ARGUMENTI

Sinopsis

Ovo je koncizna verzija ekspertnog pravnog poduhvata koji na preko sedamdeset stranica prikazuje punu problematiku Zakona o Drzavljanstvu Bosne i Hercegovine, tacnije Clana 17 istog, te kroz temeljitu obradu dokazuje ne samo da taj clan nije uslovljen Ustavom BiH vec da je, naprotiv, neustavan.  Iako je ova skracena verzija korisna za pojednostavljeno prikazivanje problema, te na lakse ukazivanje u siroj javnosti na potrebu za hitno rjesavanje istog, neophodno je upoznati se sa svim detaljima iz duze verzije prije zapocinjanja bilo kakve ozbiljne inicijative za ukidanje Clana 17 Zakona.  Ne samo da duza verzija sadrzi kompletne i neoborive pravne argumente, kao i sve odgovore na potencijalne kontra-argumente, vec ona osposobljava citaoca da ovoj temi pristupi na ekspertnom nivou, te mu time daje prednost nad svim protivnicima ove inicijative. 

 

I. Predmet

 Neophodnost i opravdanost hitnog ukidanja Clana 17 Zakona o Drzavljanstvu Bosne i Hercegovine. 

 II. Pozadina

 Motiv ovog rada je da ukaze na stetnost Clana 17 Zakona o Drzavljanstvu Bosne i Hercegovine, te da ponudi prvenstveno pravne, ali i politicke, osnove za njegovo ukidanje.  Potencijalne poslijedice po stotine hiljada BiH drzavljana vide se iz samog teksta tog Clana, koji kaze

        

Državljanstvo BiH gubi se dobrovoljnim sticanjem drugog državljanstva, ukoliko se ne određuje

drugačije bilateralnim ugovorom zakljucenim između BiH i te države koji je odobrila

Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV(4)(d) Ustava. 

 

Ojačan izvršnom odredbom (Član 24) koja nalaže gubljenje BiH državljanstva po sili zakona “na dan kada osoba koja je u pitanju stekne državljanstvo druge države,” Član 17 prijeti da ubrzo bez BiH drzavljanstva ostavi najmanje nekoliko stotina hiljada osoba, mahom Bosnjaka, koji su zbog organizovanje kampanje genocida i etnickog ciscenja utociste potrazili u drugim zemljama, te u istim donekle olaksali svoje izbjeglicke muke sticuci drzavljanstva tih zemalja. 

 Oni koji se zalažu protiv ukidanja Člana 17 Zakona opravdavaju svoje stavove pozivajući se na Ustav Bosne i Hercegovine, tačnije na Član I(7)(d) istog, koji kaže

 

Državljani Bosne i Hercegovine mogu imati državljanstvo druge države, pod uslovom da postoji bilateralni ugovor između Bosne i Hercegovine i te države kojim se to pitanje uređuje, a koji je odobrila Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV, stav 4, tačka (d).

 

Pobornici ovog stava vec godinama plasiraju interpretaciju da ovaj clan Ustava nalaze oduzimanje BiH drzavljanstva osobama koje steknu drzavljanstvo druge drzave u odsustvu bilateralnog ugovora.  Oni, a radi se mahom o politicarima iz manjeg entiteta, međutim, javno tvrde, ili nevješto skrivaju, da njihova stvarna motivacija nije zastita Ustava, vec lišavanje BiH državljanstva stotine hiljada Bošnjaka, a sve radi sto kompletnijeg ostvarivanja ratom-zapocetog projekta genocida i etnickog ciscenja. 

 

No, bez obzira na stvarne motivacije ovih elemenata, njihov glavni uspjeh u borbi protiv ukidanja Clana 17 leži u činjenici da su do sada vješto, ali pogresno, izmanipulisali pravne argumente.  Tom strategijom su zatvorili vrata i najpobornijim zastupnicima ideje o nemoralnosti i štetnosti ovog Zakona, pa je neophodno ovom problemu pristupiti sa ekspertnog pravnog stajalista.   

 

III.  Analiza

 

Koristeci se jednom takvom ekspertnom pravnom analizom, ovaj rad opovrgava sve stavove protivnika promjene Clana 17 Zakona, te, izmedju ostalog, dokazuje da:

 

1. Ustav BiH ne nalaže lišavanje BiH državljanstva na osnovu posjedovanja državljanstva druge države sa kojom ne postoji bilateralni ugovor

 

Član I(7)(d) Ustava nigdje ne precizira da državljani Bosne i Hercegovine koji prime državljanstvo druge države automatski moraju izgubiti BiH državljanstvo.  Protivnici promjene Člana 17 Zakona tvrde, bez ikakvog pravnog pokrica, da rijeci “mogu imati” nalazu takav zakljucak, ali postoji puno pravno-temeljnija interpretacija tog dijela Ustava.  Naime, sve pravne i istorijske cinjenice jasno ukazuju da je Član I(7)(d) Ustava, koristeci termin “mogu imati,” samo ostavio Bosni i Hercegovini mogucnost da osobe koje pored BiH državljanstva imaju i drugo državljanstvo (u odsustvu bilateralnog sporazuma) tretira isključivo kao svoje državljane, odnosno da ih tretira kao da to drugo državljanstvo nemaju.  Takva interpretacija Clana I(7)(d) Ustava je jedina pravno-valjana jer:

 

A.)              Svrha Člana I(7)(d) Ustava je bila da reguliše obaveze i odnose između BiH i njenih državljana koji ujedno imaju i državljanstva susjednih zemalja, a ne da iz državljanstva izbriše stotine hiljada ljudi.  Naime, bilo je neophodno izbjeci situaciju po kojoj bi Bosna i Hercegovina imala međunarodno-pravne obaveze prema Hrvatskoj i Srbiji koje ne bi mogla ni teoretski zadovoljiti jer bi te obaveze proizilazile iz činjenice da gotovo polovica njenog stanovništa ima, ili bi potencijalno imala, i državljanstva tih susjednih država samo na osnovu svoje nacionalne pripadnosti.[1]  Član I(7)(d) Ustava, koristeći termin “mogu imati,” je ostavio mogučnost Bosni i Hercegovini da te građane tretira isključivo kao svoje državljane, odnosno da im to drugo državljanstvo ne priznaje, te da nema dužnost davati im bilo kakve specijalne privilegije koje proizilaze iz međunarodno-pravnih instrumenata (npr. Becka Konvencija o Konzularnim Odnosima[2]) zbog njihovog posjedovanja državljanstava susjednih zemalja, osim u onom pogledu koji bi bio propisan bilateralnim ugovorom, a nad čim bi BiH imala odgovarajucu kontrolu. 

 

Za one koji bi napraviti argument da su Bečka Konvencija i njoj slični ugovori međunarodno-pravni instrumenti, da kao takvi ne podliježu unutrašnjim uređenjima i pravnim aktima pojedinih država, te da zbog toga Član I(7)(d) Ustava nije mogao biti napisan sa ciljem da umanji međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj i Srbiji, dovoljno je podsjetiti da je Ustav Bosne i Hercegovine dio međunarodnog ugovora između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije,[3] te kao takav on može modifikovati ostale međunarodne obligacije koje postoje između tih država.[4] 

 

B.)               Neophodno je sagledati i činjenicu da Član I(7)(d) Ustava, pored sporne odredbe, sadrži i rečenicu koja kaže da “Lica sa dvojnim državljanstvom mogu glasati u Bosni i Hercegovini i u entitetima samo ako je Bosna i Hercegovina država njihovog prebivališta.”  Ovaj dio tog Člana, u sustini, precizira da cak i u slucajevima u kojim BiH priznaje svojim drzavljanima neko drugo drzavljanstvo kroz bilateralni ugovor sa tom drugom zemljom, te osobe mogu glasati u BiH samo ako tu i prebivaju.  Član I(7)(d) se, stoga, mora gledati u cijelini, a tada postaje jasnije da je njegova glavna svrha da reguliše obaveze i odnose između BiH i njenih državljana koji ujedno imaju i državljanstva susjednih zemalja. 

