio onako kako su tužitelj i tužena strana oćekivali, moguće je da su je Sudu i predložile. Sud nije mogao prijeći preko činjenice da je Tribunal u Haagu, već presudio da se u Srebrenici dogpodio genocid. Što Međunarodni sud pravde nije mogao prešutjeti tu žinjenicu, zasluga Tribunala, a ne advokata naše Tužbe na čelu sa Sakibom Softićem - Tihićevim i Cerićevim lutkom na koncu.

Da li je đavo tako crn kao što se čini, znaćemo vrlo brzo, nakon što pravni stručnjaci, analiziraju presudu.

U svakom slučaju, iz ovog proizilazi da je RS genocidna tvorevina i da treba sve poduzeti na njenom rušenju, odnosno vraćanju na ustavno pravni-poredak RBiH prije genocida. Sada za to postoji i sudska podloga, inače konstatacija o zaraćenom stranama, Srbima koji su ratovali protiv musliamnsko-hrvatske alijanse, već je u opticaju u medijima po izricanju presude, kao jutros na državnoj canadskoj TV- mreži.  

ORBUS TIM

AMBASADOR MEKLHENI ZA BH AGENCIJE

(Dnevni Avaz, 24. 02. 2007)

O POLICIJI RAZGOVARATI U POLITIČKOM KARANTINU

Američki ambasador u BiH Daglas Meklheni (Douglas McElhaney) izjavio je jučer u intervjuu agencijama Fena, Srna i Onasa kako će insistirati da se razgovori lidera političkih partija o reformi policije nastave i da se dogovor o ovom pitanju postigne što je moguće prije.
- Svi su iznijeli svoje stavove i nismo završili. Ovo neće biti lako, ali tražit ćemo od vlade i svih političkih stranaka da s ovim završe što je prije moguće - istaknuo je ambasador Meklheni.

Treba biti ozbiljan

Američki ambasador potvrdio je da ozbiljno razmišlja kako bi dobro rješenje moglo biti da se lideri vodećih političkih stranaka smjeste u svojevrsni "politički karantin", gdje bi na miru razgovarali i postigli dogovor, a kao moguću destinaciju spomenuo je Prokoško jezero.
- Mislim da je to dobro mjesto na kojem se sve ovo može započeti - rekao je Meklheni.
On smatra kako politički lideri trenutno "ne prate štivo na istoj stranici". Neki insistiraju na svojim stavovima, a neki kažu da nemaju o čemu više pregovarati.
- Smatram kako je došlo vrijeme da svi postanemo vrlo ozbiljni i započnemo ozbiljne razgovore zatvorenog tipa. Suština je u tome da morate pregovarati s ljudima koji sjede za stolom, jer pregovori se ne mogu voditi s medijima - stav je američkog ambasadora u BiH.
Kako je kazao, politička temperatura porasla je zbog određenog pritiska i roka do kojeg treba ispuniti uvjete za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Sada je potrebno, smatra Meklheni, pregovarati o pitanjima o kojima postoje neslaganja i na miran način naći rješenje.
- Postoje određeni dokumenti na stolu, te Izvještaj Direkcije za reformu policije. Vidio sam mnogo slaganja u vezi s ovim izvještajem, ali očigledno ima i neslaganja. O pitanjima o kojima trenutno nema dogovora treba pregovarati - stav je američkog ambasadora.
On je kazao kako je Izvještaj Direkcije, kada se pažljivo pročita, veoma uopćen, te ono što pregovarači žele ovog trenutka uraditi je da budu veoma precizni.
- Iako ne vodim ove pregovore, možda je određena preciznost potrebna - smatra ambasador Meklheni.

Posljednji čas

Dodaje da OHR, koji u pregovorima ima ulogu krovne organizacije, pokušava objediniti sve stavove različitih strana, ali da nije bilo prilike da se to završi.
- Nastavit ću razgovarati s OHR-om, svojim evropskim kolegama, strankama, jer pokušavamo pronaći načine da ovo pokrenemo naprijed. Ovo je zajednički poduhvat i mislim da moramo održati kanale komunikacije otvorenim - ustvrdio je američki ambasador. S obzirom na činjenicu da komesar za proširenje Oli Ren (Olli Rehn) planira doputovati uskoro u BiH, te da je planirao potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, Meklheni je u intervjuu bh. agencijama rekao kako smatra da bi politički lideri to trebali shvatiti kao posljednji čas da se nešto uradi.

Žali što u Brisel ne nosi dobre vijesti

Ambasador Meklheni najavio je da će na zasjedanju Vijeća za implementaciju mira 26. i 27. februara u Briselu razgovarati s relevantnim predstavnicima EU, ali i predstavnicima svoje vlade.
- Žalostan sam što ne mogu ljudima s kojima ću razgovarati u Briselu donijeti dobre vijesti - kaže Meklheni.

Usijane telefonske veze na relaciji OHR - stranke

Danas novi sastanak o reformi policije?

Lideri za pregovaračkim stolom ponovo 1. marta * SDA i SBiH spremne nastaviti razgovore

U OHR-u u Sarajevu danas će, najvjerovatnije, biti održan sastanak o reformi policije u našoj zemlji, na kojem bi eksperti trebali dogovoriti prijedlog prihvatljiv za političke lidere. Stranački prvaci bi se 1. marta našli ponovo za pregovaračkim stolom kako bi pokušali konačno dogovoriti ovu iznimno važnu reformu za BiH, saznaje "Dnevni avaz".

Dobar znak

Ovu informaciju u OHR-u jučer nam nisu mogli ni potvrditi, ni demantirati. Međutim, potpredsjednik Stranke za BiH Safet Halilović je za naš list potvrdio da su jučer bile usijane telefonske veze na relaciji lideri političkih stranaka - OHR o organiziranju današnjeg sastanka.
On je kazao kako je SBiH spremna da se odazove, ukoliko razgovori i zvanično budu zakazani, ali samo ako to ne bi bio "susret ponavljanja stajališta bez napretka".
- SBiH je napravila ozbiljan kompromis, a iako je imala mnoštvo primjedbi na Izvještaj Direkcije za reformu policije, spremna je prihvatiti taj dokument i Akcioni plan. No, ako to ne bi bila osnova za konačni dogovor, ne vidim da onda pregovori imaju smisla - dodao je Halilović.
Potpredsjednik SDA Šefik Džaferović rekao nam je da nije obaviješten o novom sastanku, ali i dodao kako SDA nikada nije smatrala da ne treba voditi razgovore o reformi policije.

Bez razvodnjavanja

- To što se SDA nije pojavila u četvrtak ne znači da mi ne želimo učestvovati u reformi policije. No, SDA nije došla prvo zbog prethodno neusaglašenog termina, a u četvrtak je predsjednik Tihić otputovao u Hag. Drugo, SDA je odbila da nastavi razgovarati na način kako je tok pregovora bio krenuo na prethodnom sastanku, odnosno bili smo nezadovoljni nastojanjima da se Izvještaj Direkcije za reformu policije dalje razvodnjava- izjavio je on.

M. KUKAN

Ivanić: Zavisi od SBiH i SDA

Šef PDP-a Mladen Ivanić je u izjavi za "Dnevni avaz" ocijenio da novi razgovori o reformi policije zavise od SDA i Stranke za BiH, a nikako od stranaka iz RS.
- Mi smo spremni razgovarati dalje, kao što smo bili i u četvrtak. Kada je, pak, riječ o sjednici PIC-a, ne očekujem da će se bilo šta dramatično dogoditi, da će biti nekih radikalnih poteza ili mjera zato što se stalo sa dogovorima o reformi - kazao je Ivanić.

Dodik: Spreman sam razgovarati

Lider SNSD-a Milorad Dodik jučer je, osvrčući se na propale pregovore o reformi policije u Sarajevu, kazao da politički život u BiH opterećuje uplitanje međunarodne zajednice.
- Oni su uvijek na jednoj strani, a čija god to strana bila, BiH nema nikakve šanse. Što se tiče reforme policije, pozitivna iskustva u svijetu ne mogu se svuda olako primijeniti, ali ja sam uvijek spreman na razgovor- rekao je Dodik.

Pregovori nemaju alternativu

Portparol OHR-a Oleg Milišić potcrtao je jučer da je OHR razočaran što je u četvrtak izgubljena prilika za napredak, poručivši da daljnji politički pregovori nemaju alternativu.
- OHR pozdravlja potvrdu da je Izvještaj Direkcije za reformu policije osnova za sporazum. Politički lideri u BiH moraju sada finalizirati proces u skladu s tri principa Evropske unije. Uloga međunarodne zajednice je da podrži razgovore i osigura da sporazum bude u skladu s tri principa EU. U tom kontekstu je visoki predstavnik uputio pisma šefovima političkih partija. Ako bude izgubljeno još vremena, bit će propuštena prilika da Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) bude potpisan do kraja ove godine - izjavio je Milišić za "Dnevni avaz".

KOMENTAR REPUBLIKABIH.NET

Da podsjetimo čitaoce, Evropska unija je dala tri osnovna uslova za reformu policije u BiH : da policija i budžet budu na državnom nivou, da policijske regije budu funkcionalne i da se policija oslobodi uticaja politike.

Na tom pitanju vodile su se brojne diskusije među BH političarima, da bi na kraju politički dogovor bio postignut, a osnovne stavke tog dogovora prezentirane u Izvještaju Direkcije za reformu policije. No dolaskom Dodika i njegove SNSD stranke na čelo vlasti širom BiH, izbornom voljom četnika, srbobalija i ustaša, takav put reforme pada u vodu. Njima ne odgovara nikakav dogovor koji nebi uključivao ovjekovječavanje genocidne tvorevine tzv. RS za vijeke vjekova. Po njima, zaostavština Miloševića, Karadžića, Izetbegovića i Tuđmana je neupitna, o njoj se ne može pregovarati. Sa druge strane, za šaku patriota  Republike BiH, jedinstvena policija je jedna od glavnih poluga uspostavljanja državnog suvereniteta unutar granice države. Ta je stvar za njih stvar o kojoj se ne može postizati nikakva nagodba. Ipak, svjesni smo snage velikosrpskog lobija, koga na žalost predvode američki i britanski ambasadori u BiH, te brojna svita britanske MI6 raspoređena u svim segmentima MZ u BiH. Oni, putem OHR-a prave pritisak na BiH političare (a mnogima od njih to i nije mrsko, mora se priznati) da se stav EU blokira i zaobiđe korištenjem poznate taktike nagodbe između predstavnika žrtve i sljedbenika zločina. Ta je taktika  bila izuzetno uspješna tokom agresije na RBiH i danas se provodi u svim segmentima. 

Jedan mali optimizam daje nam stav Stranke za BiH, čiji predstavnici nas uvjeravaju da oni neće dozvoliti da nas se tretira niže od nivoa prašumskog plemena, tj. da nas se opet stavlja u kućni pritvor, kao što je to bio slučaj baš u ovo vrijeme prošle godine, kada su lideri stranaka stavljeni u ¨pečnicu¨, u trezoru Centralne banke u Sarajevu, upravo u kućni pritvor, dok ne potpišu četničke ciljeve ... što je srećom Safet Halilović izbjegao. Nadajmo se da stranka, koja je širom otvorila vrata Dodikovim "kadrovima" u vlast na cijeloj teritoriji BiH, zna šta radi i da će ostati dosljedna svojim obećanjima.

¨NON-NEGOTIABLE ITEM¨

Sarajevo, 18. februar, 2007.

Temeljni postulat obrane države je uspostava kako spoljnjeg tako i unutarnjeg suvereniteta, pri čemu treba imati sve metode njegove provedbe.  Policija je jedna od glavnih poluga uspostavljanja državnog suvereniteta unutar njenih granica.  Stoga je pitanje uspostave JEDINSTVENE policije (a ne ¨zajedničke¨, tog nakalemljenog zbira na papiru dvije policije entiteta!), građanskog sastava i jednake snage i autoriteta u djelovanja na svakom od 50 000 kvadratnih kilometara BiH, sa jedinstvenom komandom i strukturom, a ne zajedničkom - doista pitanje opstanka države BiH.  Stoga je postulat takve organizacije policije – kojeg nam je, na našu sreću i potencijalnu korist, postavila i podržala i Evropska Unija – doista pitanje obrane države, a stoga i ¨non-negotiable item¨ tj. pitanje koje se u nekoj lažnoj bonhomiji, nekoj lažnoj i samodestruktivnoj ¨kooperaciji, dogovoru stranaka¨ ne smije rješavati – jer se neće nikako riješiti drugačije nego pogubno po državu, a da o ostalim štetama ne pišem sada …

Naše tzv. lidere stalno ¨vrag nosi¨ da trguju po nekakvim političkim pijacama, dogovaranjima ... koje bih najlakše i najbezbolnije nazvao američkim izrazom ¨out of court settlements¨ (vansudskim nagodbama).    

Postaviti ću slijedeću metaforičku sliku.  Kada u kiruršku salu donesu pacijenta sa smrskanom rukom i visokim stepenom gangrene, kirurg će možda tu ruku odrezati da bih pacijentu spasio život.  Kirurg će rezanjem morati spriječiti gangrenu koja bi zatrovala i uništila cijeli organizam - reže ruku da spasi cio organizam.  Ali, ne može kirurg ubiti organizam da bi ¨spasio ruku¨, jer ruka mrtvog organizma više nije niti važna.  Mi ne možemo praviti ¨političke, stranačke kompromise¨, ¨olakšavati ulazak u euroatlantske integracije¨ (omiljeni trik britanskih političara u domenu ¨Balkana¨) .... a da pri tome uništavamo državi život, tj. njen opstanak kao organizma.  Mi tim političkim dogovorima ne branimo, ne spašavamo državu Bosnu i Hercegovinu, nego u Evropu samo uvodimo Republiku srpsku, tj. peremo joj ¨krvave ruke¨ i dajemo pravno pokriće za internacionalno priznanje.  Još prije četiri godine, kada su političarima u SDA počela bivati ¨puna usta Evrope¨, sam u magazinu u Sarajevu napisao tekst u kojem sam te političke dogovore stranačkih lidera, te tzv. političke kompromise, odn. pregovaranja o doista ¨non-negotiable items¨, prokomentirao naslovom: ¨Jedina država koja ulazi u Evropu je Republika srpska¨. 

Ništa nam ne vrijedi spašavanje ¨ruke¨ koja se, recimo, zove ¨Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA)¨, kada ¨kompromisnim, političkim¨ dogovorima (¨out of court settlements¨) po pitanjima kao što su policija u BiH, ustvari sami sebi uništavamo državu Bosnu i Hercegovinu, a u sporazume kao SAA i slične, u Evropu i svijet kao legalnu uvodimo doista samo jednu državu ovdje na geografskoj teritoriju BiH – Republiku srpsku!

