ARHIVA 3

DEFINICIJE BORBE ZA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

Autor: Musadik Borogovac

Suradnik: Sven Rustempašić

BOSNA I HERCEGOVINA IZMEĐU ¨DEJTONA¨ I BRISELA

Za diskusiju o ovoj temi potrebno je prethodno preispitivanje teorije, termina i stavova koji su svoju kulminaciju dosegli u onome što se u političkom govoru skraćeno naziva ¨Dejton¨; teorije i stavova stvorenih radi pravdanja tog projekta na svaki mogući način pa čak i izmišljanjem novih moralnih, političkih i pravnih normi.

Prva takva izmišljotina je da je ¨Dejton¨ neki izvana nametnuti eksperiment dobronamjernih ali neupućenih stranaca. ¨Dejton¨ nije eksperiment, nego je kumulirani rezultat dogovornog umjesto pravnog odlučivanja o jednom pravnom problemu - nezakonitom ratu, odnosno agresiji. On je završni čin onoga što je veoma upućeni i nedobronamjerni lord David Owen nazvao ¨zbir dostignutih dogovora o podjeli Bosne¨. Kao takav, početak je procesa nestanka Republike BiH na jedini mogući prihvatljiv i bezbolan način za internacionalni pravni sistem: način kojim sama žrtva agresije, rata i genocida -- građani Republike BiH kao subjekt prava -- u toku desetak godina sami dobrovoljno prihvate ciljeve i rezultate rata i genocida, te ih ozakone (legaliziraju). Naravno, to se nije moglo ostvariti u pravnom domenu, koji razlikuje krivca i žrtvu, nego u domenu dogovora -- u kojem se automatski krivac i žrtva pravno izjednačavaju, odnosno u kojem žrtva samim pristajanjem na dogovor amnestira krivca.

¨Dejton¨ bi kao dogovor bio i prihvatljiv da je samo mirovni plan; ali je potpuno neprihvatljiv i ništavan sa aspekta Internacionalnog prava, Internacionalnog ugovornog prava i ustavnog prava Republike BiH – zato što sadrži ustav. To što u sebi sadrži ustav, čini ga potpuno ilegalnim po sva tri pravna osnova:

Po internacionalnom pravu. Preambula Povelje UN isključuje mogućnost interveniranja u ustavna pitanja zemalja članica. Povelja kaže da ništa ne može opravdati miješanje izvana u unutarnji ustavni sistem države članice UN. Zabrana se odnosi i na samu Organizaciju Ujedinjenih Nacija, a kamo li na famozne velike sile i kontakt grupe iz retorike branitelja Dejtonske suspenzije RBiH u korist RS.

Po ugovornom pravu. Bečka konvencija, kao referentna za internacionalne ugovore, isključuje mogućnost da atributi suverenosti budu predmet međudržavnih ugovora (član 46); ugovore donesene pod pritiskom smatra ništavnim (član 51 i 52), pa i one dobrovoljne ako su rezultat nelegitimne volje pregovarača ako su pregovarali o onome za što po vlastitom ustavu nemaju mandat (član 49).

Po ustavnom pravu. Tada važeći Ustav Republike BiH članovima 154 i 155 zabranjuje pregovaranje o Ustavu Republike izvan Parlamenta Republike, pogotovo u ratnom stanju.

Čak i predlagači i donosioci neustavnih zakona tokom ratne 1994., u vrijeme kada navodno omogućavaju Washingtonski sporazum u martu mjesecu, nisu imali niti snage niti hrabrosti da uklone ova dva člana kao viša pravna načela po kojima su i ti njihovi Washingtonski takozvani ustavni zakoni zapravo neustavni. Kao opravdanje za ove zakone koji omogućavaju Washingtonski sporazum, korištena je potreba zaustavljanja rata HVO i Armije RBiH. Pored toga što Washingtonski sporazum formira Federaciju Bošnjaka i Hrvata na dijelu teritorije BiH u trenutku potpunog vojnog sloma HVO, on ima još jednu nimalo lagodnu namjeru i posljedicu. Njime se najveći problem legalnog formiranja Republike Srpske na teritoriji Republike BiH (zbog atributa genocida i agresije), rješava ¨legalnim¨ odcjepljenjem iz RBiH samih žrtava – Bošnjaka i Hrvata u tzv. Federaciju, a ujedno ostavlja RS za naknadni dogovor umjesto za pravno rješenje. Tako je pravna ¨gotovina¨ pretvorena u političku ¨veresiju¨ putem odustajanja od pravnog u korist dogovornog pristupa.

