ARHIVA 1

Za ukidanje Republike srpske i promjenu Dejtonskog ustava nije potreban pristanka RS - dovoljan je sudski proces na svjetskom sudu pravde (ICJ- International Court of Justice), sudu za drzave, na kojem RS kao onaj kome se sudi nema pravo veta, kojeg ima u dejtonskoj BiH.     

REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA U DAYTONU NIJE NASTALA, NITI JE U DAYTONU MOGLA NESTATI, NITI JE DAYTONSKI UGOVOR USLOV NJENOG OPSTANKA. ODNOSNO, UPRAVO ZBOG PRAVNE OSPORIVOSTI DAYTONA, REPUBLIKA SRSPKA NIJE USLOV OPSTANKA NI SAME SEBE A KAMOLI OPSTANKA BIH.

Pogresno je traziti rjesenje za BiH putem ukidanja entiteta kroz institucije Daytonske BiH, u kojima RS ima pravo veta nad BiH dok daytonska BiH nema pravo veta nad RS. Kako drugacije objasniti da ni jedan zakon i ni jedna institucija, cak niti zajednicka a kamoli jedinstvena, ne mogu biti proglaseni ili konstituirani bez pristanka RS. Odnosno, daytonska BiH nije u mogucnosti osporiti niti jedan zakon niti instituciju RS -- bez obzira koliko nepravde nanio nesrbima u daytonskoj Republici srpskoj, koji su, navodno, drzavljani daytonske Bosne i Hercegovine. Ova situacija je omogucena maestralnom podvalom sa uvodjenjem tzv. ljudskih prava umjesto prava drzavljana integralnog drzavljanstva RBiH kakvo je bilo do Daytona.

U skali zastite ljudskog integriteta, famozna ljudska prava su na samom dnu odmah iznad vjerskih prava, odnosno, zamijenila su najsnaznija ljudska prva a to su prava drzavljana. Tako se oni koji su protjerani iz Foce ili Srebrenice tj. iz Republike BiH, moraju vratiti u Republiku srpsku; da samo vide svoju kucu moraju prvo popuniti obrasce sa kokardom, odnosno, moraju priznati RS koja ih je prije Daytona protjerala kao paradrzava, da bi joj u Daytonu sve njene institucije pa i ratni ciljevi bili legalizirani. Automatski, posto na tu cinjenicu nema replike i posto same zrtve Republike srpske nosaju Westendorpovu, umjesto zastave Republike BiH, i Sud za ljudska prava u Strazburu ni ne razmatra primjedbe i zalbe povratnika ili nesrba u RS sve dok ti ljudi koje je RS onomad protjerala ne iscrpe sve ustavne instrumente te drzave tj. dok ne priznaju RS. Daytonski entitet RS je, po teoriji drzave i prava, drzava punog sadrzaja koji se dokazuje posjedovanjem jedinstva podjele vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvrsnu.

Po samom duhu i slovu Daytona, RS je u istom ili boljem polozaju nego sto je bio polozaj SRBiH u SFR Jugoslaviji, sto implicira da ce i odcjepljenje RS od BiH jednog dana biti legalna disolucija, a ne ilegalna separacija. Naravno, to srpski politicari znaju i ne zure, jer se to nece desiti sve dok se Dayton ne dovede do kraja, tj. dok se ne zavrsi ¨papirologija¨ koja znaci da su i gradjani jedne clanice UN parafirali potpise u Daytonu tako sto su ¨legalno i dobrovoljno¨ zamijenili ustavni sistem RBiH famoznim donosenjem zakona o prestanku vazenja zakona RBiH -- od zakona o zastavi, himni i grbu, preko zakona o prebacivanju u pasivne podbilanse preduzeca njihove imovine u RS, pa sve do navodnog jedinstvenog izbornog zakona koji upravo prema Karadzicevom zahtjevu ozakonjuje dvije izborne jedinice prvostepene vlasti umjesto jadne izborne jedinice kakvu ima svaka drzava. Po definiciji suverenitet je nedjeljiv, ali je u slucaju daytonske BiH podijeljen na unutarnji i spoljni, odnosno, suverenitet RS unutar ovakve BiH je isti kao sto je suverenitet jedne Francuske unutar EU ili Japana unutar zajednice ASEAN. Proizlazi da je drzava BiH od dana potpisivanja Daytona od gotovine pretvorena u veresiju, a njeni gradjani dovedeni do bijednog stanja radovanja svakom zakonu ili famoznoj ¨zajednickoj¨ instituciji -- iako isti predstavljaju negaciju ¨jedinstvenog¨ i prihvacaju uslov pregovaraca, RS-a, da ne sadrze rijec drzava BiH.