 

Naime, imajući u vidu da se u Bosni i Hercegovini vodio sukob internacionalnog karaktera u kojem su učestvovale obje susjedne zemlje, bilo je neophodno onemogučiti, ili barem umanjiti, uticaj iz susjednih država na političke prilike u Bosni i Hercegovini.  Prije svega, htio se izbjeći scenarij po kom bi susjedne zemlje, preko svojih državljana koji su ujedno i državljani Bosne i Hercegovine, vršile uticaj na izborne rezultate u BiH.  Ovo se ni u kom slučaju nije odnosilo samo na osobe hrvatske i srpske nacionalnosti, već je također bilo upereno protiv mogućnosti da Bošnjaci iz Sandžaka kroz svoje glasove utječu na postojeći nacionalni balans izbornog tijela Bosne i Herecegovine. 

 

C.)              Konacno, polazeci od činjenice da tvorci Člana I(7)(d) Ustava nisu mogli planirati dva značenja,[5] neophodno se je potom pozvati na drugo osnovno pravilo tumačenja pravnih akata koje nalaže da se u nejasnim stvarima treba držati humanijeg tumačenja.[6]  Uzimajući u obzir da je ogromna većina BiH državljana koji su primili državljanstva stranih zemalja otišla u te zemlje zbog rata, a u nemalom broju slučajeva pod direktnom prijetnjom smrću, ni najuža primjena humaniorem sententiam principa ne dozvoljava zaključak da Član I(7)(d) Ustava nalaže oduzimanje BiH državljanstva tim osobama.

 

Iz svega navedenog jasno proizilazi da je Član I(7)(d) Ustava napisan da umanji, ili da Bosni i Hercegovini, kroz bilateralne ugovore, da kontrolu nad opterećujućim međunarodnim obavezama koje bi u suprotnom imala prema Hrvatskoj i Srbiji zbog ogromnog broja državljana tih dvaju zemalja koji su ujedno i državljani Bosne i Hercegovine.  Ovaj stav je, uostalom, potvrđen i kroz odredbe bilateralnog Ugovora koji je Bosna i Hercegovina potpisala sa Srbijom.  Naime, kroz taj Ugovor, Bosna i Hercegovina je zadržala pravo da državljane BiH tretira isključivo kao svoje državljane za potrebe Bečke Konvencije o Konzularnim Odnosima,[7] ali se istovremeno složila i da se odrekne tog prava glede diplomatskih predstavnika te susjedne zemlje koji također imaju državljanstvo Bosne i Hercegovine.[8]  Ove cinjenice, pak, u potpunosti brisu svaku tvrdnju da je Član 17 Zakona uslovljen Ustavom, te isti mora biti sto prije ukinut. 

 

2. Ustav BiH zabranjuje lišavanje BiH državljanstva na osnovu posjedovanja državljanstva druge države sa kojom ne postoji bilateralni ugovor

 

Prethodna sekcija je obznanila i obražlozila da Član 17 Zakona nije uslovljen Ustavom, te time postavila temelje za promjenu tog Zakona.  Još jači razlog za tu promjenu proizilazi iz činjenice da je Član 17 Zakona cak u direktnoj suprotnosti sa nekoliko odredbi Ustava.

 

A.)              Prvenstveno, Član I(7)(c) Ustava precizira da

 

Sva lica koja su bila državljani Republike Bosne i Hercegovine, neposredno prije stupanja na snagu ovog Ustava, su državljani Bosne i Hercegovine.  Državljanstvo lica koja su naturalizovana poslije 6.4.1992. godine, a prije stupanja na snagu ovog Ustava, regulisaće Parlamentarna skupština.

            

Ovaj član jasno afirmiše da je BiH državljanstvo pravo koje je zagarantovano svim licima koja su to državljanstvo imala prije stupanja na snagu Ustava, i to pravo je kvalifikovano samo u slučaju lica koja su naturalizovana između 6. aprila 1992-e godine i stupanja na snagu Ustava.  Sama činjenica da Član I(7)(c) Ustava striktno i jasno precizira slučajeve u kojim se ovo pravo može limitirati govori da autori Ustava nisu imali namjeru uspostavljati bilo kakve druge granice ili limite na to pravo.     

 

Očito je, stoga, da su autori Ustava, dajući eksplicitno pravo Parlamentarnoj Skupštini da reguliše BiH državljanstvo samo uskog kruga osoba koje su imale to državljanstvo prije stupanja na snagu Ustava, dakle onih koje su to državljanstvo dobili naturalizacijom nakon 6. aprila 1992-e godine, istovremeno implicitno eliminisali takve ingerencije Parlamentarne Skupštine u slučaju svih drugih osoba koje su BiH državljanstvo imale prije stupanja na snagu Ustava.  Proizilazi, dakle, da ne samo da Član 17 Zakona nije mandatiran Članom I(7)(d) Ustava, već da je ta ista odredba Zakona neustavna bar kada je u pitanju ogromna većina osoba koje su BiH državljanstvo imale prije stupanja na snagu Ustava.

 

B.)               Dalje, Član I(7)(b) Ustava nalaže da       

 

Niko ne može biti lišen državljanstva Bosne i Hercegovine, ili entiteta, po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili bilo koji drugi status.  

 

Ovaj Član Ustava je gotovo doslovno prepisan iz Evropske Konvencije o Zaštiti Ljudskih Prava, pa njegova interpretacija mora biti u skladu sa interpretacijom te Konvencije.[9]  Predmet interpretacije je termin “drugi status” jer je to jedini dio tog Člana Ustava kojim se može osporiti lišavanje BiH državljanstva na osnovu sticanja ili posjedovanja državljanstva druge zemlje u odsustvu bilateralnog ugovora.  Evropski Sud je imao priliku interpretirati termin “drugi status” u desetinama slučajeva, a njegove odluke jasno oslikavaju koliko, i kakvu vrstu, pojmova taj isti termin obuhvata.  Iz tih odluka je jasno da i posjedovanje drugog državljanstva u odsustvu bilateralnog ugovora mora potpadati pod termin “drugi status,” te da, stoga, Član I(7)(b) Ustava zabranjuje lišavanje BiH državljanstva po tom osnovu. 

 

Naime, Evropski Sud se izjasnio da statusi kao što su “spolno opredjeljenje,” “bivši oficir KGB-a,” “vlasnik zemljišta manjeg od 20 hektara,” ili “nedržavljanin Francuske ili države sa kojom Francuska ima ugovor o invalidskom osiguranju,” potpadaju pod termin “drugi status,” što su samo neki od desetina primjera. Iz toga proizilazi da taj termin mora obuhvatati i status “posjednika državljanstva države sa kojom Bosna i Hercegovina nema bilateralni sporazum o tom pitanju.”  Stoga, pošto Član I(7)(b) zabranjuje lišavanje državljanstva Bosne i Hercegovine “po bilo kojem osnovu kao što je…drugi status,” a gore-navedeni primjeri pokazuju da se posjedovanje drugog državljanstva u odsustvu bilateralnog sporazuma mora gledati kao “drugi status,” argumenti da Član I(7)(d) Ustava nalaže oduzimanje BiH državljanstva osobama sa tim statusom ne samo da nisu pravno valjani, nego su, zajedno sa Članom 17 Zakona, protivni Ustavu.