Stoga, kao što sam u prvoj rečenici postavio – interes opstanka države je ¨non-neogitable item¨, pa neka bude kako bude.  Nama je ruka prema Evropi veoma potrebna, ali ako ćemo spašavanjem te ruke uništiti organizam, državu, onda je to apsurdno.  Mi u Evropu trebamo ući kao država Bosna i Hercegovina. 

AKADEMIK MUHAMED FILIPOVIĆ NEKULTURNO ČESTITAO DODIKU DAN RS-a

(Bošnjaci.net, 11. januar 2007. Piše: Fuad Šišić)

Ljubaznost uzvrati ljubaznošču, ali zlo uzvrati pravdom.

U emisiji «Pošteno govoreći» državne televizije, od 09. januara 2007. godine, uvaženi akademik Muhamed Filipović je uputio neposrednu čestitku Miloradu Dodiku povodom Dana Republike srpske. Akademik Filipović prethodno nam je pojasnio opći pogled poštivanja prava drugih i kada se sa drugima ne slažemo. Iznoseći svoj stav da postoji mnogo onih koji obilježavaju ovaj praznik, objasnio nam je, da bi bilo nekulturno ne čestitati onima koji slave taj praznik. Sve se to uklopilo u priču o Republici srpskoj kao političkom realitetu u Bosni i Hercegovini, pa bez obzira na način i sredstva kojim je ovaj entitet proizveden, sada je to realnost koju valja poštivati.

U temeljnim načelima odnosa među ljudima nije upitan odnos poštivanja i uvažavanja drugoga, i onda kada se sa drugima ne slažemo. Tu konstataciju ne treba niti isticati, niti osporavati, jer ona sama po sebi podrazumijeva individualnost pa stoga u stvarnosti imamo različita ponašanja u tom smislu. Iako upućivanje čestitke bilo kome jeste i kulturološki izražaj odnosa prema drugome, ono se ne svodi isključivo na taj izražaj.

Upravo stoga čestitku akademika Filipovića, pred očima bh javnosti, povodom obilježavanja dana kojim se afirmira nastajanje manjeg entiteta, doživljavam nepotrebnom, licemjernom (prema onima koji su nesretni što se taj dan obilježava), i, u krajnjem, stoga nekulturnom. To što je akademik Filipović čestitao Božić Miloradu Dodiku mogu prihvatiti kulturnim činom. Jer to što neko obilježava Božić, Novu godinu, Bajram, rođendan,... u skladu sa svojim uvjerenjem, tradicijom i vjerovanjem, ne treba kod drugog izazivati bilo kakav negativan osjećaj, te je, u najmanju ruku, kulturno uputiti drugome čestitku. Ali kada se čestitka upućuje nekome zbog povoda koji upućenome pobuđuje pozitivne osjećaje, a istovremeno zbog tog povoda kod drugih pobuđuje krajnje negativne osjećaje, tada je više nekulturno, nego što bi moglo biti kulturno, upućivati čestitku. Naravno, ovdje nije pitanje da li mi priznajemo politički realitet Republike srpske jer taj realitet postoji neovisno od tog našeg priznanja. Nije naše priznavanje, ili nepriznavanje, uslov postojanja tog političkog realiteta. Sasvim podržavam konstataciju uvaženog akademika Filipovića da je mnogo važnije pitanje ljudskih prava i sloboda svih građana u ovom entitetu, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, te jačanje državnih institucija koji to mogu osigurati, i jačanje bh ekonomije od pitanja naziva entiteta. Naziv entiteta ne treba problematizirati kroz dnevnu politiku jer se pravi više štete nego koristi. Ovo pitanje treba riješavati kao ustavno pitanje Bosne i Hercegovine, u političkom ambijentu u kojem će ljudi biti okrenuti više poslu a manje dnevnoj politici, a državni mediji prestati pristajati ljudima na muku.

O NEPOVEZANOSTI PITANJA POKRAJINE KOSOVO I REPUBLIKE BiH 

(Sarajevo, 22. oktobar, 2006)

Ustav SFR Jugoslavije je priznao državnost svih republika i tretirao ih kao autohtone države; voljom naroda u toku i nakon Drugog svjetskog rata udruženih u federaciju.  Državnost Republike BiH je uspostavljena na ZAVNOBiH-u 1943. godine, te potvrđena, reafirmirana u svim daljnjim ustavima, pogotovo zadnjem validnom ustavu iz 1974. godine, kojega je svjetska zajednica priznala 1992. godine.  Sve su republike u SFRJ bile jednake medu jednakima, te stoga 1991. godine nije došlo do ¨separacije¨ (odvajanja) pojedinih republika od nekog imaginarnog nukleusa kojeg tobože čini Republika Srbija - što Beograd često implicira prevarom o ¨separatizmu republika¨.  Naprotiv, godine 1991. nije došlo do separacije pojedinih republika, nego do disolucije (raspada) te federacije od šest republika i dvije autonomne pokrajine. 

Glavni razlog disolucije (raspada) federacije leži u tome što je Republika Srbija drsko kršila Ustav SFRJ niz godina, uglavnom od dolaska Slobodana Miloševića na vlast i nadalje; sa ubrzanjem i krešendom.  Republika Srbija je uništila SFRJ zato što se prestala ponašati prema Ustavu SFRJ i time federaciju učinila nefunkcionirajućom; jer četiri republike ionako nisu željele trpjeti drski diktat Republike Srbije.  Nakon disolucije SFRJ, četiri republike su posegle za pravnim lijekom kojeg su Ustav SFRJ i njihovi pojedini republički ustavi predvidili: proglasile su svoju samostalnost i zatražile internacionalno priznanje.  To pravno stanje je 1991. godine konstatirala Badinterova komisija EU, te donijela preporuku da se udovolji republikama koje traže svjetsko priznanje svoje samostalnosti i suvereniteta, kao i članstvo u UN i ostalim svjetskim organizacijama, uz priznanje pojedinih vlada širom svijeta.  To vrijedi za republike Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Makedoniju od 1992. godine i nadalje.

Prema Ustavu SFRJ, su ne samo republike nego i autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo imale pravo u slučaju disolucije SFRJ sebe proglasiti republikama i samostalnim državama.  To nije bilo jednostavno kao u slučaju republika, ali je opcija postojala.  Mnogi ne znaju da je stanovništvo Kosova preko svojih lidera imalo pravo od 1991. godine proglasiti Republiku Kosovo i zatražiti njeno internacionalno priznanje.  Ali, Albanci Republiku Kosovo nisu prema validnoj proceduri zatražili; niti tada a niti do dan danas!  Albanci su od 1991. godine šutili, da bi se preko delegacije koju je predvodio njihov izabrani predstavnik Ibrahim Rugova toga prava odrekli na konferenciji u Rambujeu 1998. godine, potpisujući relevantne dokumente.  O Konferenciji u Rambujeu je autor pisao i treba ponoviti tada konstatiranu temeljnu činjenicu da su četiri republike iskoristile svoje ustavno pravo da zatraže svjetsko priznanje svoje neovisnosti nakon disolucije SFRJ, dok to autonomna pokrajina Kosovo nije učinila.  Naprotiv!  Kosovo je to pravo u Rambujeu 1998. godine čak definitivno odbacilo!  Evo, recimo, ove 2006. godine je i Republika Crna Gora konačno za tom opcijom posegla i poentirala, ali su Albanci umjesto primjene pravnog metoda, u Rambujeu doista potpisali da se definitivno i isključivo po pitanju Kosova ima koristiti dogovorni metod, tj. da se vode nagodbe na relaciji Priština-Beograd, a odbaci Internacionalno pravo na relaciji Priština-EU i Priština-UN, i slično!  Kao uslugu za to odricanje, Albanci su dobili prisustvo NATO snaga i svjetskih mirotvornih faktora na Kosovu. 

Iako je u cilju izbjegavanja sukoba sa Beogradom doista pregovarala, Republika BiH ipak nije u krajnjoj instanci - kada je nakon četničkih ucjena bilo ¨stani-pani¨ - koristila dogovorno-dodvorni metod 1992 godine.  Nije pokleknula i molila ¨nagodbe¨ na relaciji Sarajevo-Beograd, nego je (kako i treba!) krenula u proceduru na relaciji RBiH-EU i RBiH-UN.  Zato je i priznata kao 177. članica UN, maja 1992. godine.  Dakle, tada je RBiH djelovala isključivo pravnim metodom, i tako i dobila svjetsko priznanje.  Dogovaranjem sa Beogradom to priznanje ne bi mogla nikada niti dobiti (tim je metodom država BiH, pogotovo danas, samo na putu da svoju državnost dobijenu pravnim metodom – izgubi).  Nažalost, zakonitog se metoda na konferencijama u sjeni, tajno djelujući, Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović uvelike odrekao u odnosu sa agresorskim velikodržavnim projektima.  Ali i pored ovog krivičnog prekršaja Ustava RBiH od strane Predsjednika Izetbegovića, ipak je legalitet RBiH i dalje neupitan u domenu Internacionalnog prava.  Stoga se niti danas se ne može porediti Kosovo i država BiH.  Jer je Republika BiH svjetski priznata država; ona je napadnuta kao članica UN; ona i danas ima priliku i treba koristiti pravni a odbaciti dogovorni metod kojeg je Alija Izetbegović prakticirao ilegalno u Lisabonu 1991, Londonu 1992 (dozvolimo da je to od početka agresije bilo i pod pritiskom agresora i njegovih svjetskih suradnika) u Ženevi 1992, 1993, Washingtonu 1994, Dejtonu 1995, itd.  Država BiH, i to kao Republika BiH, je i dalje članica UN, subjekt Internacionalnog prava.  S druge strane, Kosovo nije država, nije  članica UN - i još gore od toga po Albance, oni su se u Rambujeu pravnog metoda odrekli a u zamjenu zatražili prisustvo NATO saveza na Kosovu.  Ponoviti treba da je Ibrahim Rugova potpisao da se pitanje Kosova rješava isključivo dogovorom na relaciji Priština-Beograd, uz eventualno posredovanje svjetskih faktora.  Svako drugo tumačenje navedene činjenice iz Rambujea, često je bremenito prevarama i blefovima bilo zvaničnog Beograda, bilo Prištine (Albanaca), bilo Dejtonske ilegalne tvorevine Republike Srpske (Banja Luke) -- bilo suradnika velikosrpskog projekta u Sarajevu! 

Već duže vrijeme Beograd i Dejtonska Banja Luka nam nastoje podvaliti tako da izjednačavaju status države BiH, jedne svjetski priznate članice UN, sa statusom Kosova.  Prvo, Republika Srpska nije legalna država (osim ako je mi sami ne priznamo tako da ozakonimo Dejtonski Aneks 4 kao legalan i legitiman ustav!) jer je nastala ratnim i genocidalnim razaranjem jedne članice UN - a pogotovo ne može velikosrpski projekt dobiti njenu legalnost u zamjenu za Kosovo, jer Kosovo je Ibrahim Rugova u Rambujeu doveo u položaj da moraju pregovarati sa Beogradom.  Suprotno od toga, Sarajevo sa Beogradom i sa Dejtonskom Banja Lukom ne mora (i ne treba) pregovarati, nego Sarajevo tuži Beograd na Svjetskom sudu za agresiju, ratne zločine i genocid.  Sarajevo treba i mora pregovarati sa Briselom (EU) i New Yorkom (UN).

Po Internacionalnom pravu i dokumentima iz Rambujea, i dalje je Kosovo samo autonomna pokrajina u Republici Srbiji, dok je država BiH i dalje članica UN čiji je jedan i jedini zakoniti i internacionalno priznati ustav - Ustav Republike BiH - tek nezakonito, u totalnoj suprotnosti sa Poveljom UN, odn. Internacionalnim pravom i pogotovo Konvencijom o genocidu, SUSPENDIRAN u Dejtonu i zamijenjen nametnutim Dejtonskim Aneksom 4 (ustavom), čiju nezakonitost i nefunkcionalnost Internacionalno pravo mora konstatirati, što je Parlament EU (a donekle, indirektno i Američki kongres) već učinio, kao i sudovi u Hagu.  Problem je naš što to Sulejman Tihić i njegova SDA, kao i Zlatko Lagumdžija i njegov SDP, ne žele tražiti za državu BiH, nego traže dogovorima pravo Republike Srpske na ozakonjenje! 

Iz navedenih razloga je pitanje Kosova nevezano i ne može biti uvjetovano pitanjem BiH i obrnuto.  Stoga oko tog u Sarajevu ne treba praviti paniku; na taj blef velikosrpskog projekta ne treba nasjedati.  Neka se i dalje Albanci dogovaraju sa Beogradom, kako je to Ibrahim Rugova potpisao u Rambujeu - a neka se političari iz Sarajeva prestanu dogovarati i ulagivati Beogradu i nelegalnoj tvorevini Republici Srpskoj, nego neka se za soluciju obrate institucijama Internacionalnog prava odn. Svjetskom sudu, Ujedinjenim Nacijama i zvaničnim ustanovama SAD i ostalih država.  Priština ovisi o dogovoru sa Beogradom, a Sarajevo o dogovoru sa Beogradom i sa Dejtonskom Banja Lukom – ne ovisi!  To su pravo, tu su čast odani građani države Bosne i Hercegovine platili hiljadama litara krvi, jezivim žrtvama, patnjama ... ali im preko te žrtve mnogi političari danas u Sarajevu gaze ne obazirući se na to da i dan danas Amor Mašović otkopava jame nastale i njihovim glupostima, greškama ... a da se o gorem niti ne piše sada!  Albanci su davno odlučili da ne ratuju.  Neka onda pregovaraju.       

GEORGE W. BUSH: "AMERIKA JE U RATI PROTIV ISLAMSKIH FAŠISTA"

(Wisconsin, SAD, 10. avgust, 2006)

Problem sa generalizacijom izoliranih događaja je u tome što nas historija uči da su veoma često upravo oni  koji su se koristili takvom vrstom propagnde bili ništa drugo nego fašisti, kriminalci, teroristi i zločinci, koji su sami, u propagndne svrhe i organizirali takve kriminalne događaje. Kao primjer može se spomenuti od strane nacista podmetnuta paljevina berlinskog Reichstage-a, da bi se opravdala hajka na (generalno sve) njemačke komuniste, te također od strane tadašnje Njemačke objava rata Jevrejima. U najpoznatijem naci-propagandnom filmu "The Eternal Jew" (vječni Jevreji), proizvedenom pod supervizijiom Joseph-a Goebbels-a, stoji također generalna optužba za sve Jevreje i objava rata (svim) Jevrejima: "Pod vođstvom Adolf-a Hitlera, Njemačka je podignula bajrak rata protiv vječitih Jevreja" (izvor: historija holokausta).