Rijeci DRZAVA nema ni u jednom zakonu na nivou BiH, sto ne smeta daytonskim novinarima, politicarima i tajkunima da varaju gradjane neprekidnom upotrebom rijeci drzava, drzavni i slicno. Ovo su samo neki od mehanizama nestanka BiH na ¨legalan¨ nacin, tj., putem pristanka same zrtve agresije i genocida zgurane u tzv. Federaciju kojoj je stvarni smisao jedino u tome da svojim samoodcijepljenjem od institucija, simbola i zakona RBiH, izvrsi doista legalizaciju RS ratnih institucija, simbola, zakona i, sto je najvaznije, legalizaciju ratnih ciljeva RS. Dayton je ¨samo¨ ustanovio preambulu tog procesa pretvaranja BiH od drzave u geografski pojam sa sijasetom laznih institucija i navodnih ¨dobrih strana¨. Naime, za Dayton kao ugovor nisu bitne dobre i lose strane, nego visa i niza nacela. Vise nacelo je, na primjer, Clan 2 u kojem prestaje Republika BiH a nastaje Republika srpska, dok je povratak izbjeglica nize nacelo jer se moze ostvariti samo kroz ispunjavanje navedenog viseg nacela, tj., kroz institucije novonastale RS. Isto tako, mnogo ponavljana ¨dobra strana¨ Daytona, da je taj ugovor zaustavio rat, je neistina, jer je bar po pisanju tadasnje americke stampe Dayton kao i prethodno NATO bombardiranje praznih skladista vojske RS, bio nacin da se zaustavi Armija RBiH kada je pocela oslobadjati po jedan grad dnevno u vrijeme pred potpisivanje Daytona. Taj metod se zove preuzimanje suvereniteta odnosno oduzimanje prava Armiji RBiH da bude pobjednik a RS gubitnik.

Za pravdanje Daytona pred Bosancima i Hercegovcima upornim u odbrani Republike BiH, bilo je neophodno odstraniti atribut poraza ispred buduce RS. Podsjetimo se da je to potvrdio i svjedok Daytona, Americki predsjednik Bill Clinton, tako sto u svojoj knjizi kaze da je od sest ratnih ciljeva Srba u Daytonu, prihvaceno pet – dakle, svi ciljevi osim podjele Sarajeva oko kojeg je Milosevic bio velikodusan i pored prethodnog potpisa o - sjetimo se - ¨dva paralelna grada¨. 

NIJE TACNA DILEMA «NEMA LOSIH NARODA IMAJU SAMO LOSI POJEDINCI» NAIME SAMA DILEMA JE LAZNA JER POSTOJE I LOSE DRZAVE I POSTOJI SUD ZA NJIH. SVJETSKI SUD PRAVDE JE NAJACA INSTITUCIJA INTERNACIONALNOG PRAVA I BAVI SE DRZAVAMA A NE POJEDINCIMA ILI NARODIMA. SAM TRIBUNAL JE NA OSNOVU OVE LAZNE DILEME I FORMIRAN DA BI SE KRIVICA SRBIJE INDIVIDUALIZIRALA I TAKO PROJEKAT PODJELE BIH I STVARANJE RS PRAVNO OCISTIO I AMNESTIRAO. 

OSPORAVANJE OVOGA NIJE PUT U RAT JER «SRBI CE SE NALJUTITI» NEGO JE USLOV DA SE I U BUDUCNOSTI SACUVA MIR. NEPRIHVATANJE USTAVA NAPRAVLJENOG NOZEM NIJE PUT RATA NEGO USLOV MIRA BUDUCIM GENERACIJAMA. ISTO TAKO PRIHVATANJE NA DA NAM SE USTAVI PRAVE NOZEM JE PRISTANAK DA GENOCID BUDE IZVRSEN PONOVO VEC U SLJEDECOJ GENERACIJI.