 

Tačno je da zaštita koju pruža Član 14 Evropske Konvencije, a time, mutatis mutandis, i Član I(7)(b) Ustava, nije neograničena, jer bi bilo neracionalno državama potpuno uskratiti opciju da u nekim slučajevima vrše različit tretman građana, pogotovo kada se radi o važnim državnim interesima.  Evropski Sud je potvrdio pravilo da je “razlika u tretmanu nedozvoljena…ako nema objektivno i racionalno objašnjenje, odnosno ako ne stremi ka legitimnom cilju, i ako ne postoji racionalna proporcionalna veza između korištene metode i cilja koji se želi zadovoljiti.”  Konačno, kod razmatranja “kada i u kojem nivou razlike u situaciji koja je slična u svim drugim sferama dozvoljavaju različit tretman,” moraju se uzeti u obzir “sve relevantne činjenice, sam problem, kao i njegova pozadina.”

 

U ovom slucaju limiti koji postoje su svjetlosnim godinama daleko od “objektivnosti i racionalnosti objašnjenja” i “legitimnosti cilja” koji stoje iza Člana 17 Zakona.  Političari iz manjeg BiH entiteta u najboljem slučaju nevješto kriju da je njihov cilj lišavanje državljanstva stotina hiljada Bošnjaka, a takav cilj ne samo da nije legitiman ni po najnižim mogučim standardima, već je i nastavak politike genocida započete 1992-e godine.  Što se tiče njihovog objašnjenja – da je Član 17 Zakona uslovljen Članom I(7)(d) Ustava – to objašnjenje, suočeno sa argumentima sadržanim u ovom radu, gubi i ono malo lažne “objektivnosti i racionalnosti.”  Jedini dio ovog pravila koji pobornici ovog stava zadovoljavaju je onaj koji nalaže da mora “postojati proporcionalna veza između korištene metode i cilja koji se želi zadovoljiti,” jer je Član 17 Zakona jedina moguča metoda oduzimanja državljanstva stotinama hiljada ljudi, osim, naravno, one koja je korištena između 1992-e i 1995-e, no kroz tu se već i svaka primjesa proporcionalnosti gubi.[10]

 

Ilustracije radi, limiti na zaštitu koje Član I(7)(b) Ustava dozvoljava mogu se naci u slucaju osoba arapskog porijekla koje su naturalizovane nakon stupanja na snagu Ustava.  S obzirom na specificne okolnosti vezane za te osobe, gotovo sigurno je valjan argument da bi “objašnjenje” za njihov različit tretman – masivni propusti pri provođenju svih zakonskih odredbi pri naturalizaciji osoba u ovom periodu – bilo “racionalno i objektivno,” da je “cilj” – odstranjivanje iz BiH stranih elemenata povezanih sa terorizmom – “legitiman,” te da postoji “racionalna proporcionalna veza” između “metode” koja se koristi – zakonska procedura u Parlamentarnoj Skupštini – i tog cilja.  Ovaj primjer pokazuje da zaštita koju pruža Član I(7)(b) Ustava nije neograničena, te da se moze uskratiti u iznimnim okolnostima.  Medjutim, oduzimanje državljanstva stotinama hiljada autohtonih BiH drzavljana zbog njihovog statusa kao “posjednici državljanstva države sa kojom nije potpisan bilateralni ugovor” ne samo da ne spada u iznimne okolnosti, već za takvo sto ne postoji niti jedno potencijalno racionalno objašnjenje i niti jedan potencijalno legitiman cilj. 

 

Član 17 Zakona je, stoga, u direktnoj suprotnosti sa Ustavom BiH, specifično sa Članovima I(7)(b) i I(7)(c) istog, ne potpada u slučajeve u kojima su bilo kakvi izuzetci dozvoljeni, kao takav ne može biti uslovljen Članom I(7)(d) Ustava, te se iz svih tih razloga ne može primjenjivati i mora biti ukinut. 

  

3. Odluka Visokog Predstavnika iz 2002 god. nije ni privremeno riješila problem

 

31. decembra 2002, Visoki Predstavnik je donio Odluku o Izmjeni Zakona o Državljanstvu Bosne i Hercegovine, koja je mahom okarakterisana kao desetogodišnji produžetak roka do kog BiH državljani koji steknu državljanstvo države sa kojom ne postoji bilateralni ugovor moraju izabrati državljanstvo BiH ili te druge zemlje.  Pravna analiza ove Odluke, međutim, pokazuje da ona, barem formalno, taj rok produzava samo za one osobe koje su strane državljanstvo stekle prije 1. januara 1998-e godine.

 

Naime, Odluka kaže samo da “će za posljedicu imati produženje roka predviđenog članom 39. stav 1….Zakona o državljanstvu do 1. januara 2013. godine.”  Navedeni Član 39 tog Zakona, međutim, kaže da

 

Sva lica koja su prije stupanja na snagu ovog zakona dobrovoljno stekla drugo državljanstvo gube državljanstvo BiH, ukoliko se za 5 godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, ne odreknu drugog državljanstva, osim ako nije drugačije određeno bilateralnim sporazumom…

 

Posto je Zakon stupio na snagu 1. januara 1998, jedini efekat Odluke je da na dodatnih deset godina (sa prvobitnih pet) produži rok za odricanje od drugog državljanstva onim osobama koje su to drugo državljanstvo stekle prije tog datuma (pretezno osobe hrvatske nacionalnosti).  Naime, Odluka uopste ne pominje Član 17 Zakona, iz cijeg samog teksta proizilazi da isti afektira sve BiH državljane koji nakon stupanja na snagu Zakona (odnosno nakon 1. januara 1998) prime državljanstvo druge države sa kojom ne postoji bilateralni ugovor o tom pitanju. Odluka, dakle, uopste ne rješava pitanje izbjeglih osoba, jer su takve osobe mahom stekle državljanstva zemalja u kojima su potražile utočište tek nakon 1. januara 1998.  Kao takva, Odluka izvan svog domašaja ostavlja stotine hiljada BiH državljana koji su u inostranstvo otišli pod direktnom prijetnjom smrću ili zbog nemogućnosti povratka u svoje prijeratne domove.  Stoga, Odluka ne predstavlja niti privremeno rješenje ovog pitanja, te se to rješenje mora naci ukidanjem Člana 17 Zakona. 