Za nas koji smo prošli sve faze specijalnog i stvarnog krvavog rata tokom četničke agresije na Republiku BiH, ovakve fraze nisu nikakvo iznenađenje, već samo putokaz ko je ko i na globalnom nivou. Ovakvu retoriku veoma često su koristili najveći zločinci poslije  Hitlera: Milošević i Karadžić, a i danas je koriste razno-razni sljedbenici iste fašističke ideologije, kao što su Koštunica, Dodik, Čavić, Rajko Vasić i td. Nažalost u svijetu u kojem živimo uvijek se može naći dovoljno podanika spremnih da za ličnu korist podržavaju fašiste ili u slačaju Bush-a radiaklni evanđjelistički vjerski fundamentalizam i neokonzervativizam.  U Americi to su mediji poput FOX NEWS, ABC, NBC i td, a u Republici BiH zna se:  "crveno-crno-zelena" koalicija, danas na vlasti okupirane Republike BiH, te uredništvo medija poput BHT1, Oslobođenja (nekad i sad, trajna pro-četnička orjentacija), Slobodne Bosne, BH Dani i td.

  NE OPRAVDATI NAD SOBOM ZLOČIN

Pakt SDA-SDP-vascela RS-HDZ, ove je godine metodama ispod nivoa mizerije, u Dejtonskom parlamentu BiH pokušao ozakoniti Republiku Srpsku. Da je uspio, pravno bi ¨opravdao, halalio¨ i način njenog nastanka: agresiju, ratni zločin, genocid. Pakt kojeg profesor Nijaz Duraković naučno precizno, do kosti ogoljeno zove ¨zeleno-crno-crvena koalicija¨, od tog cilja ne odustaje. Naprotiv! Čak se nada dovoljnom broju glasova u oktobru, da prljavi posao dovrši. Treba pojasniti šta su oni nastojali u aprilu učiniti i šta bi nakon oktobra ponovili - ako dobiju mandate za većinu koju 26. aprila, na svu sreću, nisu imali.  

Piše: Sven RUSTEMPAŠIĆ

Prvi problem je sa pravnog kriterija eliminirajuća nelegalnost načina vođenja pregovora i odabira sugovornika. Drugo, problem je u tome da postoji od javnosti skrivani glavni cilj procedure, a to je da amendiranjem samo nekih članova, bivaju ozakonjeni svi članovi, cijeli Aneks 4 (ustav). Nisu, dakle, toliko bitni amandmani koliko je Republici Srpskoj i saveznicima u FBiH važno da Aneks 4 bude ozakonjen u parlamentu. Sadržaj promjena je drugorazredan.

Šta je pogubno u procesu amendiranja-ratificiranja Dejtonskog Aneksa 4 (ustava), a nije napisano u Hejs-Holbrukovim amandmanima?! Usput, oni se preciznije zovu po velikosrpskoj koaliciji SDA-SDP-vascela RS-HDZ, nego po nekoliko američkih birokrata koji sebi karijere prave na domaćim rušiteljima države i apologetima genocida. U predloženom tekstu amandmana na neke članove, nije niti spomenuto da bi se i članovi Aneksa 4 koji nisu niti diskutirani, a kamo li promijenjeni - automatski u Dejtonskom parlamentu 26. aprila, 2006. usvojili zajedno sa usvajanjem amandmana na samo neke članove. Tihić-Lagumdžija bi izmijenili možda trećinu Aneksa 4, a glasanjem treba ozakoniti i dvije trećine koje nisu na pregovorima, u tekstu, a kamo li u javnosti - niti spomenute. Izglasao bi se cijeli Aneks 4 - što, na svu sreću u Skupštini Republike BiH nije učinjeno u decembru 1995. godine. Krili su od javnosti ove godine da bi se amendiranjem nekih članova Aneksa 4 ozakonio cijeli Aneks odn. i sve ostalo što se nije mijenjalo. Sve ide u paketu. Na našu sreću, niti 26. aprila taj paket priznanja srpske države zapadno od Drine i ¨pranja genocida¨ - nije prošao! Ako država BiH preživi Tihić-Lagumdžiju, u historiji zemlje Bosne svijetlit će imena Nijaz Duraković, Mladen Potočnik, Mehmed Žilić, Haris Silajdžić, Martin Raguž, Miro Lazović, ... svi na toj časnoj strani. Ali, hrdža nikad ne spava: Tihić-Lagumdžija-Dodik-Čavić ... marširaju ka oktobru! 

Drugi set primjedbi gleda pogubnosti u samim amandmanima. Danas bi se to moglo čak ignorirati, kada bi patriotske snage bile snažne da primjene ponudu EU da se Aneks 4 ne amendira, ne ¨krpi¨, nego odbaci, a da se do 2010. sačini novi ustav. To je u martu i Kongres SAD Rezolucijom 400 naznačio. Rezolucija Parlamenta EU je to jasno napisala! Ali, za velikosrpsku koaliciju SDA-SDP-vascela RS-HDZ, ta temeljna svjetska potpora državi BiH – nije poželjna! Pokušati će ¨zakrpiti¨ Aneks 4. Branitelji države BiH to ne smiju dozvoliti.    

Šta već postoji u Aneksu 4 (ustavu) a Hejs-Holbruk dokument nije niti spomenuo a kamo li amendirao - ali bi prihvaćanjem amendiranih članova automatski, bez diskusije i nadopune, bilo ozakonjeno, te ostalo trajno, nepovratno protiv države BiH a u korist Republike Srpske?! Ostaje Član 1 koji bi ozakonilo da je unutar BiH jedino Republika Srpska doista republika, dakle, država. Republika nije ime novog modela automobila, nego države. Potpisali bi da niti Federacija niti BiH nisu republike-države. Bile bi tvorevine za neko daljnje potkusurivanje. Ozakonili bi nestabilnu Uniju BiH, podložnu beskrajnim ucjenama iz jedine priznate republike-države, Republike Srpske. Jedina država koja bi tako ¨išla u Evropu¨, bila bi Republika Srpska!   

Nepovratno bi parlament u Sarajevu prihvatio Aneks 4 i tako sada samo nezakonitu Republiku Srpsku ozakonio kao državu. Termin ¨entitet¨ u internacionalnom pravu ionako ne postoji, nego služi sve do momenta kada bi Republiku Srpsku upravo bošnjački lideri ozakonili na svjetskom nivou. Priznali bi Član 3, koji Republici Srpskoj daje izvorni, temeljni suverenitet, čije pojedine aspekte može ¨posuđivati¨ Uniji BiH, kako god hoće i neće ... uz mnoge ucjene i široko raspoložive sisteme blokade ugrađene kako u članovima koji uopće nisu amendirani tako i u amendiranim članovima. RS bi odmah po legaliziranju Aneksa 4 zavladala Unijom BiH (ovaj puta zakonito, bez opcije intervencija OHR-a, ¨Svijeta¨), metodom ucjene, reketa, blokada ... čak i prije disolucije Unije BiH.      

Član 1: ¨Republika Bosna i Hercegovina, čije će službeno ime od sada biti ¨Bosna i Hercegovina¨, nastavlja svoje pravno postojanje prema međunarodnom pravu kao država, uz prilagođavanje njenog unutrašnjeg uređenja ....¨

Član 1, Stav 3: ¨Bosna i Hercegovina sastoji se od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljnjem tekstu ¨entiteta¨).¨

Član 3, Stav 7: ¨Postoji državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje će regulirati parlamentarna skupština, te državljanstvo svakog entiteta koje će regulirati svaki od entiteta, pod uvjetom .... ¨

Ove članove Tihić-Lagumdžija ne amendiraju, nego automatski usvajaju ako u oktobru pobijedi ¨zeleno-crno-crveni¨ pakt za srpsku državu zapadno od Drine, pod komandom Sulejmana Tihića (SDA) i Zlatka Lagumdžije (SDP). Ko voli, nek' izvoli. Za one koji ne žele sami svoj genocid ozakoniti, sami svoju državu ukinuti, pokleknuti pod prijetnjama i podvalama iz inozemstva, postoji Rezolucija Parlamenta EU, koja kaže: ¨Gledano sa pozicije dugoročnih interesa, pisanje potpuno novog ustava Bosne i Hercegovine mnogo je poželjnije nego pokušaji popravljanja ustava iz Dejtona.¨ Izbor je isključivo naš!

NEGIRANJE BOSANSKOG GENOCIDA

Političari u Federaciji obmanjuju birače da državu čine političke elite – dakle, oni sami – koje se o budućnosti BiH ¨trebaju dogovoriti¨. To dogovaranje dejtonskih elita, neutralizira pravo RBiH na sudsku presudu i pravni kontinuitet; a sve u korist njihovih karijera u službi Aneksa 4

Piše: Sven RUSTEMPAŠIĆ

Pozicija države Bosne i Hercegovine je u stalnim, stvarnim institucijama UN, Internacionalnog prava, ukotvljena čvrstim principom zaštite kontinuiteta državnosti - koji zabranjuje ustavni diskontinuitet priznanjem rezultata agresije, genocida, pritiska, nelegitimnosti pregovarača, obmana, nelegitimne volje. Da zaobiđu temeljne principe svjetskog poretka, ali bez otvorene kontradikcije, tvorci Dejtonskog Aneksa 4 (ustava) su morali Republiku BiH 1995. samo suspendirati a ne ukinuti. Čin ukinuća je odgođen do vremena kada bi se djelovanjem bošnjačkih političara u institucijama Dejtonske BiH dovršilo ukidanje svih zakona jedinstvene države BiH, a time i država – te ozakonila Republika srpska. Jedan od završnih koraka u procesu samoukinuća, Patriotski je blok 26. aprila zaustavio, čime je dokazao da reintegracija BiH ima uporište u pravu na kontinuitet sa Republikom BiH, a ne u potvrdama i ¨krpljenju¨ Aneksa 4 koji skrnave ustavni kontinuitet RBiH u bitnom domenu – pravnom. Država BiH je pravni problem, te treba pravni lijek i zaštitu - umjesto prinuda na ¨dogovore sa RS¨. I u građanskom pravu istjerani vlasnik stana ne može tražiti useljenje u bilo koji drugi stan, nego samo u onaj iz kog je istjeran. Zato zahtjev za vraćanje validnog, svjetski priznatog ustava RBiH, ima osnova. A taj se Ustav zatim može amendirati ako treba. Zakonsko uporište locirano u kontinuitetu RBiH su ove godine jasno potvrdili Kongres SAD i Parlament EU.

Na Svjetskom sudu u Haag-u je proces pokrenut od RBiH protiv ostatka Jugoslavije, Srbije i Crne Gore, prije Dejtonskog sporazuma. Osporive su sve radnje i posljedice nastale tokom i nakon agresije. Tužba se odnosi na kršenje Konvencije UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948., te je to i proces protiv posljedica genocida – u koje spada i stvaranje RS odn. Aneksa 4 kojeg RS drži izvorom svog legaliteta. Ako se ozakoni Republika srpska, pravda se i genocid kojim je stvorena! Dogodilo bi nešto slično kao svjetski znano negiranje genocida, ¨negiranje Holokausta¨ (¨Holocoust denial¨) - ali sada ne protiv Židova, nego protiv odanih građana RBiH, poglavito i ciljano iz bošnjačkog naroda. Bio bi to ¨Bosnian genocide denial¨! Zato insistiranje na kontinuitetu državnosti BiH i zadnjeg legalnog ustava iz 1991., nije poziv na sukobe sa kvazi argumentom ¨da se RS neće sa time složiti¨. Naprotiv! Uvjet mira je odbacivanje sile i nepravednih nagodbi. Ostvarenje prava poruka je eventualnim budućim agresorima da se ustav BiH ne pravi nožem; da se rat ne isplati. Sud je provjerena institucija dostizanja pravde u kojeg je zajednička svjetska civilizacija uložila 2000 godina iskustva kako sporove rješavati i posljedice kršenja zakona neutralizirati.

Najvažnije ljudsko pravo - pravo na kontinuitet ustavnosti – Aneksom 4 je suspendirano gomilom ¨ljudskih prava¨ koja obično traže zatvorenici (sloboda vjere, zaštita od fizičkog zlostavljanja, posjete). Usprkos tomu, pro-dejtonski karijeristi protjeranima iz RS nude povratak pomoću ¨ljudskih prava¨. Rezultat je da žrtve – samo da vide zavičaj – moraju priznati institucije svojih ubojica. Ovaj svirepi projekt cilja da žrtve genocida same ozakone ciljeve terora. Govoriti protjeranima da se vrate u RS ¨jer nema Bosne bez povratka izbjeglica¨, skrivanje je istine ¨da nema povratka izbjeglica bez Bosne¨. Pored varanja ¨ljudskim pravima¨, političari u Federaciji, korumpirani dejtonskim komocijama, varaju birače da državu čine političke elite – dakle, oni sami – koje se o budućnosti BiH ¨trebaju dogovoriti¨. To ¨dogovaranje¨ dejtonskih elita, neutralizira pravo RBiH na sudsku presudu i pravni kontinuitet; a u korist njihovih karijera u službi Aneksa 4. Simon Vizental je rekao:¨Navikavanje žrtve genocida da prihvati rezultate genocida također predstavlja genocid¨. U vid genocida spada i zahtjev za individualizaciju istog, odn. pretvaranje u obično krivično djelo, ¨zločinački poduhvat¨ pojedinca – što je varka u funkciji amnestije kompletnih država i zločinačkih organizacija. Bjanko ponuda RS da ¨njen opstanak zavisi od isporuke pojedinaca, ratnih zločinaca¨, signal je zločinačkim projektima da ni u budućnosti neće biti kažnjeni ako budu mudri te nakon izvršenog genocida isti prebace na šaku pojedinaca. To je najveća opasnost miru u regiji koja omogućava da i RS ponovi što i Srbija, koja nakon isporučenja Miloševića Haagu donosi zakon o rehabilitaciji četničkog pokreta. Kako bi svijet izgledao da je Trećem Rajhu omogućen opstanak ako samo isporuči grupu zločinaca?!