I pored tog cijelog sistema prevare i podvale zrtvama agresije, postoje cinjenice, metodi i nacini da se situacija izmjeni u korist zrtve. Osnovno je razumjeti da postoji pravo na Bosnu i Hercegovinu kao republiku, te da su upravo branitelji i oni koji zele Republiku BiH kao subjekt u tome pravu (a ne kao objekt), u Daytonskoj formuli dobili ulogu legalizacije RS na nacin da se nece usuditi da ospore Dayton zbog gomile autoriteta ukljucenih u njega. Obicni svjedoci, predstavnici trecih zemalja, su predstavljeni kao garanti, a ti garanti su vracali uslugu tako sto su nelegitimne potpisnike podjele BiH proglasavali njenim spasiteljima. Tako su jedni drugima uvecavali znacaj i u isto vrijeme jedan ilegalni cin uvelicavali kao dio svojih karijera, na primjer, karijere Richarda Holbrooke-a. Uslov za eksponiranje laznog predstavljanja Daytona i ¨Daytonaca¨ kao znacajnih i nepromjenjivih je, naravno, samopriznanje da smo u Daytonu nasamareni i da je problem u Daytonu a ne u nama borcima, izbjeglicama. Problem je prevarantski dislociran prema tajkunima, kriminalcima i zlocincima na vlasti, koje OHR naziva ¨antidaytonske snage¨ -- iako oni nisu nista drugo do upravo daytonske snage. Od svega je najteze ono priznanje koje se tice ponosa pojedinca nevezanog cak niti za drzavu -- a to je priznanje da je svirepo nasamaren u Daytonu.

Vazno je znati znacaj trajnog osporavanja RS i Daytona. Naime, ako se ne iskoriste pravna sredstva protiv RS, dogodit ce se neminovno da ce ista ta pravna sredstva koja nije iskoristila drzava BiH, iskoristiti RS protiv BiH -- i to bilo kakve BiH, pa i ove Daytonske. Danas kada je tzv. Republika srpska navodno pod znakom pitanja po vise osnova, njeni lideri koriste argumente koji su nekad bili ili mogli biti vlasnistvo odn. argumenti Republike BiH. Posto RBiH, osim deklarativno, nikada nije na pregovorima postavila diskontinuitet ilegalne RS kao uslov pregovora o ustavu, sada RS koristi pojam diskontinuiteta RBiH u diskusijama o zastavi, drzavnim praznicima, pa sve do prodaje koncesija na rijeke koje teku cijelom BiH a ne samo kroz RS. Dayton postaje pocetak kontinuiteta RS i kraj kontinuiteta RBIH. Posto RBiH to nije trazila za svoj Ustav, sada odjednom od clanova ustavne komisije RS saznajemo da se ustavi ne mogu diskutirati.

Odjednom za RS vrijede svi oni atributi suvereniteta koji su samim pristankom na pregovore o Ustavu RBiH oduzeti Republici BiH, a to su nedjeljivost, neprenosivost i nediskutabilnost (ustava, naravno). KONTINUITET DRZAVNOSTI SA ZAVNOBiH-om IZ 1943., JE NEMOGUC AKO SE PRIHVATI DISKONTINUITET SA REPUBLIKOM BiH IZ 1991. Ipak, zahvaljujuci ilegalnosti daytonskog ustava i ugovora, ostali su jaki argumenti opstanka RBiH. Zapisani su upravo u samom tekstu daytonskog ugovora. U Clanu 2 dejtonskog ugovora (silom prava a ne zaslugom aktera) Republika BiH nije ukinuta nego (samo) suspendovana. To znaci da su akteri takvom formulacijom pokusali rijesiti niz pravnih prepreka koje postoje pred cinom diskutiranja ustava jedne clanice UN van njenih ustavnih institucija, tj. na nezakonit nacin. Suspenzija i ukidanje nisu ista stvar, ali suspenzija RBiH i osnivanje RS ipak su znacili sramnu namjeru da se da sansa RS-u da je upravo njene zrtve priznaju u naknadnom procesu koji mi ovdje u dejtonskoj BiH prepoznajemo u nizu procesa ¨dobrovoljnog¨ i navodno legalnog diskontinuiteta sa RBiH -- pocevsi od zastave i grba, pa do zahtjeva da se za okruglim i dobro placenim stolovima, umjesto na sudu, diskutira istina.