Postepeno kumuliranje podjele RBiH, u Dejtonu je samo dovršeno identičnom obmanom da je ¨Dejton dobar jer je zaustavio rat¨ -- u trenutku kada je ¨Dejton¨ doista zaustavio jedinu legalnu vojsku, Armiju RBiH, dok je u Bosanskoj Krajini oslobađala po jedan grad dnevno. Izuzetno bolni po branioce i žrtve predratnih dogovora o podjeli BiH su i prateći argumenti za ¨Dejton¨ kao ¨najbolje od svih loših rješenja¨, ¨polu-punoj čaši¨ i slični. Naime, legalni predstavnici (nosioci vlasti i pregovarači) Republike BiH, legalni su samo dok je važeći ustav, Ustav Republike BiH, za njih niti najbolje niti najgore -- nego isključivo i jedino rješenje za državu BiH. Samo otvaranje za diskusiju ustava kao imperativne norme, predstavlja ilegalni čin ukidanja istog; jer imperativne norme pravno prestaju postojati čim se diskutiraju. Ovu tragičnu istinu iz prošlosti potrebno je sada iskoristiti u odnosu prema ¨Dejtonskom ustavu¨ -- posebno jer za razliku od Ustava RBiH, dejtonski tzv. ustav nema pravni osnov za diskontinuitet Republike BiH i ne može biti pravni osnov za potrebu navodne suglasnost RS u bilo kojoj shemi u BiH.

Na svu sreću, iz razloga suprotstavljanja ¨Dejtona¨ trima pravnim sistemima proizlazi zašto u Dejtonu RBiH nije ukinuta nego samo suspendirana – a zatim ostavljena građanima RBiH da je u ¨Dejtonskom procesu¨ sami ukinu, i to prihvaćanjem ¨Dejtona¨ odn. njegovog dovođenja do kraja. Pod ¨dovođenjem Dejtona do kraja¨ javno se ciljalo na navodnu reintegraciju BiH pomoću zajedničkih umjesto jedinstvenih institucija (famoznih ¨krovnih zakona¨) i povratka izbjeglica na osnovu ljudskih prava, a da se pri tome ne dovodi u pitanje legitimitet postojanja RS. Ovaj ¨humanitarni pristup¨ zasnivao se na ideji da žrtve protjerivanja iz RS istu priznaju prihvaćajući humanitarna prava umjesto mnogo pravno snažnijih prava državljana RBiH.

¨Dejtonom¨ je RS dobila priliku da je priznaju same njene žrtve -- u veoma složenom procesu izmjene kompletnog ustavno-pravnog sistema jedne članice UN putem dogovora. Dejtonski navodni parlamenti i po nastanku i po strukturi su rezultat mirovnog ugovora a ne institucije države u skladu sa teorijom države i prava. Međutim, prema mandatu datom u ¨Dejtonu¨, dovršen bi bio proces u kojem RS ima pravo veta nad BiH a BiH nema pravo veta nad RS; i to pristankom samih građana na zamjenu jedinstvenih institucija RBiH zajedničkim institucijama tzv. BiH, pristankom na agencije, uprave i direkcije umjesto državnih ministarstava. Tvorci Dejtona bi proglasili stvarni kraj RBiH odnosno nastanak RS i Federacije, jer bi subjekti prava, građani BiH, dobrovoljno prihvatili ono što su pregovarači u Dejtonu skicirali. Obične bi svjedoke građani BiH proglasili garantima, a vlastitu volju da na tu podvalu pristanu -- proglasili bi ¨voljom svijeta¨; dok u isto vrijeme od javnosti BiH do kraja skrivaju stvarni ¨svijet¨ tj. pravni domen u kojem RBiH postoji dok sve njene jedinstvene institucije sami građani RBiH ne ukinu odn. zamjene tzv. zajedničkim i krovnim.