Varka je da ¨ne postoje loši narodi nego samo loši pojedinci¨. Postoje i loše države, a za njih Svjetski sud koji se (za razliku od Tribunala) ne bavi narodima i pojedincima, nego državama – te i danas Švicarska žrtvama Holokausta plača odštetu iako ga nije izvršila; nego su samo neke njene firme trgovale sa Rajhom, a ne sa npr. Adolfom Ajhmanom pojedincem. RS bi presudom o nepriznavanju posljedica genocida postala ništavna. Uvjet je da to pravnički tim BiH zahtijeva. Adekvatna kazna je ukidanje Aneksa 4. Nažalost, lideri SDA to advokatima Softiću i Van den Biesenu nisu naložili! Novčane odštete su za buduće sudske procese - kao što židovske organizacije dobivaju odštetu od suradnika nacističke Njemačke.

Patriotski blok - SBiH, Republikanci, BOSS, SDU, Sead Avdić, Mehmed Žilić, par hrvatskih stranaka – u aprilu je obranio državu BiH i spriječio ozakonjenje metoda i ciljeva zločina. Te stranke treba podržati.   

PRAVO IZNAD ZVJERSTVA

Predsjednik Republike Srbije priznao je tzv. ¨političku realnost¨ određenu pravnim, a ne zatečenim ¨faktičkim stanjem na terenu¨ - bez obzira što ¨zatečeno¨ traje 10 godina. Time je naglasio internacionalni suverenitet države BiH, te najavio da zvanični Beograd priprema prihvaćanje rezolucija Kongresa SAD i EU – da se državi BiH potvrdi internacionalni a u naredne četiri godine vrati i njen lokalni suverenitet, integritet, funkcionalnost, nepodijeljenost; bez obzira koliko se ¨faktička Republika Srpska¨ tomu protivila. Pokazati će se koliko je to optimizam; ipak, proces je i u Beogradu počeo.

I stoga, ukoliko nakon izjave Predsjednika Srbije političar Zlatko Lagumdžija (SDP) dejtonski entitet Republiku Srpsku još bilo koji put nazove ¨realitet¨ - braneći njen opstanak -  zaključiti ćemo da njegov SDP po pitanju obrane opstanka ratnog plijena i politike Srbije Slobodana Miloševića, stoji na tvrđim stavovima od Borisa Tadića. Potvrda je i to što po prvi puta u 14 godina jedan tako visoko rangirani Srbin naklono citira nalaze Badinterove komisije – pravnog organa EU koji je četničkom projektu i samim imenom otrovniji od najjačeg otrova.  

 Tadić precizno odgovara na pitanje zašto nije osudio pozive na referendum iz RS, rekavši ¨da ne može osuđivati ono što je praktično nemoguće¨. Dakle, kada su sve svjetske institucije dale do znanja da RS nema pravo na referendum o nezavisnosti, bazirale su to na političkoj realnosti koju diktiraju internacionalni zakoni. Gost iz Beograda je potvrdio diplomatsko-pravnu činjenicu da je pravno stanje jače od zatečenog stanja na terenu; realnost je na duge staze određena pravom, a ne ¨voljom svijeta, velikih sila¨. SAD su izgradile Panamski kanal i posjedovale ga od otvaranja; ali kada je istekao ugovor, SAD su svoj strateški kanal državi Panami – vratile! Niko u svijetu ne može ozakoniti u BiH dejtonsku tvorevinu Republiku Srpsku, jer je nastala agresijom i genocidom nad suverenom članicom Ujedinjenih Nacija Republikom BiH – osim ako je žrtve agresije ne ozakone!

 Autori koji se i danas pitaju ¨šta se to u BiH dogodilo, je li to bio građanski rat, agresija, sukob ...¨, bolno ¨zanemaruju¨ mnoge Rezolucije SB UN, presude Svjetskog suda i Tribunala, rezolucije Kongresa SAD, EU, .... Evo pitanja svima koji se i danas na stranicama sarajevskih novina prenemažu o tome ¨kakav je karakter rata ¨: Zašto su SAD uvele zakon o ekonomskom embargu na SRJ (Srbiju i Crnu Goru) 1992. godine i od tada ga godinama striktno provodile?! Da li zato što ¨svet mrzi, bre, vasceo srpski narod¨ ili što su SAD rezolutno, sa najjačim pravnim, diplomatskim, ekonomskim oružjima identificirale, imenovale i osudile SRJ kao državu agresora na Republiku BiH?! Predsjednik Srbije Boris Tadić od ljeta 2006. godine, ne postavlja takva glupa pitanja, nego gleda kako da Srbiji sanira štetu koju su njena internacionalno definirana agresija i genocid načinili ne samo drugima nego i njoj samoj. Ostaje pitanje koliko će Srbiji i dalje Sulejman Tihić (SDA) u projektu sanacije na našu štetu pomagati?! To je pravi razlog Tadićeve posjete Sarajevu. Sa Republikom Srbijom se u tom domenu mora razgovarati isključivo preko Svjetskog suda odn. naših advokata. Neko treba javiti Tihićevoj sekretarici da to poruči Tihiću.      

Prema grčkoj mitologiji, sinovi ispaštaju grijehove očeva. Vjerojatno Boris Tadić svoj život najviše rangiranog srbijanskog funkcionera ne osjeća kao ispaštanje, ali sin nosi breme kozmičkog zla kojeg je državi i građanima Republike BiH nanio i njegov otac Ljuba Tadić, akademik SANU, jedan od lidera četničkog projekta. Tadić otac je glasom, pozom, nastupom ... odigrao namijenjenu mu ulogu četničkog ¨Sokrata¨. U Beogradu je 1980-tih godina postojao tzv. "disidentski salon", a doista psihoterapeutska ordinacija doktora Veselina Savića, šarenog lika koji je bio IB-ovac a ostao živ, vrijeđao Tita a da ga Tito nije smio dirati, najavljivao kraj komunizma a da ga UDB-a nije hapsila. Imao je sponzore u zapadnim obavještajnim službama. U ¨disidentskom salonu¨ doktora Veselina Savića liječeni su kao bolesnici ili profilirali svoju personu glavni beogradski četnici. Bilo je pisaca, slikara, akademika, političara, ... Pacijente su činili Vojislav Šešelj, Milovan Đilas, Dobrica Ćosić, Vuk Drašković, Danica Drašković, ubijena beogradska Židovka Klara Mandić, Matija Bećković, židovski aktivista Stevan Raičković, Dragoljub Mićunović, masonski aktivista Dragan Tanasić, arhiepiskop Filaret, Jovan Rašković, Nikola Koljević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević i – Ljuba Tadić. Okupljalo se preko 150 četnika da psuju Tita i planiraju Veliku Srbiju. Doktor psihijatrije Veselko Savić, svesrdno im je bio na raspolaganju – a i oni njemu. Vuka je Draškovića doveo do Raspučina; masne prljave kose i bradurine. Podstaknuti su neurotični nastup Vojislava Šešelja između komunizma i rojalizma, drčnost četničkog pjesnika Matije Bećkovića, ... a među njima i sokratovska spodoba Ljube Tadića. Doktor je Savić intervencijama na svojim psihopatološkim slučajevima pripremio zoološki vrt sub-zvjerskih nakaza četničkog projekta koji će povesti narodnu šizofreniju. Ali, o tome neki drugi puta. U Beogradu sin ¨srpskog Sokrata¨ Ljube Tadića, Boris Tadić i dalje živi među nakazama ¨disidentskog salona¨ Dr. Veselina Savića.

UDARNA VIJEST - OD BiH SE OČEKUJE DA UKINE ENTITETSKO GLASANJE 

(Strazbur, 28. juni, 2006, od dopisnika Dnevnog Avaza)

PARLAMENTARNA SKUPŠTINA VIJEĆA EVROPE - NACRT REZOLUCIJE O BiH

Politički komitet Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, tijelo u kojem su zastupljeni predstavnici svih političkih grupa, pripremio je nacrt rezolucije kojim se bh. političari pozivaju da, između ostalog, odmah nakon izbora nastave pregovore o promjeni Ustava BiH, a da iz predloženih amandmana izbace odredbe o entitetskom glasanju u Parlamentu BiH.
Rezolucija će biti razmatrana već sutra po hitnom postupku u okviru rasprave o stanju u BiH.

Preglomazna struktura

Kako je "Dnevni avaz" imao priliku vidjeti u prijedlogu rezolucije koja, ako se usvoji u ovom obliku, postaje obavezujući dokument Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, i BiH se mora pridržavati njegovih smjernica, ukidanje entitetskog glasanja je minimum promjena koje Vijeće očekuje od BiH.
- Kao prvi korak, Parlamentarna skupština očekuje da narodi i političari u BiH još jednom razmotre ustavne reforme odmah nakon opštih izbora koji predstoje u oktobru te da, ako odluče da se dijalog temelji na onome što je dogovoreno dosada, onda barem eliminiraju entitetsko glasanje u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, te da preciznije definiraju vitalni nacionalni interes i mehanizme za pokretanje veta - navodi se u prijedlogu teksta.
Mevlut Čavašolu (Mevlut Cavasoglu) i Kimo Sasi (Kimmo Sasi), poslanici iz reda demokratskih i narodnjačkih stranaka, u zajedničkom dokumentu ističu da je u posljednjih deset godina BiH zabilježila spor, ali stabilan napredak u procesu prevladavanja posljedica agresije.
Oni izražavaju žaljenje zbog neusvajanja ustavnih amandmana u aprilu ove godine te upozoravaju da je bh. politička struktura preglomazna s više od 180 ministara i više od 760 poslanika.U narednim promjenama Ustava, ističu oni, moraju se prihvatiti promjene koje su bolje od postojećeg stanja.
Upozoravaju da će se na predstojećim izborima kršiti opredjeljenje Vijeća Evrope posebno kada su u pitanju prava ostalih, koji su naprosto isključeni iz izbornog procesa.
Oni također pozivaju bh. vlasti da najkasnije do 2010. godine pripreme i organiziraju popis stanovništva i dobara. Mehanizmi etničke reprezentacije postepeno se moraju zamijeniti mehanizmima u kojima će se favorizirati zastupljenost građana, ali se napominje da će taj proces biti dug, spor i jako težak.
Politički komitet u deklaraciji ističe i da proces reforme mora biti odmah nastavljen. Država, između ostalog, mora biti nadležna za proces akreditacije i finansiranje visokog obrazovanja. Mora se donijeti zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju kojim bi se iskorijenila etnička diskriminacija u školama.

Obaveza naredne vlade

Politička reforma mora biti provedena u skladu s tri evropska principa prihvaćena u sva tri parlamenta u oktobru 2005. godine, Mostar se mora ujediniti i konstituirati Vrhovni sud BiH kako bi se ojačala reforma pravosuđa.
Skupština još jednom ističe da je saradnja s Tribunalom u Hagu, te hapšenje Radovana Karadžića i Ratka Mladića, preduvjet daljeg demokratskog razvoja zemlje, kaže se u predloženoj rezoluciji Političkog komiteta.
Istaknuto je i da je obaveza naredne vlade u BiH da formira komisiju za istinu i pomirenje za cijelu teritoriju države.

Sead NUMANOVIĆ

Oštra osuda Dodika i srpskih poslanika

Skupština posebno oštro osuđuje nedavne izjave vlasti RS, prema kojima, po uzoru na Crnu Goru, Srbi u BiH trebaju imati pravo na samoopredjeljenje. Referendum o secesiji RS nema uporište u Ustavu, a sakupljanje 50.000 potpisa kojima se traži referendum nema nikakvo pravno uporište.
Skupština također osuđuje odbijanje srpskih predstavnika da učestvuju u radu Upravnog odbora Direkcije za reformu policije i odluku srpskih poslanika od 24. maja da bojkotiraju rad Predstavničkog doma.

(Od specijalnog izvještača "Dnevnog avaza" iz Strazbura)

REAGOVANJE U TZV. RS - NEZAVISNE NOVINE

Zajednicka izjava Dragana Cavica i Milorada Dodika o predloženoj rezoluciji Savjeta Evrope

P. Klincov

Rušenje Dejtona opasno za BiH BANJA LUKA - Predsjednik i premijer RS Dragan Cavic i Milorad Dodik saopštili su juce da iznenadno uvršteni prijedlog rezolucije Monitoring komiteta Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, o kojem ce se raspravljati danas u Strazburu, predstavlja izlobirani i naruceni dokument poguban za stabilnost i buducnost BiH.

Cavic i Dodik u zajednickoj izjavi isticu da dio Nacrta rezolucije, posebno tacke 18 i 20, predstavljaju otvorenu preporuku ukidanja Dejtonskog sporazuma i temeljnog entitetskog ustavnog poretka, cime se, kako navode, cini opasan presedan i direktno podržavaju protivnici dogovorenog sporazuma o promjeni Ustava BiH.

"Ukoliko parlament Savjeta Evrope usvoji ovakvu rezoluciju, ona ce predstavljati direktnu podršku politickim snagama u BiH koje žele unitarnu državu s majorizacijom najmnogoljudnijeg bošnjackog naroda nad ostalima", isticu Cavic i Dodik.

Predsjednik i premijer RS su u vezi s tim upozorili da preporucivanje ukidanja dejtonskih temelja na kojima je u proteklih gotovo 11 godina gradena unutrašnja stabilnost i bezbjednost BiH predstavlja povratak unazad i svjestan ili nesvjestan podsticaj rušenju svega pozitivnog što je do sada postignuto.

"Sa stanovišta RS, ovakve preporuke kojima se otvoreno postavlja pitanje postojanja BiH utemeljene na entitetskom ustavnom uredenju i Dejtonskom sporazumu, istovremeno znace i postavljanje pitanja opravdanosti i postojanja BiH uopšte", isticu Cavic i Dodik.

Najviši zvanicnici RS tvrde da je za njih, institucije RS i stranke koje vode, poziv na rušenje dejtonskog entitetskog uredenja, ma odakle dolazio, istovremeno i poziv za ukidanje dejtonske države BiH, te da u takvim okolnostima, kako dodaju, zahtjev svakog konstitutivnog naroda za vlastitu odluku o vlastitoj buducnosti dolazi kao neizbježna realnost.

"Mi ne želimo rušiti temelje Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali ako do toga dode mimo volje jednog od konstitutivnih naroda, smatramo da ce biti prouzrokovana teška unutrašnja pa i regionalna kriza s jednakom opasnošcu od unitarizacije kao i od dezintegracije BiH", napominju Cavic i Dodik.