Proces poznat kao dejtonski - danas je to napokon jasno - je pokusaj ukidanja kontinuiteta drzavnosti BiH tj. uvodjenja diskontinuiteta sa onom gradjanskom i multisvojinskom i multistranackom drzavom iz 1991. godine, koja je u nesporno legalnom procesu prestala biti i socijalisticka i komunisticka da bi bila priznata upravo jer je ispunila zahtjeve za promjenom i vlasti i vlasnistva (uvodjenjem visestranackog sistema i privatnog vlasnistva ¨Markovicevih¨ privatnih dionicara nad famoznom drustvenom svojinom). Postavlja se pitanje kako se moze sacuvati kontinuitet sa ZAVNOBiH-om i Socijalistickom Republikom BiH od 1943. godine pa nadalje, kada se u samoj Federaciji BiH u svim elementima negira kontinuitet sa Republikom BiH -- iako je RBiH internacionalno priznata kada se legalno osamostalila od SFR Jugoslavije, te od socijalisticke SRBiH prerasla u RBiH. Suverenitet i teritorijalni integritet RBiH su takodjer nesporni i od strane evropskih, SAD i UN komisija na osnovu rijetko spominjane cinjenice da je raspad SFR Jugoslavije bio rezultat legalne disolucije a ne ilegalne separacije njenih republika. Naime, SFR Jugoslavija je bila sastavljena od drzava koje su se svojevoljno udruzile 29. novembra 1943. godine u Jajcu – sto je bio rezultat antifasistickog oslobodjenja, a ne rezultat genocida. 

Premda je u Daytonu pokusano da se inicira slicna ¨slozena drzava¨, branitelji Daytona ne mogu pobjeci od cinjenice da je formiranje RS ne samo nedobrovoljno, nego je RS trenutno na Svjetskom sudu (koji se bavi drzavama a ne pojedincima) kao rezultat rata i genocida. Uz minimum politicke volje za opstanak drzave BiH, mogla bi se formirati siroka politicka platforma u BiH i van nje, po kojoj bi se mogla traziti hitna i zakonita terminacija postojanja RS. Medjutim, za to je potrebno nesto za sta prevareni Bosanci i Hercegovci tek polako skupljaju snagu -- a to je da priznaju da Dayton nije poluprazna casa koju treba napuniti da sve bude u redu -- nego je Dayton mjesto prevare, te da je osporiv, oboriv i takodjer sastavni dio Tuzbe RBiH protiv ne samo SCG nego i RS, prema amandmanu na tu Tuzbu iz 1994. godine. Naime, Tuzba RBiH je datirana prije Daytona, te prema tome, jednostavno receno, po principu i gradjanskog a kamoli internacionalnog prava, vrijedi norma ¨dok sudski proces traje, RS ne stanuje ovdje¨. Sa druge strane, upravo je ¨punjenje te case do kraja¨ (dovrsenje dejtonskog procesa) jedina realna opasnost za opstanak i ovakve BiH, jer ce tek tada kada gradjani suspendovane Republike BiH dobrovoljno i bez prisile izmjene kompletan ustavni sistem RBiH u korist drzave sa entitetima (republikama), ilegalni Dayton pretvoriti u legalni ¨AVNOJ¨ Republike srpske. Tek tada ce neki novi visoki predstavnik moci odnijeti svoj izvjestaj u Sekretarijat UN i konstatirati da je proces doveden do kraja -- sto znaci da je daytonska suspenzija Republike BiH presla u fazu njenog trajnog prestanka postojanja u korist daytonske BiH sa Republikom srpskom kao konstitutivnom jedinicom.

Za razumijevanje ovog procesa treba samom sebi priznati ne samo da smo u Daytonu divljacki nasamareni, nego i da se ¨branimo¨ varajuci sami sebe da su tzv. zajednicke institucije u isto vrijeme i jedinstvene institucije, sto je netacno. Sve postignute ¨integracije¨ su upravo negacija integracija. I EU ima vijece ministara, zajednicku vojsku, policiju, vladu, zastavu, himnu, valutu, itd. -- ali niko to i te institucije ne pravi u Francuskoj ili Belgiji. Iskljucivo se BiH pretvara u uniju. Naravno, napunjene su nam usi o Evropi -- kao da je pretvaranje BiH u uniju uslov opstanka. Ipak, mogucnost opstanka drzave BiH je upravo u nepristanku na tu ponudu. Sansa za ocuvanje BiH je upravo u cinjenici da svi zakoni i institucije RBiH vrijede dok se u dogovoru sa RS ne dogovore novi. Posto se tim dogovorima jedinstvene institucije zamjenjuju zajednickim, postavlja se pitanje sta to tjera zrtve Republike srpske da gase zakone i institucije RBiH i tako ¨dogovaraju¨ tj. legaliziraju institucije RS.