 

Zaključci iz ove sekcije se ne bi trebali javno citirati.  Naime, političari iz manjeg entiteta koji već godinama rade na lišavanju državljanstva stotina hiljada Bošnjaka su vjerovatno svjesni implikacija koje mogu proizaci iz Odluke.  Moguci scenarij takve organizacije je slijedeći: nakon ratifikovanja bilateralnog ugovora sa Hrvatskom, političari iz manjeg entiteta bi ukazali na nedostatke Odluke, odnosno da se ista ne odnosi na osobe koje su strana državljanstva stekle nakon 1. januara 1998.  Dalje će tvrditi da Član 17 Zakona nalaže da su takve osobe izgubile BiH državljanstvo na dan sticanja drugog državljanstva, shodno Članu 24 Zakona.  Političari  hrvatske nacionalnosti, koji bi ugovorom sa Hrvatskom rješili pitanje svih svojih sunarodnika će biti protivni, ili u najmanju ruku ambivalentni, glede svih pokušaja da se Član 17 Zakona stavi van snage, a bošnjački predstavnici više neće imati strateške adute da takav korak uslove.  Čak ni pravni argumenti iz ovog rada neće moći dati rezultata jer se protivnici promjene Člana 17 Zakona više neće morati kriti ni iza Člana I(7)(d) Ustava.  Rezultat će biti konačno, mirnodopsko, poglavlje u projektu genocida i etničkog čišćenja u kom će se broju od 200,000 ubijenih Bošnjaka pridružiti bar još toliko, ako ne i duplo više, “ispisanih.”  

 

Dok god, međutim, postoje strateški aduti, može se pozivati na motivacije i duh odluke, te namjere Visokog Predstavnika kada je istu donio.  Naime, OHR je izdao saopštenje u kom Visoki Predstavnik kaže “Da nisam reagovao, stotine hiljada građana BiH sa dvojnim državljanstvom bi 1. januara bili prisiljeni da biraju između državljanstva Bosne i Hercegovine i državljanstva neke druge zemlje.”  Također, OHR je u istom saopštenju rekao da

 

U prvobitnoj verziji Zakona o državljanstvu je predviđeno da ukoliko vlasti BiH ne postignu bilateralni sporazum o dvojnom državljanstvu sa drugim državama do 1. januara 2003. godine, građani BiH koji imaju dvojno državljanstvo moraju izabrati koje državljanstvo žele zadržati i odreći se drugog. Izmjenama i dopunama koje je danas donio visoki predstavnik produžava se period za zaključivanje odgovarajućih bilateralnih sporazuma za deset godina, do 1. januara 2013.

 

S obzirom da ovo saopštenje ne pravi razliku između osoba koje su strano državljanstvo stekle prije 1998-e godine i onih koje su to učinile poslije, već sve osobe koje imaju drugo državljanstvo svrstava u jednu kategoriju, može se tvrditi da je pozadina i namjera Odluke bila da do 2013-e godine zabrani lišavanje BiH državljanstva bilo koje osobe na osnovu posjedovanja državljanstva druge zemlje sa kojom ne postoji bilateralni ugovor.  Šta više, pošto se Odluka već skoro tri godine univerzalno tumači kao da ima upravo takav efekat, barem donekle vrijedi legis interpretatio  legis vim obtinet pravilo.[11]    

 

Međutim, pošto pravila interpretacije pravnih akata također nalažu da zakon ne odobrava sofističko tumačenje koje iskrivljuje smisao upotrebljenih riječi, ovakvo tumačenje koje je, u suštini, protivno tekstu Odluke (jer ista eksplicitno modifikuje samo Član 39 Zakona) će moći biti primjenjivano samo do onog momenta dok funkcija Visokog Predstavnika (sa bonskim ovlastima) postoji.  Također, kada bude ratifikovan bilateralni ugovor sa Hrvatskom, svaka strateška prednost koja je do tada postojala u održavanju ovog tumačenja će nestati, jer dva konstitutivna naroda ne samo da neće imati interesa da se sa njim slože, već će, citirajući jasan tekst Odluke, aktivno raditi na tome da ga pobiju. 

 

Političari koji započnu inicijative za promjenu Člana 17 Zakona cijelo vrijeme moraju ostanu svjesni ovih manjkavosti Odluke radi potpunog shvatanja širine problema, te da se ne bi odali lažnoj nadi kako se trenutno tumačenje neće pobijati, ili kako je  2013-a daleko i da će se do tada sve “samo riješiti.”  Projekat genocida i etničkog čišćenja nije započet preko noći, već ga je i ICTY tužilaštvo ocijenilo kao organizovani i unaprijed planirani udruženi zločinački poduhvat koji je osmišljen dosta prije početka agresije. 

 

Neophodno je, stoga, započeti organizovanu inicijativu da se prihvati alternativna (i tačna) interpretacija Člana I(7)(d) Ustava koristeći se činjenicama i zaključcima iznesenim u ovom radu, te na osnovu te pravno validne interpretacije insistirati da se Član 17 Zakona stavi van snage.  Ukoliko se to ne učini bez zakašnjenja, poslijedice će vrlo brzo početi osjecati stotine hiljada ljudi.

 

Dodatak A

Nade da Clan 17 nece izazvati prakticne poslijedice su pravno

neutemeljene

 

Među bošnjačkim političarima vlada uvriježeno mišljenje da Član 17 Zakona ne predstavlja praktični problem.  To je donekle prouzrokovano savjetima da je nemoguće dokazati da neka osoba ima državljanstvo druge države, te da stoga ne postoji mogućnost da se u praksi izvrši lišavanje državljanstva takvih osoba.  Takav stav, pored činjenice da predstavlja zarivanje glave u pijesak pred gorućim problemom, je primjer aljkave analize koja obećava ovaj problem pogoršati, a time i limitirati veliki broj opcija. 

 

Prije svega, Član 24 Zakona predviđa da državljanstvo BiH u skladu sa Članom 17 prestaje “na dan kada osoba koja je u pitanju stekne državljanstvo druge države,” odnosno “po sili zakona.”  Organi vlasti, stoga, ne moraju provesti bilo kakvu proceduru, već po samom utvrđivanju da osoba posjeduje neko drugo državljanstvo mogu odbiti da tu osobu tretiraju kao BiH državljanina, te joj uskratiti sva prava i privilegije koje iz BiH državljanstva proizilaze.  Što se tiće samog utvrđivanja da neka osoba posjeduje strano državljanstvo, dovoljno je navesti samo neke od stotine mogućih scenarija:

 

• BiH Državljani koji također posjeduju strano državljanstvo se u većini slucajeva nalaze u inostranstvu.  Pri podnošenju zahtjeva za pasoš, ili bilo kakvu drugu konzularnu uslugu u DKP-ima BiH, moraju dokazati legalnost svog boravka u tim zemljama.  Jedini način da to urade je podnesu dokaz o državljanstvu istih. 

 

• Pri prelasku BiH granice, granični službenici mogu zahtjevati dokaze o proputovanju kroz ostale zemlje.  BiH državljani koji dolaze iz zemalja u kojim također imaju državljanstvo ne bi mogli predočiti pečate tih zemalja u BiH pasošu, pa bi morali pokazati i pasoš te zemlje. 

 

• Pri izlasku iz BiH, sve osobe moraju graničnim službenicima predočiti dokaze o dozvoli ulaska u zemlju destinacije.  S obzirom da za BiH državljane vlada izuzetno nepovoljan vizni režim u većini zemalja svijeta, takva dozvola bi bila neophodna za gotovo sve destinacije, te bi BiH državljani koji imaju i državljanstvo neke druge države tim službenicima morali pokazati pasoš te države. 

 

• Kod podnošenja bilo kakvih službenih zahtjeva na koje pravo imaju samo BiH državljani (pasoš, lična karta, zdravstveno osiguranje, socijalna pomoć, prijava ili odjava mjesta boravka, punomoć, vjenčanje, vozačka dozvola, upis u školu ili na fakultet, posao, kupovina, prodaja, ili zamjena nepokretne imovine, te uknjiženje iste, povrat stana ili druge svojine, zahtjev za usvojenje djeteta, te niz drugih), službenici manjeg entiteta, ili čak i državni službenici pod instrukcijama političara iz tog entiteta, bi mogli zahtjevati da se svaka osoba izjasni da li posjeduje neko drugo državljanstvo, te koje države.  Pružanje laznih informacija na službenim formularima je krivično djelo, te bi osobe koje imaju i strana državljanstva morale to navesti. 