Ustav Republike BiH jedino je rješenje na kojega je država BiH imala i ima pravo koje joj niko ne može oduzeti; a posebno ne genocidom. ZAVNOBiH, koji se dogodio prije AVNOJ-a, pravni je osnov državnog kontinuiteta i suvereniteta Republike BiH; a istovremeno i objašnjenje zašto se država BiH ne može federalizirati ili dijeliti na način kako se podijelila ili raspala SFR Jugoslavija. Naime, pravni osnov Republike Srpske je ugovor nezakonit po osnovu sva tri prava ovdje navedena; a i dodatno po osnovu činjenice da RS pravno i ¨ne stanuje¨ u BiH sve dok traje sudski proces na Internacionalnom sudu pravde u Hagu (poznatom i kao Svjetski sud). Tužba Republike BiH – ne na Tribunalu koji se bavi pojedincima, nego na vrhovnoj instituciji UN koji se bavi državama, Svjetskom sudu – prethodi ¨Dejtonu¨. I ne samo to, nego i ¨Dejton¨ kao pravni osnov RS i sama RS su predmet suđenja kao rezultat agresije i genocida prema amandmanima ovoj Tužbi iz 1998. godine.

Gledano u opisanom kontekstu, traženje novih rješenja za BiH mimo onih na koje ima izvorno pravo, je odustajanje od izvornog prava. Pogotovo je fatalan stav da se novi ustav mora praviti u i zasnivati na dejtonskim institucijama, odn. pregovarati u institucijama dejtonskog sistema i ¨dograđivati na Dejton¨ nekim ¨dogovorom domaćih snaga bez miješanja iz vana¨ i slično tomu. Time se priznaje i daje čak i ono što niti u Dejtonu nije priznato i dato Republici Srpskoj i agresoru: prestanak pravnog kontinuiteta Republike BiH od 25. novembra 1943. u korist pravnog kontinuiteta RS od datuma pariškog potpisa na Dejtonski ugovor.

Poseban problem je što bi pristanak na ¨Dejton¨ odn. ¨Dejtonski ustav¨, značio presedan i ozakonjenje toga da se u BiH i budući ustavi mogu praviti ratom i genocidom. Sama ta činjenica je dovoljna da ¨Dejton¨ ne može biti branjen kao mirovni sporazum. Ona je dovoljna i za argument da se negiranje ¨Dejtona¨ ne može interpretirati kao ¨pozivanje na rat¨ -- jer je sam ¨Dejton¨ odn. ozakonjenje ¨Dejtona¨ u suštini ozakonjenje i rata i genocida.

DEJTONSKA DILEMA: PRAVNI KONTINUITET RBIH ILI PRAVNI KONTINUITET RS

Pravo u smislu pravne zaštite na internacionalnom nivou djeluje (¨postoji¨) samo ako se traži -- i to na proceduralno ispravan način u institucijama prava; ono ne djeluje (¨ne postoji¨) ako se pravni pristup, institucije i argumenti prava -- zamjene dogovornim. Institucije prava su poznate institucije UN; sa Svjetskim sudom kao najjačom institucijom prava, potpuno neovisnom upravo na insistiranje takozvanih velikih sila. Taj pravno-institucionalni domen određen je dokumentima kao što je Povelja UN i Povelji pridružene konvencije koje ukupno čine sistem koji postoji i funkcionira. Taj sistem ne funkcionira odnosno počnu da funkcioniraju famozne velike sile, lobiji pa i primjena sile i zavjere, samo u određenim okolnostima kada subjekt prava -- suverena država članica UN -- dobrovoljno i u legalnoj proceduri od strane legitimnih predstavnika odustane od primjene prava u korist primjene dogovora; tj. umjesto insistiranja na suđenju krivcu prihvati da se pravno sa krivcem izjednači. U tom trenutku institucije Internacionalnog prava i sve upućene vlade prepoznaju da ta zemlja odustaje od Poglavlja 7 Povelje UN, u kojem je, na primjer, agresija na članicu UN, Republiku BiH, povlačila pravnu obavezu zaštite Ustava i teritorije -- u korist Poglavlja 6, po kojem se problemi ne definiraju i ne tretiraju pravno nego se rješavaju dogovorom tj. izjednačavanjem krivca i žrtve.