U tacki 18 Nacrta rezolucije navodi se da "Skupština (Savjeta Evrope) ocekuje da gradani i politicari u BiH ponovo raspravljaju o ustavnim promjenama odmah nakon oktobarskih opštih izbora i da, ukoliko odluce da to rade na bazi prijedloga oko kojih su se vec dogovorili, onda barem ukinu entitetsko glasanje u Predstavnickom domu (skupštine BiH), te da preciznije definišu vitalni nacionalni interes i s njim povezani mehanizam veta. U tom smislu Skupština poziva Predstavnicki dom parlamenta BiH da uzme u obzir sve preporuke Venecijanske komisije koje je dala u svom provizornom mišljenju od 7. aprila 2006. godine, o tekstu amandmana koji nisu prihvaceni i o koracima koje treba preduzeti u iducoj fazi ustavnih reformi".

U tacki 20 navodi se da "Skupština (Savjeta Evrope) poziva vlasti BiH da najkasnije do oktobra 2010. godine donesu nacrt i novi ustav kako bi: zamijenili mehanizme etnicke reprezentacije s reprezentacijom zasnovanom na gradanskom principu kako bi se ukinula ustavna diskriminacija protiv ostalih; našli efikasne i racionalne procedure donošenja odluka koje nisu žrtvovane involviranjem predstavnika svakog konstitutivnog naroda u svaku odluku; kako bi se revidirala teritorija unutar granica države i njena podjela na entitete, kantone i opštine i ponovo podjela nadležnosti države i nižih nivoa u namjeri da se poveca efikasnost i održivost, te da se revidira potreba za tri oficijelna jezika. 

KOMENTAR REPUBLIKABIH.NET

Očigledno da je ova vijest našla zatečen velikosrpski blok stranaka SDS, SNSD, SDA, SDP, PDP. Taman su bili razradili novu strategiju rušenja BiH države, opstrukcijom državnih organa, te prenosom uprave vitalnih funkcija države, kao što su Elektroprenos i Centralna Banka  pod kontrolu Karadžićevih sljedbenika u Banja Luku. SDA i SDP samo što još nisu postavile četničke bajonete na puške i krenuli u otvorenu oružanu borbu za veliku Srbiju. Bit će interesantno posmatrati dalji potop davljenika na brodu zvanom crveno-crno-zelena fašističko-lopovska koalicija. Kome će sada Tihić i Lagumdžija prodavati BiH? Srbija je ovim izbačena kao zainteresovani kupac iz igre, Buš-u i Bler-u izbijen džoker iz rukava, a poštari Dodik i Ivanić mogu samo "lepo pevati" kao lepa Brena i lepa Senka Kurtović. 

KRATKI KOMENTAR REZOLUCIJE 400 AMERIČKOG SENATA

Sarajevo, 6. april, 2006. -- Gospodo, citirana je nadalje Rezolucija Američkog Senata broj 400, u kojoj sam podebljao (bold font) one riječi i rečenice koje idu izričito u prilog državi BiH.  Također, u svim ostalim rečenicama nema ničega usmjerenog protiv države BiH; naprotiv. 

Rezolucija američkog Senata o ustavnim reformama

109. Kongres Sjedinjenih američkih država

2. sjednica

Rezolucija Senata broj 400

Izražavanje mišljenja Senata o reformi ustava u Bosni i Hercegovini 

S obzirom na to da je Opći okvirni sporazum za mir u BiH, poznat kao Dejtonski mirovni sporazum, postignut u bazi vojnog zrakoplovstva Rajt Peterson 21. novembra 1995. godine;

S obzirom na to da je potpisivanje sporazuma predstavljalo čin od historijske važnosti, omogućen odlučnim vodstvom SAD;

S obzirom na to da je potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma okončan brutalan troipogodišnji sukob okarakteriziran agresijom i genocidom u kojima je na desetine hiljada ljudi izgubilo život;

S obzirom na to da je Dejtonskim mirovnim sporazumom stvoren okvir za zajedničku državu BiH, koji je, međutim, bio postignut u kritičnim ratnim okolnostima, uz veliki broj kompromisa nametnutih potrebom za preuzimanjem hitnih mjera s ciljem da se spase ljudski životi;

S obzirom na to da je u proteklih deset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma postignut značajan napredak u izgradnji mirnog društva u BiH;

S obzirom na to da su napredak u izgradnji mirnog društva omogućili i građani te zemlje i internacionalna zajednica;

S obzirom na to da u toku devetogodišnjeg rada na očuvanju reda u BiH na mirovne snage Sjevernoatlantskog pakta nije izvršen nijedan smišljeni napad, niti su one ikada borbeno djelovale;

S obzirom na to da je BiH pokazala spremnost da doprinese radu internacionalne zajednice, te je 36 svojih vojnika uputila u Irak u nastojanju da doprinese stabilizaciji stanja u toj zemlji;

S obzirom na to da je potpuna integracija BiH u euroatlantsku zajednicu nacionalni interes SAD; S obzirom na to da građani BiH, bez obzira na sve što je do sada postignuto, i dalje nailaze na znatne izazove na putu ka euroatlantskim integracijama;

S obzirom na to da je Venecijanska komisija zaključila da postojeće ustavno uređenje BiH nije ni djelotvorno ni racionalno, te da državne institucije trebaju postati djelotvornije i u većem stepenu demokratske ukoliko se od BiH očekuje da ide dalje ka članstvu u Evropskoj uniji;

S obzirom na to da je državni sekretar Condoleezza Rice izjavila da građani BiH trebaju "jaču, energičniju državu koja će biti u stanju unaprijediti opće dobro" i obećala da će SAD ostati odan partner BiH na putu ka euroatlantskim integracijama;

S obzirom na to da su lideri BiH već postigli dogovor o važnim reformama u oblasti utvrđivanja budžeta, obavještajnih službi, organa krivičnog gonjenja, ministarstva pravde, granične i carinske službe i sektora odbrane;

S obzirom na to da su se 22. novembra 2005. godine politički lideri BiH sastali u Vašingtonu i potpisali izjavu kojom su izrazili opredijeljenost da će provesti ustavne reforme i nastaviti raditi na stvaranju djelotvornijih demokratskih institucija s većim ovlastima i

S obzirom na to da je imperativ da se promjene Ustava BiH usaglase do aprila 2006. godine kako bi stupile na snagu prije održavanja općih izbora u oktobru 2006. godine, Kongres je donio Rezoluciju kojom izražava mišljenje Senata:

(1) da je vrijeme da BiH počne raditi na stvaranju države s funkcionalnijim, samoodrživim institucijama;

(2) da svaki dogovor o ustavnim reformama u BiH treba ići u prilog principima demokracije i tolerancije;

(3) da ustavne reforme u BiH trebaju biti u skladu s ciljem ostvarivanja članstva u EU i zemlju približiti tom cilju;

(4) da SAD podržavaju razvoj BiH kao jedinstvene, potpuno demokratske i stabilne države na putu ka euroatlantskim integracijama;

(5) da sve strane u pregovorima o reformi Ustava BiH trebaju surađivati i tragati za kompromisnim rješenjima kako bi prvi paket amandmana na Ustav stupio na snagu prije općih izbora koji će se održati u oktobru 2006. godine;

(6) da sve grupe odgovorne za nasilje i okrutne zločine u BiH moraju prihvatiti odgovornost za ono što su počinili, cime će promovirati pomirenje među narodima BiH; i

(7) da svi nivoi vlasti u BiH moraju poštivati direktive Internacionalnog krivičnog tribunala za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, uhapsiti optužene za ratne zločine i predati bjegunce kako bi se suočili s pravdom pred Internacionalnim krivičnim tribunalom.

Kratki komentar, S. Rustempašić: 

1.       Kao što vidite, Američki Senat niti jednom jedinom riječju ne spominje ¨entitet¨, pa stoga niti Federaciju BiH i Republiku srpsku.  U ovom dokumentu ¨entiteta¨, pa dakle i Republike srpske – NEMA!  Nema je, jer dokument govori isključivo o državi Bosni i Hercegovini, a kada Senat govori o državi BiH, onda je jasno da on podrazumijeva da lokalni i internacionalni suverenitet pripada samo i jedino državi BiH, a pogotovo da se ne bi moglo čak niti desiti da pripada nekim entitetima, odn. RS i FBiH -- kojih u ovoj Rezoluciji, ponovimo to, uopće nema, pa ih, dakle, niti u Bosni i Hercegovini, prema Američkom Senatu, ne mora, a stoga i ne treba biti.  Ukratko, ova Rezolucija nama ne nameće postojanje ¨entiteta¨, a ujedno forsira državnost BiH, za svakog onoga ko zna rezolucije pročitati.   

Kao kontrast, u aktualnim Haysovim Amandmanima entiteti su ne samo na putu ratifikacije (legalizirati bi ih trebali potpisi Tihić-lagumdžija-Dodik-Čavić itd. ...), nego su podignuti skoro do stepena država; njihov suverenitet je izvorni i nadmašuje sve što predstavlja državu BiH.  Dakle, to je potpuna kontradikcija sa stavom Američkog Senata.

2.          Rezolucija 400 cijelo vrijeme govori o državi BiH, pa u stavu (2) svojih zaključaka insistira da država BiH mora imati ¨funkcionalne¨ i ¨samoodržive¨ institucije.  Jasno je, stoga, da i samo ratificiranje RS kao i davanje silnih prava veta Republici srpskoj -- kao što to ocjenjuje Prof. Dr. Boyle u svojem komentaru Haysovih Amandmana od 26. marta, 2006 -- ima sasvim suprotan cilj od stvaranja funkcionalne i samoodržive države BiH koju traži Rezolucija 400 Američkog Senata.

3.          Rezolucija 400 naglašava da svaki dogovor o ustavnim reformama treba ići u prilog principa demokracije i tolerancije, što konkretno podcrtava stav (2).  Dakle, etnički i etno-teritorijalni, a kamo li etno-nacistički i klero-nacistički naglasci i samog postojanja entiteta, kao i prava koja oni dobivaju u aktualnim pregovorima i Haysovim Amandmanima na Dejtonski ustav, kao i samo očuvanje Dejtonskog ustava kao baze pregovora i novih ustavnih rješenja, u potpunoj su suprotnosti sa zahtjevima Rezolucije 400.  Dakle, bez ocjenjivanja Dejtona Senat se skoro ¨ispričava¨ na tome što je Dejton tako nesavršen, a ujedno otvara priliku da se uvedu stvarne, suštinske i blagodatne promjene.  Na primjer, nema ništa u ovoj Rezoluciji što bi spriječilo traženje povratka Ustava RBiH, kojega su iste te Sjedinjene američke države priznale 1992. godine.     

4.       Stav (4) je eksplicitan; jasan da jasniji ne može biti: ¨(4) SAD podržavaju razvoj BiH kao jedinstvene, potpuno demokratske i stabilne države na putu ka euroatlantskim integracijama;¨Aktualni pregovori lidera SDA Sulejmana Tihića i SDP Zlatka Lagumdžije sa strankama iz Republike srpske, kao i djela HDZ, te Amandmani koje su oni do sada potpisali, pa i sam izbor Republike srpske kao de facto i, što je najgore, de jure partnera u ovim pregovorima, ne ukazuju na to da će se ovaj bitni zahtjev iz zaključaka Rezolucije 400 Američkog Senata ispuniti.  Naprotiv! Također, primjetite da Senat imenuje ¨grupe¨ koje su odgovorne za ratne zločine itd.  Ako jedna od tih grupa nije politička stranka SDS, koja je sada Tihiću i Lagumdžiji partner u pravljenju ovakvog ustava -- onda ja ne znam koje su to grupe učestvovale u agresiji i činile ratne zločine?!  Neke grupe kao što su ¨Tamilski tigrovi¨¨  sa Cejlona, ili, pak, ¨Sendero luminoso¨ iz Latinske Amerike, ili, pak, ¨Baskijski oslobodilački pokret¨ iz Španije?  Nemam pojma ... uglavnom, SDS, po ovim aktualnim pregovorima, ne spada u ¨grupe¨ odgovorne za ratne zločine i genocid, a prema Tihić-Lagumdžijinom stavu i potpisima na Haysove dokumente.

Također, Američki Senat precizno govori o tome da je posrijedi bila agresija i genocid.  Kako država Bosna i Hercegovina može sama na sebe vršiti agresiju?!  Naravno da ne može!  Dakle, bez direktnog imenovanja agresora iz susjedstva države BiH, Senat jasno daje na znanje da je na državu BiH izvršena agresija.  Ali se to ne vidi prema Tihić-Lagudmžijinim potpisima i djelovanju konkretno u pravnim dokumentima koje potpisuju (batalimo praznu priču za javnost u novinama i na TV ... to ne pije vode, nego vode pije ono što se potpiše u pravnim dokumentima).  Nigdje nema čekanja da se čuje šta po pitanju te agresije i genocida o kojima Američki Senat jasno piše, ima presuditi Svjetski sud na kojemu se sada vodi parnica protiv SCG.   

SLOBINA BOSNA PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

(Sarajevo, 24. mart, 2006)

Svom propagandnom poslu je ¨Slobina Bosna¨ po pitanju Dejtonskog ustava pristupila tako što je protivnike Lagumdžijinog nastojanja da ratificira Republiku srpsku, krenula na svojim ¨masnim¨ kolor stranicama vulgarno, UDBA-ški pokušati kompromitirati. Ali, pri tome ona ima jedan veliki problem.  Naime, protivljenje veleizdaji države BiH je ustvari predmet aktivnosti veoma širokog građanskog bloka kojeg formiraju na stotine hiljada građana RBiH, zatim preko 100 nevladinih organizacija i sličnih građanskih udruga, mnogo neovisnih intelektualaca, mnogo velikih udruga u dijaspori, a, naravno, i nekoliko prominentnih stranaka kao što su Stranka za BiH, BOSS, SDU ... a u par proteklih tjedana izgleda i uz potporu Liberala i Republikanaca BiH.  Stoga ¨Slobina Bosna¨ želi pronaći neku osjetljivu tačku u tako širokom frontu – tačku za koju misli da je na njoj najlakše izvršiti ¨proboj¨, te probijanjem te tačke eventualno poljuljati, pa i uništiti i cijeli PATRIOTSKI BLOK. To ¨Slobinoj Bosni¨, naravno, neće uspjeti, ali nama ipak preostaje mukotrpan posao da gledamo kako to ona čini.  To i nije tako loše, jer nam daje priliku da se neki od nas prisjetimo djetinjstva i rane mladosti -- vremena komunističkih progona, harangi, ¨pakovanja¨!