 

• Konačno, ne može se isključiti ni mogućnost da vlasti manjeg entiteta, ili čak i  državni službenici pod instrukcijama, započnu evidentiranje osoba, pa i lišavanje državljanstva, na osnovu anegdotskih informacija o posjedovanju stranog državljanstva neke osobe, te da svim osobama na takvim listama zahtjevaju dokaz da strano državljanstvo ne posjeduju prilikom pružanja bilo kakvih službenih usluga.

 

Iz svih primjera izloženih u ovoj sekciji, više je nego jasno da problem koji Član 17 Zakona predstavlja ni u koju ruku nije samo teoretski, već da bi mogao imati nesagledive poslijedice praktične prirode.  Neozbiljno se je oslanjati na nade da do toga neće doći jer je nepogrešivo jasno da će to biti samo završna faza jednog dugo pripremanog projekta.  Naime, s obzirom na intenzitet organizovane kampanje koju protivnici promjene Člana 17 Zakona vode već nekoliko godina, samo je pitanje dana kada će jedan ili više od ponuđenih scenarija biti praktično realizovan u cilju finalne završnice te kampanje. 

 

Dodatak B

Koristeci pravne argumente, u kombinaciji sa moralnim, stvorit ce se jako političko uporište za istrajavanje u rješavanju ovog problema

 

S obzirom da se stručnost ovog rada nalazi u pravnim argumentima, te prihvatajući činjenicu da druge osobe imaju razvijeniju političku ekspertizu, ova sekcija nudi samo smjernice koje bi se trebali slijediti pri provođenju ovog projekta u djelo. 

 

• Inicijativa za promjenu Zakona o Državljanstvu treba biti pokrenuta u Parlamentarnoj Skupštini BiH, sa specifičnim prijedlogom da se Član 17 stavi van snage, zajedno sa svim drugim odredbama koje govore o gubljenju BiH državljanstva na osnovu posjedovanja drugog državljanstva u odsustvu bilateralnog ugovora.  Ta inicijativa treba biti praćena iznošenjem pravnih argumenta sadržanih u ovom radu, odnosno činjenicom da Član 17 Zakona o Državljanstvu nije uslovljen Ustavom, da je, šta više, protivan istom, te da stoga ne postoji niti jedan validan argument za očuvanje tog Člana.

 

• Neophodno je izbjeći bilo kakvo pokretanje ovog pitanja pred Ustavnim Sudom.  S obzirom na pravnu kompleksnost pitanja bili bi neophodni mjeseci pripreme, i najkvalifikovaniji pravnici, da se ovo pitanje prezentira Sudu na odgovarajući način.  Šta više, s obzirom na važnost ovog pitanja, bilo bi isuviše riskantno njegovo rješenje staviti u ruke samo jednog Sudije stranca, jer je za očekivati da bi bar četvorica Sudija bili nakloljeni protivnicima promjene Člana 17 Zakona bez obzira na pravne činjenice.

 

• Clan 17 Zakona mora biti stavljen van snage na najjednostavniji nacin – njegovim ukidanjem.  Neophodno je izbjeci i odbaciti pozive za bilo kakav kompromis, nepotpuno rjesenje, ili uslovljavanje rjesenja ovog pitanje nekim ustupcima.  Naime, ovaj rad pokazuje da zagovornici promjene Clana 17 Zakona imaju apsolutno sve neoborive pravne argumente na svojoj strani.  Nije, stoga, neophodno pristajati na bilo kakve ustupke koje ce politicari iz manjeg entiteta sigurno zahtijevati, pogotovo ustupke koji bi stavljali bilo kakve restrikcije na BiH drzavljane koji posjeduju drzavljanstva drzava sa kojim ne postoji bilateralni ugovor, ili ustupke koji bi takve osobe stavljali u neravnopravan polozaj sa osobama koje imaju drzavljanstva drzava sa kojima bilateralni ugovori postoje.    

 

• Neophodno je dobiti podrsku OHR-a u sprovođenju ove inicijative.  Bez obzira što je Član 17 dio zakona koji je donio upravo Visoki Predstavnik, sve relevantne činjenice ukazuju na to da OHR nije posvetio ni minimum pažnje alternativnim interpretacijama Člana I(7)(d) Ustava, već da je jednostavno prihvatio uvriježenu interpretaciju koju su nametnuli političari iz manjeg entiteta.  Šta više, činjenice također ukazuju da je OHR pozitivno naklonjen ideji ukidanja Člana 17 Zakona.  Naime, u svom saopstenju povodom donošenja Odluke, Visoki Predstavnik je rekao da “Odredbe člana I(7)(d) Ustava Bosne i Hercegovine u pogledu dvojnog državljanstva su, kako sam ja to shvatio, ostatak iz starog Ustava Jugoslavije.” Ovo, očito, nije pravilno shvaćanje jer Ustav bivše Jugoslavije nije sadržavao niti jednu sličnu odredbu.  To, dalje, pokazuje da OHR nije ovo pitanje pravno razradio, te da time ostaje dovoljno prostora da mu se ponudi alternativna interpretacija Člana I(7)(d) Ustava.  Gotovo je sigurno da će OHR biti sklon prihvatanju te alternativne interpretacije jer je Visoki Predstavnik u istom saopštenju također rekao

 

Nadam se da će Parlamentarna skupština BiH, tokom narednih šest mjeseci, ukoliko je neophodno i revizijom Ustava, razmotriti provođenje temeljitije reforme odredbi o dvojnom državljanstvu, kako bi Bosnu i Hercegovinu približila uobičajenoj međunarodnoj praksi, u cilju postizanja pristupa pitanju državljanstva koji neće biti zasnovan na nacionalnoj pripadnosti, uspostavljanja boljih odnosa sa bh. dijasporom i, što je najvažnije od svega, u cilju omogućavanja da građani ove zemlje putuju sa što je moguće manje ograničenja.”

 

Iz ovog jasno proizilazi ne samo da OHR favorizira ukidanje Člana 17 Zakona, već i da ne misli da se to može ostvariti isključivo promjenom Ustava.  Naime, iznoseći nadu da će Parlamentarna Skupština donijeti takvu promjenu ukoliko je neophodno i revizijom Ustava, Visoki Predstavnik je nagovijestio da je spreman složiti se sa pravnom interpretacijom da promjena Ustava nije neophodna da bi se Član 17 Zakona stavio van snage.  Upravo takva interpretacija je ponuđena u ovom radu, te se zaključci iste trebaju predočiti OHR-u s ciljem osiguravanja neophodne političke podrške Visokog Predstavnika za promjenu Člana 17.

