Srbija nakon Karadžićevog hapšenja

Jugoslaviju je razbio Slobodan Milošević

Škulić: Iako je krivica u krivičnom pravu individualna, određene moralne i druge reperkusije osude nekadašnjih visokih državnih funkcionera neminovno pogađaju i čitav narod.

Popović: Zašto? Karadžić nije državni funkcioner Srbije. Karadžić nije funkcioner ni neke druge države (Republika Srpska nije država).

Čak i da jeste, ne postoji nikakav nacionalni interes (kako se sugeriše) da državni funkcioner izbjegne odgovornost za kriminal (ratni zločin), ako ga je počinio. Naprotiv. srpski narod „pogađa“ upravo to što su mnogi državni funkcioneri koji su bili ogrezli u razne vrste kriminala izbjegli odgovornost i ostali nekažnjeni.

Stav da moramo „braniti naše“ i kada su kriminalci odnosno da će nas njihova osuda „pogoditi“ je tipično nacionalistički stav. U tom stavu je sublimisana upravo sva pogubnost te ideologije koja proglašava nacionalnu pripadnost kao osnovnu i dominantnu odrednicu ljudskih bića, pa u skladu s tim relativizuje  kao sekundarne, ili čak potpuno nevažne, sve druge razlike, recimo između ubica i žrtava, krivih i nevinih. Upravo ovakvim stavom uvodi se načelo kolektivne odgovornosti.

Šta se može očekivati na suđenju dr Radovanu Karadžiću i kakva bi odbrana bila najprikladnija?

“Najprikladnija” je čudan izbor atributa za odbranu pred sudom od strane profesora Pravnog fakulteta. Prikladna čemu? Ovdje se, kako će se vidjeti “najprikladnijom” smatra odbrana koja bi dovela do oslobađanja optuženog, ne zato što ne bi bio kriv, već zato što bi njegova osuda navodno “pogodila narod”. 

 Karadžić insistira da se sam brani, a Haško tužilaštvo već najavljuje da će zahtijevati da on ima branioca. Tužilaštvo smatra da složenost predmeta nalaže profesionalnu odbranu. Da li je baš tako? Statut tribunala garantuje pravo izbora optuženom, koji slobodno optira da li će se lično braniti ili će uzeti branioca. Tribunal je pokušao da kreativnije tumači ovo pravilo, ali to nije korektna interpretacija. Argument da većina krivičnih postupaka (kao što je to slučaj širom Evrope) predviđa obaveznog branioca u nekim slučajevima, ovde nema značaja, jer sam statut ne sadrži takvo pravilo. Radovan Karadžić nije pravnik, što može biti dodatni argument zahtjeva tužilaštva. To nije dovoljno jak razlog jer, s jedne strane, obavezna stručna odbrana nije propisana statutom, dok, s druge strane, Radovanu Karadžiću i onda kada se brani sam može pomagati tim eksperata, a on kao nesporno inteligentan i elokventan čovjek bez većih problema može savladati tehniku unakrsnog ispitivanja svjedoka, te naučiti neophodna procesna pravila, koja su uostalom i za većinu evropskih advokata svojevrsno špansko selo, jer se radi o tipu postupka koji nije tipičan za kontinentalnu Evropu.

Profesor je ovde u pravu: Statut tribunala ne predviđa obaveznu stručnu odbranu. Međutim, ostaje potpuno nejasno od kakvog značaja su ova razmatranja profesora Škulića u okvirima teksta koji je on sam postavio.  Naime, kako bi to “moralne i druge reperkusije pogodile čitav srpski narod” ako bi (“inteligentnom i elokventnom”) klijentu prof. Škulića, ipak, bio postavljen branilac? Jer, podsjetimo se to je navodno jedini motiv zbog koga se prof. Škulić nepozvan upliće u odbranu Karadžića.     

Iako se Karadžić tereti za teške zločine, odbrana može prilično zagorčati život tužilaštvu.

Prof. Škulić sam odmah otkriva svoj motiv: on bi da pomogne Karadziću da “zagorča život tužilaštvu” (Koštunica bi rekao “da nanese štetu”).  Profesor je svjestan da se Karadžić “tereti za teške zločine” (i da će za njih biti osuđen, otuda sveza “iako”), ali spreman je da posavjetuje svoga “klijenta” kako da bar “zagorča život tužilaštvu”. I time po njegovom mišljenju spasi čitav narod od moralnih i drugih reperkusija. (Treba takođe primijetiti da je jasno implicirano mišljenje profesora Škulića, da motiv tužilaštva nije da utvrdi istinu, već da je rukovođen isključivo zlom namjerom da ishodi osudu po svaku cijenu.)