Republika BiH je na internacionalnom nivou priznata 1992. godine ne zato što neko ¨voli Bosnu¨. Priznata je snagom prava; a dokaz da ta snaga postoji je u činjenici da su je priznali i tradicionalni saveznici projekta velike Srbije: Francuska, Britanija, Rusija, Grčka. RBiH su priznale zemlje cijele EU i UN. To je zato jer postoji pravni prostor koji sve ove zemlje i organizacije nikada ne dovode u pitanje zbog vlastitih interesa i vlastite zaštite -- koji je njima važniji od naklonosti ili nenaklonosti prema nekoj drugoj zemlji. U tom pravnom (nikako političkom ili lobističkom) prostoru, priznavanje raspada SFR Jugoslavije je bio pravni imperativ jer se radilo o legalnoj disoluciji a ne ilegalnoj separaciji republika slobodno udruženih i zato slobodno razdruženih. Dovođenje Dejtona do kraja, ali i neobračunavanje sa Dejtonom do kraja, dovelo bi do toga da Dejton prekine zadnji legalni pravni AVNOJ-evski kontinuitet RBiH i uspostavi Dejtonski ugovor i datum kao pravni osnov BiH! Tada bi Republika Srpska bila priznata kao jedan od osnivača te nove BiH, koja se zatim legalno može raspasti po Dodikovom receptu po kojem se legalno raspala i SFR Jugoslavija.

REFERENDUM U RS I PRAVO NARODA NA SAMOOPREDJELJENJE

Države su nadnarodne kategorije i definiraju se Poveljom Ujedinjenih Nacija -- gdje su nacije skupine naroda a ne narodi zajednice nacija. Naime Ujedinjene Nacije imaju do dvjesto članica a (nepostojeći) ¨ujedinjeni narodi¨ bi članica imali najmanje tri hiljade. Ova razlika nije samo terminološka, nego je to pitanje izbora između autokefalno-pravoslavnog stava o narodu kao naciji ili univerzalnog stava u Povelji UN o naciji kao državljanstvu -- naciji ne kao narodu nego kao zajednici svih naroda u državi. Paralelno sa time, Ujedinjene Nacije (a ne ¨ujedinjeni narodi¨) su formalno pravno okruženje države BiH koja je, kao i druge članice UN, nadnarodna kategorija – te stoga isključuje mogućnost da jedan, dva ili tri naroda ukinu državu ili osnuju državu u državi.