Osim ovih argumenata postoji vrlo bitan argument za insistiranje na kontinuitetu drzavnosti Republike BiH, pa i za vracanje onih koje su do sada ukinute. Cinjenica je da bi pristanak na zamjenu Ustava RBiH sa ustavnim sistemima RS i Federacije kroz famozne krovne zakone sa Republikom srpskom na bilo kojem dijelu teritorije, u stvari znacilo pristajanje da nam se ustavi prave nozem ne samo u proslosti nego i u buducnosti. Pristajanje na to da je Daytonski ustav a time i ustav RS nediskutabilan, a Ustav RBiH diskutabilan cak i u uslovima ilegalne agresije, znacilo bi da se mi ne odricemo samo RBiH, nego i pravne zastite uopce i u buducnosti. Ustav je opca pravna norma koja prestaje postojati onog casa kada se otvori za diskusiju, te je nadalje sve moguce. Krajnje je vrijeme da se ta cinjenica primjeni na Deytonski ustav i da se - srecom samo suspendirani - Ustav RBiH vrati u smislu principa. U Parlamentu BiH bi tada bilo moguce da BiH ima veto nad RS umjesto obrnuto. Zadnji legalni Ustav Republike BiH iz 1991. godine nije bio nikakav komunisticki ustav, niti je RBiH bila tzv. Socijalisticka RBiH iz retorike protagonista i sljedbenika Daytona, jer je 1991. godine promijenjen i oblik vlasti i oblik vlasnistva.

Dakle, RBiH je priznata kao visepartijska zemlja sa ravnopravnim svim oblicima vlasnistva. Famozna, danas spominjana, drustvena svojina je prerasla mnogo ranije, jos 1953. godine, u svojinu preduzeca. A uvodjenjem dionica i ravnopravnosti svih oblika vlasnistva prerasla u korporativnu svojinu -- kao najsuvremeniji oblik svojine u suvremenom kapitalizmu; pogotovo nakon uvodjenja tzv. ¨Markovicevih¨ dionica. Naknadno podrzavljenje moglo je biti legalno samo dok traje rat, ali je odmah po prestanku postojanja razloga podrzavljenja moralo biti vraceno korporacijama slijedom postivanja Evropske konvencije iz 1952. godine. Nazalost, suprotno imperativnim normama o neprikosnovenosti dionicke (privatne) svojine, a po daytonskoj formuli, te da bi se stvorila ekonomska osnova RS, ilegalno je korporativna svojina preduzeca (korporacija i dionicara) otudjena u entitetima kao drzavna svojina dva entiteta, a ne BiH. To je ilegalno i to bi trebalo biti predmet najavljene revizije privatizacije i dokapitalizacije od strane prodaytonskih lopova, a ne suprotno – da se trazi revizija preostale korporativne svojine na osnovu ilegalnog svojatanja od strane entiteta da bi se porazilo ono nekoliko firmi koje su bar dijelom prezivjele i certifikatsku i tendersku prodaju zadrzale management i subjektivitet koji su imali u Republici BiH i koje, iako u simbolicnom broju, cine preko 60% drustvenog proizvoda u Daytonom srusenoj privredi BiH.

REPUBLIKA BiH JE JEDINA ALTERNATIVA KOJU IMAMO PRAVO TRAZITI.  OSNOVE POLITICKOG SISTEMA REPUBLIKE BiH I OSTALI PRINCIPI IZ LEGALNOG USTAVA REPUBLIKE (iz Ustava Republike BiH 1991, sa amandmanima iz 1993.): Republika Bosna i Hercegovina je suverena i nezavisna drzava ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Bosnjaka, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj zive. Građani, narodi Bosne i Hercegovine - Srbi, Hrvati, Bosnjaci i pripadnici drugih naroda koji u njoj zive ostvaruju svoja suverena prava u Republici Bosni i Hercegovini.

Narodima Republike Bosne i Hercegovine - Hrvatima, Bosnjacima, Srbima i pripadnicima drugih naroda koji u njoj zive obezbjedjuju se uslovi za afirmaciju nacionalnih prava, kroz Republiku i njene institucije zakonodavne, sudske i izvrsne vlasti, ravnopravno i na svakoj stopi njene teritorije. U Parlamentu i organima koje on bira, Predsjednistvu Republike Bosne i Hercegovine i drugim drzavnim organima, obezbjedjuje se razmjerna zastupljenost naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj zive. Ovdje navedena nacela su osnova za izgradnju ostalih instituta i institucija za zastitu svih nacionalnih interesa, kao sto su zakoni i zakonska tijela za reguliranje tih interesa u svim oblastima zivota. Teritorija Republike Bosne i Hercegovine je jedinstvena i nedjeljiva.