 

• Neophodno je zaustaviti sve dalje inicijative za ratifikaciju bilateralnog ugovora sa Hrvatskom radi očuvanja strateških aduta, te isti ugovor usloviti ukidanjem Člana 17 Zakona.  Ova strategija nije samo neophodna, već se uopšte neće moci vidjeti kao opstrukcija prava osoba hrvatske nacionalnosti.  Naime, stavljanje Člana 17 Zakona van snage će istovremeno odstraniti svu urgenciju za ratifikaciju bilateralnog ugovora sa Hrvatskom jer BiH državljanstvo hrvatskog naroda više neće moći biti dovedeno u pitanje bez obzira na postojanje ili nepostojanje bilateralnog ugovora.[12]  Također, neophodno je zaustaviti sve inicijative za potpisivanje bilateralnih ugovora sa drugim državama.  Takvi bilateralni ugovori nikada neće moći ni približno riješiti ovaj problem jer je broj zemalja koje su spremne da stupe u iste izuzetno mali.  Šta više, ovaj rad pokazuje da takvi ugovori uopšte nisu potrebni za rješavanje ovog pitanja, a svaki novi predstavlja opasan presedan i sve više otežava predstavljanje argumenta za ukidanje Člana 17 Zakona.   

 

• Ukoliko se i pored argumenata iznesenim u ovom radu, delegati u Domu Naroda iz manjeg entiteta budu protivili promjeni Člana 17 Zakona, te time onemogućili tu inicijativu, neophodno je istrajati u ovom poduhvatu.  Naime, pošto bi njihov jedini argument i dalje mogao biti da je Član 17 Zakona uslovljen Članom I(7)(d) Ustava, bez obzira na sve ovdje iznesene pravne pokazatelje, neophodno je pokrenuti inicijativu promjene Ustava, te im dati izbor između prihvatanja ove interpretacije ili promjene Ustava.  S obzirom na važnost ovog pitanja, sve političke napore treba usmjeriti u tom pravcu, i vrlo je vjerovatno da delegati manjeg entiteta neće rizikovati otvaranje ustavnih pitanja pogotovo nakon što budu suočeni sa neoborivim pravnim pokazateljima da Član 17 ne samo da nije uslovljen Ustavom, već da je i protivan istom.  Konačno, već je objašnjeno da se može računati na naklonost OHR-a u rješavanju ovog pitanja, te to treba iskoristiti ukoliko se naiđe na otpor u Parlamentarnoj Skupštini. U krajnjoj liniji, može se insistirati da Visoki Predstavnik donese odluku kojom Član 17, i sve prateće odredbe, Zakona stavlja van snage.     

 

• Neophodno je osigurati što širu podršku za promjenu Člana 17 Zakona.  Prije svega, svi bošnjački političari se trebaju odlučno i složno staviti na stranu ove inicijative, ali se također treba osigurati što veća potpora od političara iz ostala dva naroda radi što snažnije podrške u Parlamentarnoj Skupštini.  Šta više, pored delegata i članova Parlamentarne Skupštine, neophodno je osigurati i podršku svih drugih lidera, uticajnih osoba, akademskih stručnjaka, te medija, a sve sa ciljem stvaranja ujedinjenog fronta koji će na razne načine insistirati na što skorijem rješenju ovog pitanja.  Treba iskoristiti činjenicu da će 2006-a biti godina izbora, predstavljajući ovo pitanje kao jedno od centralnih u predizbornoj kampanji.  S obzirom da u Bosni i Hercegovini ne živi gotovo nijedna osoba koja nema bar jednog člana familije u inostranstvu, takva strategija obećava dati snažne rezultate.  Naime, političare koji se protive promjeni Člana 17 Zakona moći će se okarakterisati kao osobe koje ne osjecaju puls birača, te kao moralne  invalide koji na desetogodišnjicu genocida u Srebrenici odbijaju zaustaviti nastavak tog genocidnog projekta. 

 

• Jedan od razloga zbog kojeg ovo pitanje nije dosad zadobilo neophodnu pažnju u bošnjačkom dijelu javnosti se nalazi u činjenici da su neki političari, ali i neki mediji, iskazali otvorenu zavist, pa čak i agresivnost, prema osobama koje su ne samo izbjegle ratne užase svojih sunarodnjaka, već su i sticanjem stranog državljanstva sebi omogućili olakšan zivot, odnosno putovanje “bez viza.”  S obzirom na strahote kroz koje je narod Bosne i Hercegovine prošao u ratu, te na ponižavajuća čekanja u redovima stranih ambasada, ovaj stav se može razumjeti, ako ne i opravdati.  Stoga je neophodno promijeniti tok i fokus ove debate, te ukazati na činjenicu da takav stav samo pomaže idejnim tvorcima genocidnog projekta da do kraja ostvare svoje namjere.  Šta više, treba ukazati na činjenicu da će dijaspora biti puno spremnija da u BiH ulaze svoje materijalne, znanstvene i stručne mogućnosti ukoliko uvidi da se država brine o njihovim najosnovnijim interesima.  Zauzvrat, kada se takva briga prema tim osobama ne samo ne pokaže, već i kad se istim oduzme temeljna veza sa domovinom, izostat će i interesovanje, ali i mogućnosti za takva ulaganja.  Treba, stoga, ukazati na primjer Hrvatske koja ne samo da je svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini dala svoje državljanstvo, već je to učinila i prema trećem koljenu hrvatskih emigranata u svim zemljama svijeta, ostvarujući time nemjerljivu dobit kroz ulaganja u hrvatsku ekonomiju, ali i kroz promicanje imidža Hrvatske u raznim forumima širom svijeta. 

 

• Konačno, neophodno je ovoj inicijativi dati informacijski okvir koji ona zaslužuje, odnosno koji predstavlja i stvarnu pozadinu kampanje da se Član 17 održi.  Ta kampanja je nastavak projekta genocida, i tu ne postoji bilo kakva sumnja.  Kao takva, ona je moralno neodrživa, i samo ju je lažna i pogrešna pravna interpretacija očuvala u životu.  Pravne argumente sadržane u ovom radu treba predstaviti kao završni udarac tom nadasve nemoralnom projetku, te taj projekat predočiti u njegovom stvarnom svjetlu. 

 

Dodatak C

Relevantne Okolnosti

 

• Sanse da se ovaj problem rijesi su velike dok se moze racunati na pomoc i pritisak medjunarodne zajednice, pogotovo ukoliko se pitanje formulise kao zastita osnovnih ljudskih prava stotina hiljada ratom-afektiranih osoba.  Smanjenje uticaja i prisustva medjunarodne zajednice, koje ce uskoro poceti, obecava, medjutim, znatno otezati rjesavanje ovog problema, te se istom mora pristupiti sa odgovarajucom urgencijom.

 • Medjunarodna zajednica, na celu sa OHR, je svjesna velicine ovog problema i spremna ga je rjesiti, ali je neophodna organizovana i istrajna inicijativa bosnjackih politicara. 

 • Treba podhitno odbaciti kao nebitne sve konstatacije da su politicari iz manjeg BiH entiteta protivni ukidanju Clana 17 Zakona jer su ti isti politicari, pogotovo u skorije vrijeme, popustili pred pritiscima medjunarodne zajednice glede pitanja koja su puno vaznija za njihove interese (odbrana, policija…).  Ukidanje Clana 17 Zakona, stoga, ne bi trebalo predstavljati problem ukoliko se tom pitanju pristupi predano, sa ozbiljnoscu kakvu zasluzuje, i uz koordinaciju sa medjunarodnom zajednicom.  Sta vise, s obzirom da se radi o jednom od najosnovnijih ljudskih prava, te da se problem moze lako okarakterisati kao nastavak kampanje genocida (sto, na kraju, i jeste), protivljenje tih politicara ovim promjenama obecava biti kratkog vijeka. 