Najviši izraz državotvornosti kojeg priznaje ustavno pravo su ustavni narodi tj. narodi koji se navode u ustavu. Konstitutivnost naroda je iznad toga; uvedena je u BiH sa namjerom da se omogući podjela BiH na principima na kojima jeste zakonski utemeljeno na primjer teritorijaliziranje duhovnosti u autokefalnom pravoslavlju (a nezakonito po autoritetima katoličke crkve) i IZ BiH (nažalost), ali nije niti u duhu niti u slovu Povelje UN. Konstitutivnost na cijeloj teritoriji BiH uvedena poslije rata, je pokušaj da se postigne to da građani BiH ovaj princip ipak prihvate u globalu i nastave vlastito sudjelovanje u procesu entitetske podjele BiH -- jer je ostao netaknut dejtonski princip da je opći interes kao vrhovni državni interes ostao na nivou ¨srpskog¨ entiteta, čime se on potvrđuje i dokazuje kao država unutar koje i samo u interesu koje se ljudska prava mogu ostvarivati. Dokaz za prihvaćanje pravoslavnog principa narodne (etničke) države umjesto univerzalnog principa UN države kao nadnarodne (nad-etničke) kategorije, je u neprekidnom insistiranju na pristanku RS na ustavnim promjenama -- premda se pravo RS na sudjelovanje i uslovljavanje ustavnih rješenja može jednostavno osporavati činjenicom da su i RS i Dejton na sudu (kao rezultat agresije i genocida) i da se od strane kojoj se sudi ne traži suglasnost za pravni sistem po kojemu joj se sudi.

Država je definirana ustavom, granicama i teritorijima na kojoj se taj ustav primjenjuje na način jedinstva podjele vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu. Svaka namjera da se zajednica takvih cjelina -- koje imaju vlastiti ustav i jedinstvo podjele ove tri vlasti -- proglasi državom, je bježanje od istine o dejtonskoj BiH. Često se ova činjenica negira stavom da je u Dejtonu BiH sačuvala vanjski suverenitet a žrtvovala unutarnji -- što je floskula jer je suverenitet po definiciji nedjeljiv; odnosno, ako se podjeli na spoljni i unutarnji, žrtvovan je čitav suverenitet jer mu je oduzet jedan od tri glavna atributa: nedjeljivost.

Dejtonske institucije u koje se delegira volja entiteta nisu institucije države. Agencije, uprave i direkcije koje preuzimaju nadležnosti ministarstava, institucija monetarne i fiskalne politike sa nivoa države a zadržavaju ih na nivou entiteta, nisu institucije države nego institucije unije država -- kakve mogu imati i imaju, na primjer, Francuska, Njemačka i druge države koje se mogu udruživat ali zbog toga i razdruživat kroz institucije EU. Proglašavati ¨napretkom¨ izgradnju institucija koje legaliziraju diskontinuitet BiH kroz udruživanje entiteta i stvaranje pravnog osnova za razdruživanje, je doista političko djelovanje u korist osnovnog cilja agresije zbog kojeg je i genocid počinjen: diskontinuitet jedinstvene državnosti BiH u korist novog kontinuiteta zajedničke BiH koja bi svoj početak slavila kao dan prestanka rata ili dan Dejtona kao dan kada se de jure desila ustavna kapitulacija BiH.

Institucije države se definiraju osnivačem i budžetom, a ne načinom na koji se plaća njihovo ¨grijanje¨ (kao u slučaju muzeja i drugih institucija kulture). U institucijama kao što je UIO, jedinstveni računi su po karakteru samo prelazni računi prema kvotama za pojedine entitete. Sredstva na prelaznim računima ne čine aktivu ni preduzeća ni države, i još su jedna potvrda nepostojanja suvereniteta (u konkretnom slučaju fiskalnog). Ovaj primjer je spomenut kao tipičan zbog naglašenog korištenja u retorici o ¨napretku u reintegraciji BiH¨ po dejtonskoj formuli. Međutim, ovo se odnosi na sve institucije; pogotovo one koje su sada u diskusiji povodom inicijativa EU o napuštanju ¨Dejtona¨ i formiranja BiH po principima teorije države i prava.