Za građane Republike Bosne i Hercegovine postoji drzavljanstvo Republike Bosne i Hercegovine. (kraj citata) DAYTONSKI USTAV – PREKID KONTINUITETA JE NEZAKONIT; USTAVI SE MOGU MJENJATI SAMO PO PRINCIPIMA PREDHODNOG USTAVA Daytonski bh. pregovaraci su nezakonito pristali da se nad RBiH primjeni princip krivca za rat i nametanje ustava ¨porazenoj drzavi¨. RBiH niti je bila krivac za rat, niti je porazena u ratu. ¨Dejton¨ nije zaustavio rat, nego je zaustavio Armiju Republike BiH u trenutku kada je oslobađan jedan grad dnevno. Upravo su daytonski potpisnici koji su tvrdili da bi ¨nastavak operacija izazvao humanitarnu katastrofu u Srbiji zbog izbjeglica iz BiH¨ danas najveci zagovaraci teze da je JNA bila nepobjediva, te da su oni zasluzni sto ¨ubijanje¨ (agresorskih vojnika) nije nastavljeno. Sa aspekta Internacionalnog prava Daytonski ustav je nezakonit Republika BiH bila je internacionalno priznata drzava, 177. clanica UN.

Po Povelji UN, ustav i institucije drzave clanice UN ni pod kojim uslovima nisu mogli biti pregovarani, pogotovo ako je u pitanju zemlja- zrtva agresije i ako je agresija u toku. - Article 7 of the UN Charter: U Poglavlju 7 Povelje UN se kaze: Nista sadrzano u ovoj Povelji ne moze dati za pravo Ujedinjenim Nacijama da se mijesaju u pitanja koja su stvar unutarnjeg pravnog poretka bilo koje zemlje. (kraj citata) Moguce je da neka zemlja, kao nedavno SRJ, bude cak i bombardirana zbog ugrozavanja regionalne stabilnosti. Ali za promjene ustava, UN moze samo apelirati ili koristiti posredne metode pritiska, i to samo na drzave koje su krivci, a ne zrtve krsenja razlicitih normi Internacionalnog prava. U Daytonskom ugovoru Bosna i Hercegovina se nasla pod starateljstvom od strane SR Jugoslavije i R Hrvatske, sto je zabranjeno clanom 78. Povelje UN. Internacionalno pravo, zastita zemalja clanica i obaveza UN da osigura tu zastitu, postoji osim, ako se zemlja clanica UN, tog prava sama ne odrekne. Cak i to odricanje ne smije biti rezultat nelegitimnog predstavljanja, reinterpretacije predmeta pregovora, obmana drzavnika prema vlastitom narodu.

Svoju zavjeru (pregovore o Ustavu iza zatvorenih vrata i van institucija sistema) bh. pregovaraci su krili, a i danas kriju, obmanom da ne postoji pravo, nego postoje zavjere u politici a u svrhu skrivanja vlastite krivice. Svoj nemoral i izdaju vlastite drzave i naroda kriju filozofijom o politici kao nemoralnom cinu. Politika jeste nemoralan cin samo onda kada je taj nemoral usmjeren prema tuđoj, a ne vlastitoj drzavi. U tom slucaju ne radi se o nemoralu nego o krivicnom djelu veleizdaje -- a rezultati takve aktivnosti su nistavni a ne samo nemoralni. Nemoral naravno postaje politika kada se strana, koja to moze, ne pozove na

Internacionalno pravo i instrumente Povelje UN, nego pocne tvrditi da je politika nemoralna. Pregovaranje o Ustavu RBiH sa predstavnicima R Hrvatske i agresorske SRJ je nezakonito jer u clanu 78 Povelje UN se kaze: Među clanicama UN odnosi se moraju zasnivati na postovanju nacela suverene jednakosti. Posto je ustav jedne zemlje izraz suverene jednakosti zemalja clanica UN, jasno je da je pregovaranje o ustavu od strane drugih zemalja direktno krsenje Clana 2. Povelje UN, kao imperativne norme Internacionalnog prava. Cinjenica da su SRJ i R Hrvatska postali sudionici pregovora o Ustavu Bosne i Hercegovine, pri cemu su izmjenu Ustava RBiH upravo pokusavale realizirati putem rata i agresije, je u suprotnosti sa Clanom 1. Povelje UN.