 • Spremnost i odlucnost bosnjackih politicara da ozbiljno i predano pristupe rjesavanju problema osoba koje ne poticu iz bivse Jugoslavije (pretezno osoba arapskog porijekla) treba citirati kao primjer kooperativnosti I  pozitivnog pristupa bosnjacke strane , te sada treba insistirati na jednakoj kooperativnosti medjunarodne zajednice da hitno pomogne pri rjesavanju pitanja izvornih BiH drzavljana koji su stekli drzavljanstva drugih zemalja.

 • Neophodno je ovaj problem rijesiti prije nego zapocnu ozbiljni pregovori o Ustavnim promjenama.  Naime, bio bi ogroman politicki propust dopustiti da se pitanje koje se moze rjesiti kroz zakonsku proceduru ili kroz odluku OHR-a pretvori u jedno od aduta koji ce politicarima iz manjeg entiteta sluziti za cijenkanje oko ostalih dijelova Ustava, te natjerati bosnjacku stranu na nepotrebne pogodbe na drugim poljima.  S obzirom da su pregovori o Ustavnim promjenama prakticno vec poceli, te da je vec postalo jasno da ce zahtijevati razne ustupke, neophodno je ovo pitanje ukloniti sa liste od stvari zbog koje bi se ustupci mogli zahtijevati od bosnjacke strane . 

 •  Ovo pitanje ne odrazava se iskljucivo na sudbinu stotina hiljada osoba izbjeglih iz Bosne i Hercegovine, vec i na hiljade povratnika, na nemjerljiv broj njihovih srodnika, te na sudbinu citavog bosnjackog naroda i Bosne i Hercegovine uopste.  Bosnjacki narod, kao i Bosna i Hercegovina, ne mogu sebi dopustiti gubitak tako ogromnog broja osoba nakon devastirajuceg rata i genocida.  Privreda, ekonomija, nauka, i kultura Bosne i Hercegovine ce trpjeti negativne ishode desetinama godina ukoliko se ovo pitanje ne rijesi u najskorijoj buducnosti.

 • Ovo pitanje, ukoliko se ne rijesi u vrlo skoroj buducnosti, obecava imati negativne poslijedice u nizu drugih polja kao sto su popis stanovnistva, izborni rezultati, te ulaganje u ekonomiju i obrazovanje.     

Dodatak D

Postulati za Efektivno Iznosenje u Javnosti

(Za selektivno koristenje zavisno od potrebe i situacije)

 

• Član 17 Zakona predstavlja jednu od nagrubljih povreda ljudskih prava, pogotovo s obzirom da nosi direkte posljedice na stotine hiljada osoba, te na okolnosti u kakvim su te osobe otisle u inostranstvo.  Kao takav, taj Clan mora biti stavljen van snage bez bilo kakve daljne odgode.  Protivljenje ovoj inicijativi predstavlja nastavak kampanje genocida i etnickog ciscenja. 

 • Ustav BiH ne nalaže lišavanje BiH državljanstva na osnovu posjedovanja državljanstva druge države sa kojom ne postoji bilateralni ugovor.  Za to postoje neoborivi pravni argumenti sadrzani u ekspertnoj pravnoj analizi cjelokupnog problema.    

 • Član I(7)(d) Ustava nigdje ne precizira da državljani Bosne i Hercegovine koji prime državljanstvo druge države automatski moraju izgubiti BiH državljanstvo.  Protivnici promjene Člana 17 Zakona tvrde, bez ikakvog pravnog pokrica, da rijeci “mogu imati” nalazu takav zakljucak, ali postoji puno pravno-temeljnija interpretacija tog dijela Ustava. 

 • Svrha Člana I(7)(d) Ustava je bila da reguliše obaveze i odnose između BiH i njenih državljana koji ujedno imaju i državljanstva susjednih zemalja, a ne da iz državljanstva izbriše stotine hiljada ljudi. 

 • Član I(7)(d) Ustava, koristeci termin “mogu imati,” je samo ostavio Bosni i Hercegovini mogucnost da osobe koje pored BiH državljanstva imaju i drugo državljanstvo (u odsustvu bilateralnog sporazuma) tretira isključivo kao svoje državljane, odnosno da ih tretira kao da to drugo državljanstvo nemaju. 

 • Član I(7)(d) Ustava napisan da umanji, ili da Bosni i Hercegovini, kroz bilateralne ugovore, da kontrolu nad opterećujućim međunarodnim obavezama koje bi u suprotnom imala prema Hrvatskoj i Srbiji zbog ogromnog broja državljana tih dvaju zemalja koji su ujedno i državljani Bosne i Hercegovine.   

 • Član I(7)(d) Ustava takodje je imao za cilj da onemoguči, ili da barem umanji, uticaj iz susjednih država na političke prilike u Bosni i Hercegovini. 

 • Uzimajući u obzir da je ogromna većina osoba koje su primili državljanstva stranih zemalja otišla u te zemlje zbog rata, a u nemalom broju slučajeva pod direktnom prijetnjom smrću, ni najuža primjena humaniorem sententiam principa ne dozvoljava zaključak da Član I(7)(d) Ustava nalaže oduzimanje BiH državljanstva tim osobama.

 • Primjer nelogicnosti interpretacije da je Clan 17 Zakona uslovljen Članom I(7)(d) Ustava: BiH drzavljanin istovremeno ima i drzavljanstvo drzave sa kojom postoji bilateralni ugovor (npr. “SCG”) i drzave sa kojom takav ugovor ne postoji (npr. Kanade).  Takva interpretacija dovodi do situacije da se toj osobi BiH drzavljanstvo oduzme na osnovu posjedovanja kanadskog drzavljanstva, istovremeno krseci time pravo te osobe da ima i BiH i “SCG” drzavljanstvo na osnovu bilateralnog ugovora.  Takva interpretacija, stoga, bi ili dozvolila ovu nelogicnost, ili bi, pak, BiH drzavljanima hrvatske i srpske nacionalnosti koji takodjer imaju i “kanadska” i slicna drzavljanstva dozvolila da BiH drzavljanstvo zadrze na osnovu posjedovanja drzavljanstava susjednih zemalja.  Ne treba ni podsjecati da BiH drzavljani bosnjacke nacionalnosti koji takodjer imaju “kanadska” I slicna drzavljanstva ne bi uzivali pogodnosti ove nelogicnosti, sto je, uostalom, i cilj protivnika promjene Clana 17 Zakona.  Jasno je, dakle, da je interpretacija Člana I(7)(d) ponudjena u ovom radu ne samo pravno valjana, vec da je to i jedina logicna interpretacija jer dopusta BiH da osobi iz gornjeg primjera jedno strano drzavljanstvo (npr. “SCG”) priznaje, a da joj drugo strano drzavljanstvo (npr. Kanade) ne priznaje, u onoj mjeri u kojoj je to propisano i dozvoljeno medjunarodnim ugovorima.        

  • Ustav BiH zabranjuje lišavanje BiH državljanstva na osnovu posjedovanja državljanstva druge države sa kojom ne postoji bilateralni ugovor.  Za to postoje neoborivi pravni argumenti sadrzani u ekspertnoj pravnoj analizi cjelokupnog problema.     

 • BiH državljanstvo je pravo koje je Članom I(7)(c) Ustava zagarantovano svim licima koja su to državljanstvo imala prije stupanja na snagu Ustava, i to pravo je kvalifikovano samo u slučaju lica koja su naturalizovana između 6. aprila 1992-e godine i stupanja na snagu Ustava. 