DEJTONSKA I NOVA, EVROPSKA, POLITIKA ¨SVIJETA¨ PREMA BiH 

Dejton je ipak propao, ne doista zato što nije ¨doveden do kraja¨, nego zato što je njegov temelj nezakonit i zato što su njegovi ciljevi lažni. Svi oni u BiH, Evropi i SAD koji ga nastavljaju oživljavati amandmanima i dogradnjama, rade veoma težak posao – jer su se zavjerili protiv prava Republike BiH na kontinuitet i opstanak ali i protiv Prava uopće. Za razliku od svih evropskih ZVANIČNIH institucija, branitelji ¨Dejtona¨ i RS moraju slati šifrovane poruke ¨kako je RS Dejtonom garantirana, te zbog toga ne može nestati¨ i tajne koverte liderima BiH stranaka (sa kojima organiziraju i tajne sjedjeljke). Upravo zato što je Dejtonom garantirana, RS može nestati kao i sam Dejton. Inozemni branitelji Dejtona imaju mnogo teži posao u obrani RS i Dejtona, jer moraju skrivati svoje aktivnosti i od vlastitih institucija (posebno pravnih) i od svoje javnosti -- da bi legalizaciju Dejtona prodali kao ¨izmjenu, amendiranje Dejtona¨. I sve to moraju raditi kroz nezvanične institucije, nevladine organizacije. Oni osnivaju ili angažiraju famozne ¨institute za mir¨ i sve to guraju preko potrošivih, sluganskih političara. Dakle, njihov posao je danas mnogo teži nego onih koji jednostavno i javno mogu suprotstaviti ¨Dejton¨ Evropskom ustavu, Internacionalnom pravu, konvencijama i Povelji UN, te jasno kazati istinu putem upotrebe termina koji je u našoj javnosti prošao skoro nezapažen a znači direktno vraćanje BiH iz područja dogovora u područje prava. To je termin NEFUNKCIONIRAJUĆI USTAV za Dejtonski ustav (Aneks 4 Dejtonskog ugovora). Izraz nefunkcionirajući u izvještaju Venecijanske komisije i svim kasnijim izvještajima zvaničnih institucija poziva ustvari na povratak slučaja BiH iz Poglavlja 6 (uslovno dogovornog) u Poglavlje 7 (pravno obvezujućeg).

U takvim uslovima zagovaranje ¨dogovora domaćih snaga¨ i promjene ustava kroz ¨institucije sistema¨, znači držanje BiH u Dejtonskom okovu u kojem RS ima pravo veta bez obzira što je sam Dejtonski okvir upravo razlog za stavljanje Dejtona ad acta od strane zvaničnog svijeta.

Nakon izjašnjavanja svih zvaničnih evropskih institucija, Venecijanske komisije kao referentne institucije, Vijeća Evrope, Parlamenta Europe i Kongresa SAD, u prah je pretvoren pokušaj odbrane Dejtona pod vodstvom nevladinog lobija oko nevladine organizacije Instituta za mir iz Washington D.C.-a i ambasadora Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih država, koji su, priključujući se nevladinom sektoru, pokušali obaviti prljav posao metodom Ričarda Holbruka – bez posljedica za vladin sektor vlastitih zemalja. Američki ambasador Meklhejni je inicijativom za legalizaciju ¨Dejtona¨ kroz prihvatanje amandmana na Dejtonski Aneks 4 (ustav), radio tajno, jer je radio u suprotnosti sa samom Rezolucijom 400 Kongresa svojih vlastitih Sjedinjenih Američkih Država.

Sada kada je BiH ponovo vraćena u pravni prostor (domen), neophodno je u diskusiji kako sa nekakvim dodicima tako i sa predstavnicima EU koji u BiH traže sugovornika za prevazilaženje dejtonske zamke, koristiti argumente suvereniteta i kontinuiteta državnosti BiH koji su u dugim dejtonskim noćima namjerno zaboravljeni.

ATRIBUTI SUVERENITETA: NEDJELJIV, NEPRENOSIV, NEUPITAN

Suverenitet je Nedjeljiv. To znači da nije mogao u ¨Dejtonu¨ biti sačuvan spoljni a žrtvovan ¨samo¨ unutarnji suverenitet stvaranjem RS unutar BiH. Ova obmana izazivala je neprekidnu nemoć da bh. javnost i politika prizna stanje u kojem RS ima pravo veta nad dejtonskom BiH a BiH nema pravo veta nad RS.