Dokaz o ovoj umijesanosti je u cinjenici da je Internacionalni sud pravde u Hagu prihvatio tuzbu Republike BiH protiv SRJ za genocid i agresiju, te donio dvije odluke koje istu tuzbu potvrđuju. Ove cinjenice bh. dejtonski pregovaraci nisu iskoristili da odbiju diskusiju o Ustavu, nego su, naprotiv, skrivajuci se iza atributa navodnog mirovnog sporazuma, diskutovali ustavni sporazum sa agresorom te bez ikakve pravne osnove potpisali ustavnu kapitulaciju u trenutku kada je agresija bila pred slomom. Ljudi koji su jos od Lisabona 1992., preko Zeneve 1993. do Dejtona 1995., davali agresoru viziju uspjeha tako sto su pristajali da diskutuju vlastiti Ustav, danas to brane navodnim pritiskom svijeta, krijuci navedene cinjenice o neupitnosti, nedjeljivosti i neprenosivosti suvereniteta i nistavnosti ugovora pod pritiskom, obmanom ili nelegitimnom voljom.

Sa aspekta unutarnjeg prava, pregovaranjem Ustava Republike BiH i prihvacanjem Dejtonskog ustava cinjena je izdaja Republike. To se moze ponajbolje vidjeti iz clanova 154. i 155. Ustava R BiH koji glase: Clan 154. Neprikosnoveno je i neotudjivo pravo i duznost građana, naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj zive da stite i brane slobodu, nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i cjelokupnost i Ustavom utvrđeno uređenje Republike. Clan 155. Niko nema pravo da prizna ili potpise kapitulaciju, niti da prihvati ili prizna okupaciju Republike Bosne i Hercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo da sprijeci građane Republike Bosne i Hercegovine da se bore protiv neprijatelja koji je napao Republiku. Takvi akti su protuustavni i kaznjavaju se kao izdaja Republike.

Izdaja Republike je najtezi zlocin prema narodu i kaznjava se kao tesko krivicno djelo. (kraj citata) Ako daytonski ugovor pretenduje da bude samo ugovor koji sadrzi ustav, primjenjuje se referentna konvencija za medjudrzavne ugovore – Becka konvencija, kao pridruzena konvencija Povelji UN i kao takva imperativna i neupitna u medjudrzavnim odnosima. Becka konvencija iz 1969. godine smatra nistavnim ugovore suprotne Internacionalnom pravu, dakle suprotne Povelji UN. Za BiH je bitno da Clan 53. spomenute konvencije smatra nistavnim cak i ugovore koji su dobrovoljno doneseni, ako su suprotni Internacionalnom pravu. Osim toga, kao ugovor, Daytonski ustav je suprotan referentnoj konvenciji za međudrzavne ugovore, po kojoj se ugovorom smatraju sporazumi između drzava, iskljucujuci mogucnost da ti ugovori sadrze i ustav neke zemlje. Becka konvencija onemogucava validnost ugovora koji su suprotni opstim normama Internacionalnog prava.

Prema Clanu 52. Becke konvencije, nistavan je svaki ugovor cije je zakljucenje postignuto prijetnjom ili upotrebom sile. Znamo da je cijeli proces pregovaranja bio pod ratnim dejstvima agresora, genocidom i embargom na odbranu zrtvi agresije. Domaci pregovaraci su, po osnovi odredbi Internacionalnog prava, Povelji UN i Beckoj konvenciji, mogli bez prepreke pregovarati o prekidu vatre, zasto su samo i imali mandat, ne dovodeci u pitanje opstanak Republike BiH i njen Ustav. Prema tome Daytonski ustav je akt ilegalne ¨ustavne kapitulacije¨, kojeg su potpisale i garantirale dvije susjedne zemlje, a koje su kao jedan od osnovnih ratnih ciljeva imali upravo izmjenu Ustava RBiH. Ovim je RBiH uspjesno odvedena od primjene Povelje UN i Internacionalnog prava protiv drzava krivaca za rat i genocid, a dovedena do primjene dogovora, odnosno do izjednacavanja zrtve sa krivcem.

Takvo redefiniranje agresije u građanski rat -- utemeljeno je u daytonskom ustavu na osnovu lazne dileme: ¨nema losih naroda, ima samo losih pojedinaca¨. Zaobidjena je istina da postoje i lose drzave – agresori. Jasno je da genocid i agresija protiv RBiH nisu krivica losih naroda i pojedinaca, nego se radilo o međudrzavnom sukobu, agresiji, ciji ciljevi i rezultati moraju biti nistavni, da se ne bi ponovili. 

IZVORI LEGITIMITETA ZA VRACANJE POLITICKOG SISTEMA REPUBLIKE Daytonski ustav i Republika srpska su dokazani ciljevi rata i genocida o kojima Svjetski sud, a ne dogovori politicara, treba imati zadnju rijec. Izlaz i rjesenje za drzavu i građane BiH !? Reuspostava Republike BiH se moze legitimno ostvariti pozivanjem na ustavne principe Ustava Republike BiH, jer se nije ispunio uslov iz ustavnog zakona kojim je Parlament RBiH (samo uslovno) prihvatio Daytonski ugovor.