 • Sama činjenica da Član I(7)(c) Ustava striktno i jasno precizira slučajeve u kojim se ovo pravo može limitirati govori da autori Ustava nisu imali namjeru uspostavljati bilo kakve druge granice ili limite na to pravo.    

 • Član I(7)(b) Ustava zabranjuje lišavanje BiH državljanstva na osnovu posjedovanja drugog državljanstva u odsustvu bilateralnog ugovora.  Taj Član Ustava kaze da “Niko ne može biti lišen državljanstva Bosne i Hercegovine, ili entiteta, po bilo kojem osnovu kao što je…drugi status.”  Ovaj Član Ustava je gotovo doslovno prepisan iz Evropske Konvencije o Zaštiti Ljudskih Prava, pa njegova interpretacija mora biti u skladu sa interpretacijom te Konvencije.  Evropski Sud je, pak, imao priliku interpretirati termin “drugi status” u desetinama slučajeva, a iz tih odluka je jasno da i posjedovanje drugog državljanstva u odsustvu bilateralnog ugovora mora potpadati pod termin “drugi status,” te da, stoga, Član I(7)(b) Ustava zabranjuje lišavanje BiH državljanstva po tom osnovu. 

 • Evropski Sud se, naime, izjasnio da statusi kao što su “spolno opredjeljenje,” “bivši oficir KGB-a,” “vlasnik zemljišta manjeg od 20 hektara,” ili “nedržavljanin Francuske ili države sa kojom Francuska ima ugovor o invalidskom osiguranju,” potpadaju pod termin “drugi status,” što su samo neki od desetina primjera.  Iz toga proizilazi da taj termin mora obuhvatati i status “posjednika državljanstva države sa kojom Bosna i Hercegovina nema bilateralni sporazum o tom pitanju.” 

 • Zastita ovog Clana se moze uskratiti samo u iznimnim slucajevima, a razlika u tretmanu je nedozvoljena…ako nema objektivno i racionalno objašnjenje, odnosno ako ne stremi ka legitimnom cilju, i ako ne postoji racionalna proporcionalna veza između korištene metode i cilja koji se želi zadovoljiti.  Primjer iznimnog slucaja je status osoba koje nisu bili drzavljani bivse Jugoslavije (npr. osobe arapskog porijekla).    

• U ovom slucaju apsolutno ne postoji “objektivnost i racionalnost objašnjenja” i “legitimnost cilja” iza Člana 17 Zakona.  Političari iz manjeg BiH entiteta u najboljem slučaju nevješto kriju da je njihov cilj lišavanje državljanstva stotina hiljada Bošnjaka, autohtonih BiH drzavljana, a takav cilj ne samo da nije legitiman ni po najnižim mogučim standardima, već je i nastavak politike genocida započete 1992-e godine. 

 • Što se tiče njihovog objašnjenja – da je Član 17 Zakona uslovljen Članom I(7)(d) Ustava – to objašnjenje, suočeno sa argumentima sadržanim u ovom radu, gubi i ono malo lažne “objektivnosti i racionalnosti.”  Jedini dio ovog pravila koji pobornici ovog stava zadovoljavaju je onaj koji nalaže da mora “postojati proporcionalna veza između korištene metode i cilja koji se želi zadovoljiti,” jer je Član 17 Zakona jedina moguča metoda oduzimanja državljanstva stotinama hiljada ljudi, osim, naravno, one koja je korištena između 1992-e i 1995-e, no kroz tu se već i svaka primjesa proporcionalnosti gubi.

 • Primjera radi, limiti na zaštitu koje Član I(7)(b) Ustava dozvoljava mogu se naci u slucaju osoba arapskog porijekla koje su naturalizovane nakon stupanja na snagu Ustava.  S obzirom na specificne okolnosti vezane za te osobe, gotovo sigurno je valjan argument da bi “objašnjenje” za njihov različit tretman – masivni propusti pri provođenju svih zakonskih odredbi pri naturalizaciji osoba u ovom periodu – “racionalno i objektivno,” da je “cilj” -  odstranjivanje iz BiH stranih elemenata povezanih sa terorizmom – “legitiman,” te da postoji “racionalna proporcionalna veza” između “metode” koja se koristi – zakonska procedura u Parlamentarnoj Skupštini – i tog cilja. 

 • Medjutim, oduzimanje državljanstva stotinama hiljada autohtonih osoba zbog njihovog statusa kao “posjednici državljanstva države sa kojom nije potpisan bilateralni ugovor” ne samo da ne spada u iznimne okolnosti, već za takvo sto ne postoji niti jedno potencijalno racionalno objašnjenje i niti jedan potencijalno legitiman cilj. 

 • Član 17 Zakona je, stoga, u direktnoj suprotnosti sa Ustavom BiH, specifično sa Članovima I(7)(b) i I(7)(c) istog, ne potpada u slučajeve u kojima su bilo kakvi izuzetci dozvoljeni, kao takav ne može biti uslovljen Članom I(7)(d) Ustava, te se iz svih tih razloga ne može primjenjivati i mora biti ukinut.

 

 IZNOSITI SAMO TOKOM POVJERLJIVIH RAZGOVORA SA PREDSTAVNICIMA MEDJUNARODNE ZAJEDNICE

• Odluka Visokog Predstavnika iz 2002 god. nije ni privremeno riješila problem

• Odulka se odonsi samo na osobe koje su strano drzavljanstvo stekle prije 1. januara 1998, te kao takva ne rjesava gotovo nikog od stotina hiljada izbjeglica, mahom Bosnjaka

 • Naime, Odluka samo produžava, na dodatnih deset godina, rok predviđen “članom 39. stav 1” Zakona.  Taj Clan se odnosi samo na osobe koje su strana drzavljanstva stekla prije stupanja na snagu Zakona, odnosno prije 1. januara 1998. 

 • Odluka niti jednim svojim dijelom ne afektira Clan 17 Zakona, koji se odnosi na osobe koje su strana drzavljanstva stekle nakon stupanja na snagu Zakona, odnosno nakon 1. januara 1998.  Gotovo svi BiH drzavljani bosnjacke nacionalnosti koji su izbjegli u inostranstvo su strana drzavljanstva poceli sticati tek nakon tog datuma. 

 • Kao takva, Odluka izvan svog domašaja ostavlja stotine hiljada BiH državljana koji su u inostranstvo otišli pod direktnom prijetnjom smrću ili zbog nemogućnosti povratka u svoje prijeratne domove.  Stoga, Odluka ne predstavlja niti privremeno rješenje ovog pitanja, te se to rješenje mora naci hitnim ukidanjem Člana 17 Zakona.

  

ZAKLJUCAK

  

• Clan 17 Zakona:

 

1.) nije uslovljen Članom I(7)(d) Ustava

2.) je, pak, protivan Ustavu, preciznije Clanovima I(7)(b) i I(7)(c) istog

3.) mora hitno biti stavljen van snage kroz ubrzanu Parlamentarnu proceduru i na najjednostavniji nacin bez bilo kakvih ustupaka

4.) mora biti hitno stavljen van snage jer Odluka OHR-a nije rjesila ovaj problem cak ni privremeno

5.) je takodjer pravno, moralno, i politicki neodrziv jer predstavlja nastavak kampanje genocida i etnickog ciscenja.      

 • Pravni argumenti iza ovih nastojanja su neoborivi, a svi protivnici ove inicijative mogu naci dokaze u detaljnoj verziji ovog rada.

 

---