Kako sve to ¨Slobina Bosna¨ čini?!   Dakle, kao najlakšeg subjekta za kompromitaciju je odabrala Harisa Silajdžića. Prvo je cijeli široki patriotski blok žurnalistički maksimalno nasilno/tendenciozno gotovo poistovjetila sa osobom po imenu Haris Silajdžić – da bi zatim već nekoliko tjedana kampanjom histeričnog kompromitiranja Harisa Silajdžića, pokušala kompromitirati, ni manje ni više do cijeli patriotski blok, cijeli široki patriotski poduhvat -- poduhvat u kojem je Silajdžić tek jedan od mnogih učesnika, u kojem je Haris Silajdžić (kad već o njemu pišemo, naglasimo) ovaj puta na potpuno ispravnoj strani.

Doista, sve je to prozirna, otrcana UDBA-ška taktika … starijim generacijama toliko znana. 

Kada se već o poznatim političarima govori, treba naglasiti da su ove godine protiv veleizdaje države Bosne i Hercegovine istupili slijedeći branioci svoje domovine, članovi liderskog kruga svojih stranaka:

1. Safet Halilović (SBiH)
2. Beriz Belkić (SBiH)
3. Haris Silajdžić (SBiH)
4. Nijaz Duraković (SDU)
5. Miro Lazović (SDU)
6. Sejfudin Tokić (SDU)
7. Ivo Komšić (SDU)
8. Mladen Potočnik (Republikanci BiH)
8. Mirnes Ajanović (BOSS)
9. (kako izgleda) Lamija Tanović (Liberali BiH)

10. Martin Raguž (HDZ-Demokršćani)

i mnogi, mnogi drugi.

Kada se tu pridodaju neovisni intelektualci kao što je to Muhamed Filipović i mnogi drugi, očigledno postaje da većina lidera na ovoj listi predstavljaju isto tako velika i važna imena u proteklih 15 godina kao i ime Haris Silajdžić.  Stoga je još više providna prozivka i kampanja protiv PATRIOTSKOG BLOKA koja se ogleda u tome da se za neke stvarne ili proizvedene aferime iz prošlosti proziva Haris Silajdžić u nadi da će se PATRIOTSKOM BLOKU nanijeti udarac koji bi za posljedicu imao uspjeh veleizdaje koju planiraju i sprovode Sulejman Tihić (SDA) i Zlatko Lagumdžija (SDP) zajedno sa SDS, SNSD i ostalim strankama iz Republike srpske, uz djelomičnu asistenciju ucijenjene (British intelligence service, KOS) frakcije HDZ-a.

Zašto ne priznati: da, istina je da je Silajdžić tokom niza godina ponekad učestvovao u aktivnostima koje među patriotima RBiH nisu nailazile na odobravanje nego na kritiku, ali je također istina da u ovoj kampanji obrane države Bosne i Hercegovine isti taj Silajdžić sada, godine 2006, stoji na ispravnoj strani, pa je prema tome i njemu ovo prilika da eventualno ispravi neke od svojih grašaka iz prošlosti. Da li je će to tako biti, skora budućnost će pokazati, a u međuvremenu je sasvim jasno da je PATRIOTSKI BLOK sve jači i jači, jer je internacionalno pravo (npr. Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida), zbir temeljnih postulata o opstojnosti države BiH, i mnogo toga drugoga -- na strani PATRIOTSKOG BLOKA!  A definitivno ne na strani propagandnog sedmičnog biltena kojeg mnogi od nas sa pravom, a ovih dana sa još više prava, zovemo ¨Slobina Bosna¨.

Udbaška crna propaganda ¨Slobine Bosne¨ neće proći.

Šaćirbegović povlači potpis sa Dejtonskog sporazuma

Najava bivšeg ministra vanjskih poslova BiH

Veliki pritisak

Ovo stajalište Šaćirbegović je iz Njujorka pismeno proslijedio predsjedavajućem Predsjedništva BiH Sulejmanu Tihiću, premijeru Adnanu Terziću, Harisu Silajdžiću, Zlatku Lagumdžiji, te još nekoliko institucija, uključujući i američku vladu.
Pojašnjava da ovo ne znači zauzimanje strane u sadašnjim pregovorima o ustavnim promjenama, nego da ovaj stav predstavlja pomoć svima koji žele vidjeti napredniju BiH.
- Jednostavno, to sve treba osloboditi progrešaka iz prošlosti - kaže Šaćirbegović.
Navodi da je bh. delegacija u Dejtonu bila pod velikim pritiskom da prihvati ponuđeno rješenje kako bi se zaustavilo ubijanje nevinih ljudi i ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti BiH. Imajući u vidu presude pred Haškim tribunalom i sadašnji proces za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, Dejtonski sporazum, a uz to i potpisi, dobili su novi pravni kontekst, smatra Šaćirbegović.

Provjera legalnosti

U tom pogledu konsultirat će se i sa članovima tadašnje bh. delegacije Harisom Silajdžićem, Mirom Lazovićem i Ivom Komšićem o preispitivanju stajališta o tom dokumentu.
- Kao ministar vanjskih poslova BiH u to vrijeme i osoba čiji se potpis najčešće pojavljuje na ovim dokumentima, ja imam obavezu preispitati legalnost toga. Također, to mogu uraditi i Međunarodni sud pravde, ali i druge institucije - kaže Šaćirbegović.

A. MALAGIĆ

Milošević je umro, ali su ostali plodovi njegovog projekta

- Dejton je okončao rat, ali nije donio stvarni mir. On danas predstavlja prepreku razvoju BiH i članstvu u euroatlantskim integracijama. Slobodan Milošević je umro, ali, nažalost, plodovi njegovog projekta etničkog čišćenja ugrađeni su u Dejtonski sporazum. S Miloševićevim dizajnom i nemarom američkih i evropskih medijatora Dejton je postao potpora regresivnih snaga i politike etničkih podjela - smatra Šaćirbegović.

PODRŠKA IZ CHICAGA

Bljesak.info, 7. MART, 2006.

Konferencija u Chicagu posvecena ustavnim promjenama u BiH

Izražavajuci svoje nezadovoljstvo postojecom etnickom i ponajviše - entiteskom podjelom Bosne i Hercegogovine, lideri bosanskih Hrvata i Bošnjaka iz sjevernoamericke dijaspore, okupili su se ovog vikenda na skupu kojeg su jednostavno nazvali "Cikaška konferencija".

Iz Chicaga ce biti poslane poruke, prvenstveno u americki State Department, koji je i glavni sponzor tekucih politickih pregovora o ustavnim promjenama u BiH, ali i na adresu UN-a i EU-a imati dalekosežne posljedice.

Becir Tanovic, jedan od supredsjedatelja cikaške konferencije za Radio Deutsche Welle, izmedju ostalog kaže: "Mi se u potpunosti slažemo da je ustav Bosne i Hercegovine, dejtonski ustav, nametnut ustav, i da on nije nikada ratificiran kroz bh. parlament, ili referendumom kroz narod. To je ilegalan ustav i on se treba ukloniti i povuci, i da nam se vrati naš stari predratni ustav BiH".

Na pitanje DW izvjestitelja - koliko je to relano tražiti, gosp. Tanovic odgovara; "To je veoma realno zato što se dva naroda potpuno slažu u ovome, i ja vjerujem da ce se i americki State Department složiti s nama kada vidi našu slogu u ovome, u našoj ocjeni i potrebama da se on ukloni".

Na cikaškoj konferenciji procitano je pozdravno pismo asistenta pomocnika americkog državnog tajnika, Rosmary de Carlo, koga je ona uputila konferenciji neposredno prije svog odlaska u Sarajevo.

"Razgovarao sam prošle nedjelje s Bruceom Hitchnerom, s Donaldom Haysom, i oni pozdravljaju našu konferenciju, žele nam uspjeh, evo nas pozivaju i u State Department na razgovore", kaže gosp. Tanovic, isticuci da su poruke cikaške konferencije sasvim jasne: Samo ukidanje oba entiteta u Bosni i Hercegovini - znacilo bi korak naprijed u predstojecim ustavnim reformama.

Sa svoje strane profesor povijesti s cikaškog sveucilišta, Dr. Ante Cuvalo izražava nadu da ce se u nastavku izgradnje ovog konsensusa oko ustavnih reformi u BiH, osim Bošnjaka i Hrvata u Americi, prikljuciti i predstavnici treceg konstitutivnog naroda u BiH:

"Medu Srbima, normalno da ima, recimo Gradjansko vijece Srba u BiH, dakle medu Srbima ima ljudi koji misle svojom glavom i koji Bosnu i Hercegovinu prihvacaju kao svoju domovinu. Ali dobrom dijelu njih se još u glavi vrti velika Srbija. I nažalost - to je jedan od problema! I to, da je još Republika Srpska njima odskocna daska za neka buduca osvajanja ko zna kada. Ali, to je samo san, koji iz njihovih glava još nije ispirio! Dakle, svi ti veliko-srbizmi moraju se ponovo lijeciti".

BOSANSKA NACIJA I "HAYSOV PLAN"

05. februar 2006. -- INTERVJU: Mr. Zlatko HADŽIDEDIĆ, analizira trenutno i moguće ustavno uređenje BiH i „Dejton projekat“ – popularno nazvan „Haysov plan“

Razgovarala: Belma PEKMEZOVIĆ

Gospodine Hadžidedić, u ovom razgovoru pođimo prvo od prijedloga Ustava BiH, koji je nedavno prezentiran građanima Sarajeva, a čiji ste Vi koautor. Recite nam malo više o tome.

Mr. HADŽIDEDIĆ: U posljednjih godinu dana, najaktuelnija politička tema u Bosni i Hercegovini jeste pitanje promjene dejtonskog Ustava. Nekoliko autora i grupa autora je u tom periodu izašlo u javnost sa vlastitim nacrtima za novi Ustav Bosne i Hercegovine. U novembru 2005.g., pod pokroviteljstvom Američko-bosanske fondacije za kulturu čiji osnivač je naš svjetski poznati pijanista Saša Toperić, sa takvim nacrtom pojavio se i mali tim u kojem su pored mene bila i dvojica vodećih bosanskohercegovačkih stručnjaka za ustavno pravo, profesori Ćazim Sadiković i Omer Ibrahimagić. Iako nije potreban poseban razlog zbog kojega bi čovjek poželio da ponudi svoj doprinos uređenju vlastite zemlje, moram da istaknem da smo nas trojica smatrali da je neophodno da pristupimo izradi nacrta za Ustav u kojem bi Bosna i Hercegovina kao država bila tretirana sasvim drugačije nego što je do sada bila tretirana od strane predstavnika međunarodne zajednice, od strane bosanskohercegovačkih političara i medija, pa i od strane drugih predlagača koji su se do sada pojavili sa vlastitim nacrtima za novi Ustav.

Šta je to u čemu razni predlagači „novog ustava“ za BiH već u samom startu griješe?

Mr. HADŽIDEDIĆ: Bez obzira na sve njihove ogromne međusobne razlike, za sve njih karakteristično je da su Bosnu i Hercegovinu, kao državu i kao društvo, tretirali kao nekakav „poseban slučaj“ u odnosu na sve druge evropske države, kao „poseban slučaj“ koji zahtijeva nekakva „posebna“, nikad ranije primijenjena rješenja, koja onda od Bosne i Hercegovine mogu samo napraviti hroničnog bolesnika koji uvijek iznova zahtijeva „poseban“ tretman. Nas trojica smo smatrali da je ovaj začarani krug, u koji je Bosna i Hercegovina u zadnjih stotinu i pedeset godina neprekidno zatvarana od strane svojih mnogobrojnih – dobronamjernih i manje dobronamjernih – dušebrižnika, moguće razbiti na vrlo jednostavan način, tako što ćemo na samom startu Bosnu i Hercegovinu tretirati kao i svaku drugu, običnu, normalnu, evropsku državu.

Normalna država!? Da li je to isključivo nacionalna država? Čini mi se da u BiH mnogi pogrešno tumače pojam „nacija“ i miješaju vjersku i etničku pripadnost sa pojmom „nacije“. Vaš stav po ovom pitanju?

Mr. HADŽIDEDIĆ: Naravno, termin „normalna evropska država“ ovdje koristim samo uslovno, jer u različitim epohama na evropskom kontinentu različiti oblici državnog uređenja su bivali „normalni“ i korišteni kao standard „normalnosti“ u toj epohi. Ipak, u modernoj epohi kao standard se ustalila državna forma koja je nazvana „modernom državom“ ili „nacionalnom državom“, odnosno „državom-nacijom“. Ono što je Bosnu i Hercegovinu učinilo drugačijom od modernih evropskih nacionalnih država je činjenica da ona do sada, do početka 21. stoljeća, nije svoje ustavno uređenje prilagodila tom pan-evropskom standardu „nacionalne države“. Naprotiv, u Bosni i Hercegovini je krajem 19. stoljeća kao standard uspostavljena jedna čudna lingvističko-semantička i pojmovna anomalija, te je sam termin „nacija“ počeo da bude korišten kao naziv za vjersko-etničke zajednice koje su se tokom stoljeća formirale na njenom tlu, a ne kao naziv za sve građane koji čine Bosnu i Hercegovinu. Pošto je sam pojam 'nacije' u modernoj epohi postao suštinski povezan sa pojmovima suverenosti, države i državnosti, i imanentna mu je težnja da se sa njima izjednači, usljed te lingvističko-semantičke anomalije formirala se specifična percepcija prema kojoj je mnogima izgledalo jednostavnije Bosnu i Hercegovinu teritorijalno podijeliti i dodijeliti suverenost i državnost njenim vjersko-etničkim zajednicama, nego korigirati tu anomaliju i pojam „nacije“ pravno i semantički povezati sa ukupnim građanstvom koje čini Bosnu i Hercegovinu. Jer, Bosna i Hercegovina nije jedinstvena po tome što u njoj živi nekoliko vjersko-etničkih zajednica, ona je jedinstvena po tome što su se njene vjersko-etničke zajednice – pod uticajem nacionalizama iz susjednih država koji su uzimali vjersku pripadnost kao temelj „suverenosti“, odnosno „nacije“ – proglasile „suverenim“, tj. „nacijama“, i što onda na temelju toga nastoje za sebe izboriti određeni stepen državnosti i nezavisnosti. U suštini, dovoljno bi bilo da ove vjersko-etničke zajednice prestanemo nazivati „nacijama“, pa da i same ove zajednice, i međunarodni faktori, i susjedne države prestanu da ih percipiraju kao „suverene“ i „državotvorne“. Naravno, iako je ova lingvističko-semantička anomalija već veoma uvriježena u praksi, ipak je pitanje definiranja „nacije“, a samim tim i pitanje legitimiranja nečijih državotvornih aspiracija pomoću upotrebe pojma „nacija“, prvenstveno ustavno pitanje, i njegovo rješavanje mora biti započeto na nivou Ustava. Dakle, moramo prvo u Ustavu Bosne i Hercegovine de-legitimirati vjersko-etničke zajednice kao „suverene“ i „državotvorne“, odnosno kao „nacije“, da bismo onda mogli očekivati da se promijeni i auto-percepcija na nivou bosanskohercegovačkih građana, koji će sebe početi doživljavati kao jedinstvenu, suverenu naciju Bosanaca (i Hercegovaca), i percepcija Bosne i Hercegovine u međunarodnoj javnosti i političkim krugovima. Sve dok se to ne dogodi, Bosna i Hercegovina neće biti percipirana kao „normalna država“, i za nju će biti tražena nekakva „posebna“ rješenja koja će je uvijek iznova zatvarati u začarani krug „posebnosti“.