Daytonski ugovor se ne moze ostvariti u svome bitnom dijelu - povratku izbjeglica, zbog same cinjenice postojanja Republike srpske. Narod se nece vratiti pod simbole i vlast svojih egzekutora, pa se fakticki time plebiscitarno izjasnio o nepriznavanju RS, pa i Daytonskog ustava. Stoga se ni bitna odredba (uslov) Daytonskog ugovora o povratku izbjeglica nece ispuniti. Nije tacna teza ¨nema Bosne bez povratka izbjeglica¨, nego je tacna kontra-teza koja glasi da nema povratka izbjeglica bez povratka Bosne i Hercegovine -- naravno, Republike Bosne i Hercegovine. Ova cinjenica o nemogucnosti izvrsenja Daytonskog ugovora u bitnom dijelu je razlog za primjenu ugovornog prava "quo ante" (vazenja prethodnog stanja) u slucaju nerealiziranih ugovora, a to opet znaci legalni povratak Republici BiH, odnosno njenim principima. To podrazumijeva preispitivanje svih donesenih zakona nakon Daytona u smislu suglasnosti sa osnovnim principima iz zadnjeg legalnog ustava Republike BiH.

Na osnovu recenog, sadasnje neustavno stanje je rezultat nezakonitog Daytonskog ustavnog ugovora, te upravo ta cinjenica omogucava reuspostavu Republike BiH, a na osnovu: a. prava na kontinuitet ustavnosti kao najvaznijem ljudskom pravu i sankcioniranju diskontinuiteta koji se desio agresijom ali i prevarama i obmanama prije Daytona i u Daytonu. b. da u Daytonu nije bila legitimna volja gradjana, nego nelegitimna volja pojedinaca. Ustav Republike je legalan jer je volja pojedinaca u Daytonu o suspenziji RBiH bila ilegalna. Moze se dokazati obmana i prevara, bilo domacih bilo vanjskih protagonista, jer se u mirovnim pregovorima koji su prethodili (od 1992 do 1994), nezakonito i van mandata pregovaraca, suprotno zabranama tada vazeceg Ustava, pregovaralo o Ustavu. c. Republika BiH u Daytonu nije, niti je mogla biti ukinuta, nego je RBiH samo suspendovana da bi se Republici srpskoj dala sansa.

Zbog toga je potrebno zaustaviti Dejtonski proces da bi se Republika BiH formalno pravno zadrzala, a RS “probudila” onakva kakva je pravno i bila prije Dejtona – okupirana teritorija. d) Niko nema pravo građanima RBiH onemogucavati Republiku BiH, jer je ona kao clanica UN bila zrtva agresije i genocida. Navikavanje na prihvacanje rezultata genocida je i samo genocid. Daytonski plan, kao alternativno rjesenje jedinom legalnom ¨planu¨ za RBiH – zadnjem legalnom Ustavu RRiH -- identican je Karadzicev plan iz 1992. godine, kada je zlocinima i genocidom trazio Republiku srpsku. Jedina razlika je sto zbog nelegalnosti njegovih potpisa krvavih ruku, taj isti Plan stvaranja RS mora biti oslobodjen atributa genocida individualizacijom krivice SCG na Tribunalu u Den Haagu. e) Prema definiciji Visentala, cak i samo navikavanje zrtve da prihvati rezultate genocida je zlocin jer, citiramo dio definicije genocida, ¨onaj ko navikava zrtvu zlocina i genocida da prihvati rezultate tog zlocina i genocida i sam cini zlocin i genocida¨.

Zbog svega navedenog, Proces pred Svjetskim sudom pravde (International Court of Justice, ICJ) treba biti ne samo osnova diskusije o buducnosti drzave BiH, nego i razlog da se uopce ne diskutuje sa stavovima iz RS -- jer bi to licilo na prihvacanje vansudske nagodbe o novcu a ne o buducnosti drzave BiH i buducnosti ove i buducih generacija . 

REFERENCE: Iz oblasti Internacionalnog prava su iz radova Prof. Dr. Francis Boyle-a. kreatora tuzbe RBiH protiv SRJ odn. SCG: iz oblasti ustavnog prava iz radova Prof. Dr. Ibrahima Festica; a iz oblasti Internacionalnog ugovornog prava , iz radova Prof. Dr. Edina Sarcevica.