Suverenitet je Neprenosiv. To znači da nije legalan ustav koji donosi neko osim legalnog Parlamenta Republike BiH kao vlasnika nosioca suvereniteta – lojalnih građana Republike BiH. Ovaj atribut suvereniteta isključuje tzv. paralelne odnose entiteta sa susjednim državama i čini ništavnim dejtonski potpis predsjednika susjednih država, SR Jugoslavije i Republike Hrvatske; a i ulogu Sjedinjenih država kao svjedoka (koje su domaći potpisnici unaprijedili u garanta pa čak i potpisnika Dejtona, što je drska laž).

Suverenitet je Neupitan. To znači da se izvan institucija suvereniteta i Ustava Republike BiH mogao pregovarati samo prekid vatre, razmjena zarobljenika i slično -- ali nikako i bitan atribut suvereniteta kao što je Ustav Republike. Prema tome, Dejton je po predmetu nezakonit.

Ova tri atributa suvereniteta uz imperativnu normu Internacionalnog prava o pravu na kontinuitet ustavnosti i ustavnih procedura i nepriznavanju rezultata diskontinuiteta (ratom, pučem, nelegitimnim i nelegalnim ugovorima kakav je dejtonski), omogućavaju legitiman poziv na ukidanje suspenzije Republike BiH i primjenu statusa quo ante: zadnjeg legalnog stanja u državi BiH tj. ustava prije agresije pa i prije ustavnih zakona donošenih u toku agresije radi parafiranja rezultata nelegitimnih pregovora. Naime, dokaza o ¨Dejtonu¨ kao procesu diskontinuiteta državnosti članice UN, Republike BiH, ima dovoljno u praksi i u samom tekstu navodnog Dejtonskog ustava (Aneksa 4), da je ispostavljanje takvih zahtjeva od bilo kojeg subjekta prava u BiH legitimno. Ti elementi (zabranjenog) diskontinuiteta državnosti su svugdje tamo gdje se Dejtonski ugovor osim mirovnom bavi i ustavnom problematikom.

Bez obzira na prethodni pristanak na primjenu dogovora umjesto primjene prava, koji je izvršen od strane jednog člana Predsjedništva RBiH, svjetski pravni sistem se zaštitio od nelelegitimne volje čak i predstavnika nosilaca suvereniteta, građana, te se po referentnim konvencijama za takve ugovore, ništavnim smatraju ugovori koji su rezultat nelegitimne volje. Nelegitimna volja počinje onda kada predstavnik sudjeluje u pregovorima koji za predmet imaju nešto što je u tada važećem ustavu zabranjeno -- a to je, kao i u gotovo svim ustavima, pregovaranje o ustavu izvan ustavom predviđene procedure. U tada važećem Ustavu Republike BiH je članovima 155 i 154 takva mogućnost pregovaranja o ustavu Republike bila zabranjena. Internacionalno pravo odn. Povelja UN, radi svoje zaštite i zaštite cijelog sistema legaliteta i legitimiteta UN, već u Preambuli Povelje UN isključuje mogućnost da čak bilo šta u samoj Povelji može opravdati miješanje čak i organizacije UN u ovaj proceduralno ustavni integritet zemlje članice.

ZAKLJUČAK

Prema svemu navedenom o ilegalnosti Dejtonskog ustava (Aneksa 4), i navedeni atributi suvereniteta Republike BiH sačuvani u Dejtonu (silom Internacionalnog prava a ne voljom pregovarača) kao temelj Internacionalnog prava, jasno govore da:

- Usprkos „Dejtonu“ pravno (ustavno) postoji samo Republika BiH, a Republika Srpska postoji samo kao dio mirovnog ugovora i to ilegalnog.

- Dok sudski proces u Hagu traje (Na Svjetskom sudu a ne samo na Tribunalu) RS ¨ne stanuje¨ u BiH, nego je predmet suđenja kao rezultat genocida po Konvenciji koja zabranjuje ne samo genocid nego i rezultate genocida smatra ništavnim.