Rekli ste da je u vašem prijedlogu novog Ustava zastupljena opcija građanske BiH. Zar se za takvo ustavno uređenje ne zalažu i tvorci drugih nacrta za novi Ustav?

Mr. HADŽIDEDIĆ: Za razliku od svih drugih predlagača koji su do sada prezentirali vlastite nacrte za novi Ustav Bosne i Hercegovine, i koji su se samo na retoričkom nivou zalagali za 'građansku državu', nas trojica smo imali u vidu da je pojam „građanske države“ i u teoriji i u praksi zapravo identičan pojmu „nacionalne države“, i da su jedino u lingvističko-semantičkoj praksi koja se ustalila u Bosni i Hercegovini ova dva pojma naizgled suprotstavljena. Dakle, kontradiktorno je – kao što to možemo vidjeti u drugim prijedlozima za novi Ustav – zalagati se za „građansku državu“ na retoričkom planu, a na ustavnom planu ne poći od pretpostavke da u Bosni i Hercegovini suverenitet pripada svim građanima koji u njoj žive, kao građanima, a ne kao pripadnicima vjersko-etničkih zajednica. Kontradiktorno je govoriti o „građanskom suverenitetu“, a uspostavljati Gornji dom Parlamenta kao „Dom naroda“, odnosno „Dom suverenih nacija“. Kontradiktorno je zalagati se za „Dom naroda“ (u množini) u jednoj i jedinstvenoj državi, jer jedini „narod“ kojem pripada sav suverenitet te države, otjelovljen u njenom Parlamentu, jeste jedan narod koji čine svi građani Bosne i Hercegovine. Nažalost, ovu osnovnu lekciju političke i ustavno-pravne teorije mnogi naši „ustavotvorci“ još uvijek nisu savladali, a to već etabliranim etnonacionalistima daje dodatnu šansu da nastave sa razaranjem integriteta i potkopavanjem suvereniteta Bosne i Hercegovine, u pokušaju da ojačaju svoje već uspostavljene etnonacionalističke kvazi-države. Naravno, etnonacionalisti u ovakvim pokušajima prvenstveno imaju podršku od strane međunarodnih „posrednika“, koji često polaze od ideje da je Bosnu i Hercegovinu mnogo jednostavnije podijeliti, bez obzira na moguće žrtve i razaranja, nego je konačno uspostaviti kao građansku, odnosno, nacionalnu državu.

Pojam 'konstitutivnih naroda' ne postoji u ustavnom i internacionalnom pravu, niti u ustavnoj praksi drugih zemalja.

Mi danas, htjeli to priznati ili ne, ipak imamo podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, zahvaljujući Daytonskom sporazumu. Isto tako, „on the table“ imamo Američki institut za mir i njihovu inicijativu sa Donaldom Haysom na čelu. O kakvim ustavnim promjenama za BiH se tu, u stvari, radi?

Mr. HADŽIDEDIĆ: Nakon brojnih pred-ratnih, ratnih, i post-ratnih pokušaja dijeljenja Bosne i Hercegovine na etničkom principu – polazeći od pretpostavke da suverenitet njenih vjersko-etničkih zajednica, koji im je mehanički pripisan samom činjenicom da su one nazvane „nacijama“ a ne „etničkim grupama“, treba potpuno zaokružiti – pojavila se inicijativa Američkog instituta mir nazvana „Dejton projekt“, koja je naizgled pošla od pretpostavke da je pitanje integriteta Bosne i Hercegovine zauvijek riješeno Dejtonskim sporazumom. „Dejton projekt“, popularno nazvan „Hejsov plan“ prema svom navodnom tvorcu Donaldu Hejsu, kao što mu i samo ime govori, jeste projekt ustavnih „promjena“ čvrsto zasnovan na postojećem Dejtonskom ustavu. Kao takav, „Dejton projekt“ predstavlja pokušaj da se, putem minimalnih izmjena, prevaziđe dosadašnji privremeni karakter i značaj Dejtonskog ustava, što bi Dejtonski ustav i državno uređenje proizašlo iz njega učinilo trajnim i nepromjenljivim. Ovakav pokušaj krije namjeru da se trajno legitimira postojanje Republike Srpske, kao tvorevine nastale uz pomoć etničkog čišćenja i genocida, čije postojanje je unutar međunarodne zajednice do sada uglavnom bilo tretirano kao privremeno i iznuđeno. Trajno legitimiranje RS, pomoću iznuđenog konsenzusa relevantnih političkih partija u BiH (putem pregovora vođenih u strogoj tajnosti i pod pritiskom), učinilo bi reintegraciju BiH trajno nemogućom, i ponovo otvorilo perspektivu njenog konačnog raspada. Što je najvažnije, ovakav pokušaj dolazi upravo u vrijeme kada u najvećem dijelu međunarodne zajednice sazrijeva politička volja da se ide ka trajnom ukidanju RS i konačnoj integraciji BiH na stabilnim osnovama. U tom smislu, ovaj „projekat“ sigurno ne predstavlja volju tog većinskog dijela međunarodne zajednice, nego pokušaj da se dobra volja međunarodne zajednice izmanipulira i iskoristi za posve suprotne ciljeve – legitimiranje nasilnog secesionizma RS i podsticanje konačnog raspada BiH.

Kakve to promjene nudi tzv. „Haysov plan“ i da li se u njemu odustaje od „tri konstitutivna naroda“, odnosno da li se tu poštuje mišljenje Venecijanske komisije?

Mr. HADŽIDEDIĆ: Predložene „promjene“ uopće se ne osvrću na najvažniju primjedbu iz Mišljenja Venecijanske komisije u vezi sa postojećim Dejtonskim ustavom, koja glasi: „Državne institucije su strukturirane tako da ne predstavljaju direktno građane, nego da osiguraju predstavljanje konstitutivnih naroda.“ (Mišljenje Venecijanske komisije, paragraf 43) Osim deklarativne izjave da će „Ustav BiH garantovati prava pojedinca, dok će u isto vrijeme štititi i kolektivna prava“, u predloženim „promjenama“ nema ni traga od pokušaja da se ovaj paragraf iz Mišljenja Venecijanske komisije uvaži. A Mišljenje Venecijanske komisije uopće ni ne može biti uvaženo pomoću „izmjena“ i „amendiranja“ postojećeg Ustava, nego samo u okviru potpuno novog Ustava, u kojem će čitav koncept 'konstitutivnih naroda' biti napušten i unutar kojega će državne institucije biti tako strukturirane da predstavljaju direktno građane, a ne „konstitutivne narode“. U ovom kontekstu, važno je uočiti da je „predložena promjena“ (v. 'Parlamentarna skupština', čl. 11, 'Pravo veta na osnovu povrede vitalnog nacionalnog interesa') koja polazi od pretpostavke da „konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine imaju prirođeno pravo zaštite svojih nacionalnih interesa“ direktno suprotna navedenom paragrafu (43) iz Mišljenja Vencijanske komisije. Ovakva tvrdnja u ovakvom obliku ne postoji čak ni u Dejtonskom ustavu, i u tom smislu ova 'predložena promjena' bitno ojačava logiku Dejtonskog ustava i poziciju 'konstitutivnih naroda' unutar tog ustava – umjesto da ojačava poziciju građanina, kako traži Mišljenje Venecijanske komisije. Također, sama tvrdnja je u cjelosti veoma problematična sa stanovišta ustavnog i međunarodnog prava. Pojam 'konstitutivnih naroda' ne postoji u ustavnom i međunarodnom pravu, niti u ustavnoj praksi drugih zemalja, tako da je taj pojam 'prošvercovan' u ustavnu praksu Bosne i Hercegovine u skladu sa trenutnim političkim interesima (prije svega onim koji dolaze iz RS). Kao takav, on prejudicira ustavno uređenje BiH, polazeći od pretpostavke da je entitet koji je nazvan 'konstitutivnim narodom' unaprijed definiran i neupitan, iako kao takav ne postoji u ustavima ili političkoj praksi drugih zemalja. Iako je u političkoj praksi u BiH već uobičajeno da se takav pojam odnosi na tri dominantne vjersko-etničke grupe, u ustavnoj teoriji i praksi ne postoji uporište da se vjersko-etničke grupe proglase 'konstitutivnim narodima' i da im se dodijeli suverenitet tj. 'prirođeno pravo zaštite svojih nacionalnih interesa'. Suverenitet, kao takav, mora ostati nepodijeljen, i mora pripadati cjelokupnom narodu (tj. svim građanima) BiH; u suprotnom, ukoliko je podijeljen na tri 'konstitutivna naroda', prestaje da bude suverenitet koji se odnosi na cjelokupnu državu. U tom smislu, suverenitet koji bi bio prenesen na tri vjersko-etničke grupe nužno tim grupama dodjeljuje atribute državnosti, koja u perspektivi nužno mora biti zaokružena uspostavljanjem vlastite, etnonacionalne države. Takav je slučaj, praktično, sa suverenitetom dodijeljenim bosanskim Srbima u obliku Republike Srpske; sljedeći nužan korak je otcjepljenje RS od BiH, i takav razvoj je neminovan ukoliko se prizna da „konstitutivni narodi imaju prirođeno pravo zaštite svojih vitalnih nacionalnih interesa“. Atributi državnosti su ovim etničkim grupama dodijeljeni već time što se govori o njihovim 'vitalnim nacionalnim interesima'. Već upotrebom riječi 'nacionalni', vjersko-etničkim grupama je implicitno priznat suverenitet, a taj suverenitet je i eksplicitno potvrđen time što se tvrdi da ove vjersko-etničke grupe imaju 'prirođeno pravo' da same arbitrarno definiraju šta su to njihovi 'vitalni nacionalni interesi', i da imaju arbitrarno pravo da upotrijebe 'veto' u slučaju da ti arbitrarno definirani 'nacionalni interesi' budu 'ugroženi', a sve to u skladu sa arbitrarnom definicijom šta predstavlja 'ugrožavanje' arbitrarno definiranih 'vitalnih nacionalnih interesa'! Također, ni drugi paragrafi iz Mišljenja Venecijanske komisije nisu uvaženi. Pravo na predstavljanje dato je isključivo „konstitutivnim narodima“, dok onima koji se ne smatraju pripadnicima tri dominantne vjersko-etničke grupe nije dato pravo ni da budu birani ni da budu predstavljeni. U ovom kontekstu, čak ni Mišljenje Venecijanske komisije ne uvažava eksplicitno činjenicu da u BiH živi barem jedna trećina građana koji ne žele da budu svrstani niti u jednu od tri dominantne vjersko-etničke grupe, i da to ne podrazumijeva automatski da oni pripadaju nekim manjinskim etničkim grupama. Naprotiv, to znači da su ovi građani indiferentni prema religiji i prema etnicitetu kao takvima, i da svoj identitet vezuju isključivo za državu Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu, oni već imaju izgrađen 'nacionalni identitet' u pravom smislu riječi.

Nikada na popisima stanovništva nije bilo dozvoljeno da se građani BiH izjasne u okviru jedinstvene kategorije kao 'Bosanci'.

Da li je onda „Bosanac“ onaj koji je zapravo ugrožen u Bosni i Hercegovini?

Mr. HADŽIDEDIĆ: U postojećem Dejtonskom ustavu, kao i u ranijim ustavima BiH, ovi građani su tendenciozno i krajnje pogrešno svrstani među 'ostale', iako ova kategorija zapravo označava pripadnike etničkih manjina. Oni koji su indiferentni prema etnicitetu ne predstavljaju etničku manjinu, niti uopće predstavljaju manjinu u vlastitoj zemlji. Teško je izračunati njihov tačan procenat, jer ovim građanima nikada na popisima stanovništva nije bilo dozvoljeno da se izjasne u okviru jedinstvene kategorije, kao 'Bosanci', ili kao 'etnički neopredijeljeni' ili 'etnički neutralni' i sl. Do sada su njihova temeljna prava (tj. njihov 'vitalni nacionalni interes') bila neprekidno ugrožena i oni su bili izloženi totalnoj diskriminaciji, naprosto zbog toga što nisu bili predstavljeni kao zasebna kategorija (tj. zasebni 'konstitutivni narod') unutar ustavnog modela koji je priznavao samo predstavljanje 'konstitutivnih naroda'. Čak i ukoliko bi model sa 'konstitutivnim narodima' – umjesto sa jednim narodom, sastavljenim od svih građana BiH – mogao opstati, bilo bi neophodno da ova kategorija građana bude predstavljena kao zasebni 'konstitutivni narod', da bi njihova najgrublja diskriminacija bila barem ublažena. Garantiranje ljudskih prava u dijelu 'predloženih promjena' pod nazivom 'Ljudska prava i temeljne slobode', u skladu sa međunarodnim i Evropskim standardima, posve je deklarativno ukoliko apsolutni suverenitet ostaje dodijeljen 'konstitutivnim narodima', te pojedinci unutar ovakvog ustavnog modela praktično i ne funkcioniraju kao građani, nego isključivo kao pripadnici 'konstitutivnih naroda'. Zbog toga čak ni opcija sa priznavanjem 'četvrtog konstitutivnog naroda' ne bi mogla da udovolji već pomenutom paragrafu 43 iz Mišljenja Venecijanske komisije, što znači da sam pojam 'ljudskih prava' unutar ustavnog modela ponuđenog u 'predloženim promjenama' naprosto nema konkretnog sadržaja. Da bi bilo moguće ovaj pojam učiniti stvarno sadržajnim, bilo bi neophodno u potpunosti napustiti koncept 'konstitutivnih naroda', a to nije moguće putem 'promjena' postojećeg Dejtonskog ustava, nego samo putem usvajanja potpuno novog Ustava, zasnovanog na principu građanskog suvereniteta. To je jedina ustavna opcija koja od Bosne i Hercegovine može napraviti normalnu družavu, koja se može uklopiti u moderne standarde i u evropske integracije.

HRVATI IZ DIJASPORE TRAŽE UKIDANJE REPUBLIKE SRPSKE I F BiH

(Sarajevo, 19. Januar, 2006)

LET IZNAD KUKAVIČIJEG GNIJEZDA

(London, 09. Januar, 2006)

Na ovom poluotoku zvanom Balkan proljeće traje jako kratko. Ono srbijansko, što ga nagovijesti Zoran Đinđić brže prođe nego što dođe, a ovo bosansko ne zna se kad’ će.

Ovih dana dobili smo i novo ime za entitete. Vele-profesor, vele-doktor svih vele-nauka Zlatko Lagumdžija, u emisiji na kanalu 99, kaže da se oni od sada zovu “realiteti”. I još k’tome mi ih možemo uzeti kako god hoćemo, nije bitno, nismo mi uopće bitni, a i džaba nam je. Šta je vele-profesor htjeo da kaže jasno je svim pticama na grani, a naročito KOS-u.

U tom gaju zvanom dejtonska BiH može se svašta naučiti. Bakir Izetbegović nam je otkrio tajnu da je njegov babo izvršio operaciju zvanu Dejton i tako spasio bolesnika od sigurne smrti. Ostale su još neke male operacije, koje će on srediti bez po muke. Tito dragi, Bog me ubio ako nas nisu svi lagali a njegov babo najviše. Ako je to tako, kako se to bolesnik odmah razboli i još stiže na samrtničku postelju, sve u vrijemo dok je njegov babo bio na vlasti. A prije će biti da je bolesnik umro jer, obično, lešinari skaču na leš, pa ga onda razvlače i čereče do mile volje, što se zapravo danas u našem gaju i događa.

“Brate Harise, de nam napiši ustav u kome nema entiteta, isti onakav kakav je bio prije nego što si ti postao premijer Vlade”, kaže uvaženi Mustafa efendija Cerić. A biva, ako to uradi stat će rame uz rame sa prvim okupatorom Kraljevine Bosne Mehmedom Fatihom, te Gazi Husrev-begom i Alijom Izetbegovićem. Elhamdulilahi i jarabi šućur, a ja sve mislio da im je on već bio rame uz rame sve do danas. Uz milost i mudrost uvaženog efendije Cerića eto nama Harisa i bosanskog proljeća. Ko čeka taj dočeka, pogotovu ako i ptice na grani, a naročito KOS, znaju da će ono trajati nekoliko dana, do prvog veta, kao i ono hrvatsko.

Ovo je zemlja mojih snova, ovo je nebo puno zvijezda, ovdje je pamet veća od planina a mudrost šira od dolina. Uvaženi Predsjedavajući Vijeća ministara Adnan Terzić nas je nedavno u Briselu podsjetio kakve sve bisere mi imamo.

On je tamo nekakvoj Evropi poručio:
“Barem niko pametan u BiH ne bi trebao insistirati na promjeni Daytonskog mirovnog sporazuma. Zašto? Zato što je Dayton potpisan od strane tri potpisnika i pet svjedoka. Dakle, osam je zainteresovanih oko potpisivanja Daytonskog sporazuma. BiH je samo jedna osmina u toj kombinaciji. Svaki narod i BiH je, znači, jedna trećina te jedne osmine i niko normalan u BiH ne treba da govori o promjeni Daytonskog sporazuma ".

Aferim, mada su mu mnogi poručivali da je pametniji kada šuti, on se nije dao, sasuo je tamo nekom Oli Renu u lice da je glup, odnosno da nije pametan, nije bitno, nismo ni mi uopšte bitni, a i džaba nam je. KOS je “pjesnik” sna i bdijenja, u “svom” kraju k’o u raju

OTVORENO PISMO MAJKI SREBRENICE PREGOVARACIMA O USTAVU BiH

REPUBLIKU BIH NIJE UNISTILA KRVAVA AGRESIJA, NEGO PREGOVORI

(Sarajevo, 08.01.2006)

Umjesto demokratske Republike BiH, dobili smo legalnu nacisticku tvorevinu koja se zove Daytonska BiH. Ne zaboravite da legalna nacisticka Daytonska BiH nije i legitimna, jer ista nije dobila legitimitet ni Skupštine Republike BiH ni njenih gradana. O nacizmu se ne pregovara, jer svaki nastavak pregovora iza zatvorenih vrata na nacistickim osnovama vodi ucvršcivanju nacistickog projekta.

IZBACIVANJE IZ DRZAVLJANSTVA PROGNANIH GRADJANA REPUBLIKE BiH

(NASTAVAK GENOCIDA DRUGIM SREDSTVIMA)  

 (London 19.12.2005)

Ovih dana se negdje u debeloj hladovini Centralne banke BiH sastala vrhuska 8 vladajucih parlamentarnih stranaka, koji raspravljaju o “tricama i kucinama”, vezanim za promjenu genocidom nametnutog Dejtonskog ustava BiH. Nakon skoro 15 najtezih godina vladavine manje vise iste vlasti,  tek ovih dana su uspjeli napraviti neki “dogovor” o bajagi ljudskim pravima, koja su neki od prisutnih uveliko krsili sve do danas. Naravno, centralna tema u Centralnoj banci je dakako bio broj fotelja i imena resora, koji su pored dosadasnjih ukupno tridesetak, uvecani za jos dva, gledano ukupno, obadva blentiteta zajedno.

Medijatori organizacije sa cudnim imenom “Institut za (nepravedan) mir”,  Donald Hays i Richard Holbrook, mogu zadovoljno trljati ruke.  Ovim pregovorima oni trajno legalizuju rezultate agresije i genocida, koje su njihovi saveznici pocinili od ‘92 do ’95 godine. Trice i kucine i nisu tolko bitne koliko uspjeh u navikavanju gradjana Republike BiH da im je genocid sudbina.

O tome se radi. Genocid se nije desio samo od ’92 do ’95 vec se odvija i danas drugim sredstvima. Prvi i jedini post-Daytonski Zakon o Državljanstvu Bosne i  Hercegovine  proglašen je od strane Visokog Predstavnika Carlosa Westendrop-a 23. decembra 1997-e godine, stupivši na snagu 1. januara 1998-e godine (Službeni Glasnik BiH, br. 4/97).  Isti taj zakon, bez bilo kakvih izmjena, potvrđen je od strane Parlamentarne Skupštine BiH 1999-e godine (Službeni Glasnik BiH, br. 13/99).  Najsporniji dio tog zakona je Član 17 koji kaže:

Državljanstvo BiH gubi se dobrovoljnim sticanjem drugog državljanstva, ukoliko se ne određuje drugačije bilateralnim ugovorom zakljucenim između BiH i te države koji je odobrila Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV(4)(d) Ustava.

Član 17 ojačan je izvršnom odredbom koja se nalazi u Članu 24 i koja nalaže gubljenje BiH državljanstva “po sili zakona,” precizirajuci da državljanstvo BiH prestaje na ovaj način “na dan kada osoba koja je u pitanju stekne državljanstvo druge države.” 

U povodu ovoga prognani gradjani Republike BiH su decmbra 2002 godine, u organizaciji SSD BiH, organizovali peticiju sa zahtjevom da se  izvrsi izmjena zakona o dvojnom drzavljanstvu, zahtjevajuci da se do kraja godine na postojeci zakon donesu amandmani ili da se uvede novi zakon od strane Parlamenta Bosne i Hercegovine ili od strane Visokog Predstavnika, koji bi eksplicitno osigurali da Bosna i Hercegovina ne ispisuje iz drzavljanstva gradjane koji to ne zele. Peticiju je do sada potpisalo  46437 gradjana Republike BiH i ista je tokom 2004 godine urucena slijedecim licima i institucijama:

Predsjednistvo: g-din Sulejman Tihic

Vijece ministara: g-din Adnan Terzic

Dom Naroda: g-din Mustafa Pamuk

Ministarstvo za ljudska  prava I izbjeglice: g-din Mirsad Kebo

OHR: Mr. Paddy Ashdown

 Epilog

Zakon o drzavljanstvu BiH, skupa sa spornim Clanom 17, stupio je na snagu 1.1.1998e godine.  Clan 17, pak, nalaze da osobe koje, nakon tog datuma, prime drzavljanstvo druge drzave sa kojom ne postoji bilateralni ugovor gube BiH drzavljanstvo.  Tokom godina, u Vijecu Ministara i Parlamentarnoj Skupstini BiH bilo je nekoliko inicijativa da se ovaj clan stavi van snage i takve inicijative su svaki put bile usvojene na Vijecu Ministara i u Zastupnickom Domu Palramentarne Skupstine, ali su uvijek bile blokirane od strane srpskih delegata u Domu Naroda Parlamentarne Skupstine.  Njihovo objasnjenje je uvijek bilo da je Clan 17 uslovljen Ustavom, odnosno Clanom I(7)(d) istog, no uvijek je bilo jasno da je njihov stvarni cilj dovrsiti ratom zapoceti projekat genocida i etnickog ciscenja istjerivanjem iz BiH drzavljanstva oko 250 hiljada ljudi, mahom Bosnjaka.    

Zakon o drzavljanstvu takodjer sadrzi i Clan 39 koji nalaze da osobe koje su drzavljanstvo druge drzave sa kojom ne postoji bilateralni ugovor dobile prije stupanja na snagu Zakona (dakle prije 1.1.1998 ) imaju rok od pet godina da se odreknu tog drugog drzavljanstva ili da izgube BiH drzavljanstvo.  U decembru 2002e, dan prije isticanja tog petogodisnjeg roka, Visoki Predstavnik je taj rok produzio na dodatnih 10 godina (do 1.1.2013).  Iako je tada pozdravljena kao privremeno rjesenje tog problema, nedostatak te odluke, dakle,  je sto se ona odnosi samo na osobe koje su strana drzavljanstva primila prije 1.1.1998e, sto znaci pretezno na osobe hrvatske nacionalnosti (jer su oni mahom hrvatsko drzavljanstvo dobili puno prije 1998e), te da izvan svog domasaja ostavlja gotovo sve (ako ne i apsolutno sve) osobe koje su BiH napustile zbog rata (pretezno Bosnjake) jer prakticno niko od takvih osoba nije ni teoretski mogao dobiti drzavljanstvo stranih zemalja do kraja 90ih ili cak i poslije.

U povodu ovoga dosli smo u posjed ekspertne pravne analize ovog pitanja koja je vlastima dostupna vec sest mjeseci ali na osnovu koje jos uvijek nista nije poduzeto.  Objavljujemo takodjer rezultate ove analize na ovim stranicama:

-Argumenti

-Argumenti sinopsis

-Komentar na intervju g-dina Tihica I g-dina Halilovica  

Sve ovo skupa samo daje jos jedan dokaz da je 1995 u Daytonu postignut nepravedan mir sa ustavnom kapitulacijom Republike BiH, po kome, kako se vidi iz ovih dogadjaja, genocid se provodi i dalje drugim sredstvima.

U zakljucku zelim spomenuti da je pravda spora, ali ipak dostizna. Oni koji su nametnuli i prihvatili ustavnu kapitulaciju Republike BiH odgovarat ce za agresiju i izdaju a oni koji i danas provode genocid drugim sredstvima nad gradjanima Republike BiH, bit ce kad-tad privedeni pravdi. Neka se  ne uljuljkuju da su na vlasti i nedodirljivi. To su isto mislili i Milosevic i Karadzic, pa su se prevarili.

BOSNA I NOBEL, HIPOKRIZIJA JEDNE AKADEMIJE

U svojoj izjavi, datoj novinskoj agenciji FENA ona kaze:

"Teško je živjeti sam. Ispred vrata imam urezano ime moga malog sina Almira. Tu imaju i tri jelikice koje je moj sin zasadio. Umjesto da gledam svoju djecu, ja svako jutro otvorim prozor i gledam u te tri jelikice i zamišljam svoja dva sina i svoga muža", kazala je Mehmedovićeva. Ja želim da svaka majka sazna istinu. Ako njihova dijeca nisu imala pravo na život, majke imaju pravo na to da saznaju istinu o svojoj djeci".

Bez obzira na osobnu tragediju Hatidža Mehmedović smisao svog života našla je u pomoći drugima. Zbog toga je nominovana za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir, koju ce kolektivno dobiti 1000 žena iz cijeloga svijeta.

Na prvi pogled ovaj gest Svedske Akademije nauka lici na human gest vrijedan paznje i postovanja.  Medjutim dali je stvarno tako?

Ne tako davno (1961) ista Akademija dodjelila je Nobelovu nagradu za knjizevnost Ivi Andricu,  nasem sugradjaninu, rodom iz okoline Travnika, za knjigu “Na Drini cuprija”.  Ovaj roman je postao dio obavezne literature od Triglava do Djevdjelije, te sirom Evrope i svijeta. A u romanu Turci izjelice nabijaju na kolac srpsku nejac,  u temelje cuprije  zive sahranjuju srpsku djecu te jos niz fantasticnih zlodjela, za koje bi tesko i sam Vlad Drakula nasao smisao svojih vampirskih avantura. Na stranu sam Ivo Andric i njegovi motivi - problem je u tome sto su njegove fantazije poprimile atribut historijskih cinjenica. Jedan od citalaca obaveznog stiva, nekadasnji kapetan JNA Ratko Mladic je na dan dugih nozeva u Srebrenici, posto je u par dana skratio za glavu 8000 Bosnjaka izjavio: “Konacno smo se osvetili Turcima”.

Tako se zatvorio krug jedne fantazije, kojoj su krila dali Svedska Akademija nauka, te “podobna” kultura druge Srboslavije, predvodjena dominantnom cetnicko-ustaskom nadri-kulturom sa Andrecim, Njegosem i Vukom Karadzicem kao vedetama jedne opasne ideologije.

Majka Hatidza I njen tri jelkice ce ostati svjedoci  hipokrizije jedne akademije nauka iz daleke Svedske. Kao i svaka druga dobra dusa, koja ne moze da shvati postojanje stravicne skale  unaprijed planiranog monstruznog zlocina, ona ce otici u Svedsku da primi “nagradu” i zahvaliti se tim “dobrim” ljudima sto joj ubise dva sina, muža, dva brata, dva bratića, dva sestrića i brojnu rodbinu.