- Zbog toga se strana kojoj se sudi na sudu ne treba pitati za pravni sistem države, za kršenje kojeg agresijom i genocidom joj se sudi.

- Nije problem šta o budućem ustavu BiH misli Dodik Milorad i sve stranke u privremenom entitetu BiH, nego šta o budućnosti BiH i njenom ustavu misle stvarni subjekti prava, a to su samo lojalni građani države, tj. građani države BiH koji je žele.

- Umjesto pregovora i fraza o ustav koji će ¨svi¨ prihvatiti (što na stavlja ¨Dejton¨na stol kao pravni osnov i pregovora i veta RS nad BiH), predstavnici na pregovorima se moraju vratiti iz dogovornog u pravni prostor u kojemu postoji kontinuitet Republike BiH a ne postoji niti ¨Dejton¨ niti RS, pogotovo ne kao Dodikov ¨pravni osnov¨.

Suda u smislu ukidanja RS, to će značiti suprotstavljanje odluci Suda u smislu odustajanja od iste i priznavanje RS, što isključuje i presudu i samu novčanu naknadu.

- Do donošenja pravosnažne odluke Svjetskog suda, prihvatanje bilo kakvih amandmana na Dejtonski ustav, bi značilo i prihvatanje onoga na šta se amandmani daju, tj. samog Dejtonskog ustava koji je na Sudu i kojem se posredno sudi kao nastalom na genocidu. To bi ujedno značilo od Tužbe od strane same žrtve genocida, što niko u ime žrtve nema pravo učiniti.

- Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa RS), imperativ opstanka države BiH je novi ustav u kontinuitetu sa zadnjim legalnim ustavom tj. Ustavom Republike BiH kakav je bio u trenutku kada je napadnuta. Umjesto na dejtonskim principima, svi ¨amandmani¨trebaju biti na principima Povelje UN, Evropskog ustava i Ustava RBiH od kojih niti jedan ne poznaje etnički ili entitetski princip podjele vlasti.

- Umjesto pregovora i fraza o ustav koji će ¨svi¨ prihvatiti (što na stavlja ¨Dejton¨na stol kao pravni osnov i pregovora i veta RS nad BiH), predstavnici na pregovorima se moraju vratiti iz dogovornog u pravni prostor u kojemu postoji kontinuitet Republike BiH a ne postoji niti ¨Dejton¨ niti RS, pogotovo ne kao Dodikov ¨pravni osnov¨.

- Po objavi presude Svjetskog suda o agresiji i genocidu, svaki poslanik i svaki parlament, pa i onaj Dejtonski, treba zatražiti primjenu odluke Suda, a to nije samo novčana naknada nego brisanje rezultata genocida – i ¨Dejtona¨ i Republike Srpske, jer bez toga neće biti niti novčane naknade.

- Ako se od bilo kojeg pojedinog ustavnog predlagača ne zatraži primjena odluke Suda u smislu ukidanja RS, to će značiti suprotstavljanje odluci Suda u smislu odustajanja od iste i priznavanje RS, što isključuje i presudu i samu novčanu naknadu.

- Do donošenja pravosnažne odluke Svjetskog suda, prihvatanje bilo kakvih amandmana na Dejtonski ustav, bi značilo i prihvatanje onoga na šta se amandmani daju, tj. samog Dejtonskog ustava koji je na Sudu i kojem se posredno sudi kao nastalom na genocidu. To bi ujedno značilo od Tužbe od strane same žrtve genocida, što niko u ime žrtve nema pravo učiniti.

- Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa RS), imperativ opstanka države BiH je novi ustav u kontinuitetu sa zadnjim legalnim ustavom tj. Ustavom Republike BiH kakav je bio u trenutku kada je napadnuta. Umjesto na dejtonskim principima, svi ¨amandmani¨trebaju biti na principima Povelje UN, Evropskog ustava i Ustava RBiH od kojih niti jedan ne poznaje etnički ili entitetski princip podjele vlasti.