Kada je riječ o genocidu kao najtežoj tački optužnice, težište je na slučaju Srebrenica. Mada vrlo ozbiljni stručni argumenti govore u prilog tome da, iako su u Srebrenici učinjeni teški zločini, to ipak nije genocid, sigurno je da se tribunal neće mnogo baviti ovom pravnom kvalifikacijom, te će se osloniti na već presuđen predmet generala Krstića, te ovaj slučaj rutinski tretirati kao nesporan genocid.

Koji su to “ozbiljni stručni argumenti” da u Srebrenici nije počinjen genocid? Takvi argumenti ne postoje. Postoje presude ne samo Haškog tribunala već i  Međunarodnog suda Pravde. Ovu drugu prof. Škulić i ne pominje. Pored toga, previđa se da se u slučaju Karadžić optužba za genocid na odnosi samo na slučaj Srebrenice, već na niz drugih lokaliteta, kao što su Bijeljina, Bratunac, Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Foča, Ilijaš, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Višegrad, Vlasenica, Zavidovići i Zvornik. Profesor nije čitao optužnicu svoga klijenta.

Odbrana ovo ipak može dovoditi u pitanje, te posebno insistirati na dokazivanju odgovornosti UN i holandskog bataljona, jer je Srebrenica bila zaštićena zona, a nikada nije demilitarizovana. Ko je uostalom ubio nekoliko hiljada Srba u Bratuncu i okolini ?Može se dovesti u pitanje i broj poginulihu Srebrenici. Ozbiljni dokazi izazivaju sumnju u oficijelnih „preko osam hiljada”, s obzirom na to da nije pronađeno ni približno toliko leševa, a ima indicija da su tom broju dodavani i poginuli iz prethodnih ratnih godina.

Ovaj bezočni argument se često ponavlja u nacionalističkoj javnosti. Mi ih jesmo pobili, ali to je zato što nas vi niste spriječili. Ko je kriv za ubistvo Đinđića? Loše obezbjeđenje.  Šta su drugo mogli Ulemek i kompanija nego da ubiju Predsjednika vlade koji ima tako loše obezbjeđenje! Holandska vlada je pala zbog tog propusta, ali po mišljenju prof. Škulića, Karadžić i Mladić treba da “podijele odgovornost” sa Holandijom i UN, kao da je i kod njih postojao umišljaj da pomognu genocid. 

Treba takođe znati da je “odgovornost Holanđana” samo moralna i politička, jer su njihovi vojnici od Mladića bili prethodno razoružani tako da praktično nisu ni bili u stanju išta da učine. Dakle, mi smo ubijali, a Holanđani su “krivi” što su dozvolili da ih mi prethodno razoružamo, zbog čeka kasnije nisu mogli da nas spriječe u ubijanju. Nevjerovatno cinična konstrukcija.

Karadžić se može braniti i time da on lično nije povezan sa tim slučajem, te da se tu radilo o „ekscesu” vojnih struktura, ali takav pravac odbrane nije optimalan, jer sama visoka državna funkcija njega „komandno opterećuje”.

Ovo je već očajnički.  I sam “branilac” primjećuje eufemistički da takav pravac odbrane “nije optimalan” (ustvari on je apsolutno nemoguć) zbog postojanja komandne odgovornosti, ali je prof. Škuliću očigledno nepoznato da postoje svjedoci (recimo, Deronjić) koji jasno i naširoko govore o ličnoj umiješanosti Karadžića u slučaju Srebrenice.  Uprkos ovih činjenica, profesor zaključuje da se ipak Karadžić “može braniti i time da nije povezan lično sa tim slučajem”. Pa, može, može se optuženi i glupo braniti. Možda je upravo zato nužno da mu se obezbijedi stručna odbrana.

Odbrana bi trebalo da objasni mehanizam nastanka ratnog požara u BiH. Početkom secesije u SFRJ svakom razumnom bilo je jasno da BiH ne može opstati kao nezavisna država ako na to ne pristaju svi njeni konstitutivni narodi, a Srbi su se tome protivili. BiH se ipak protivustavno otcjepljuje, a vodeći svjetski činioci to odmah priznaju. Odbrana mora objasniti da su ta priznanja djelovala kao varnica u buretu baruta. Kakvu su ulogu imali neki „mirotvorci”, poput onih koji su ubijedili Izetbegovića da povuče svoj potpis sa Kutiljerovog plana. Potrebno je objasniti i da je SDS, kao vodeća nacionalna stranka Srba u BiH, nastala posljednja, onda kada su već uveliko formirane SDA i HDZ.

Ovo je stara priča i najotpornija i najveća laž Miloševićeve propagande, koja se održala do danas i na koju se lijepe mnoge druge laži. Jugoslaviju je razbio Milošević, a Srbija je bila prva republika SFRJ koja se otcijepila sa namjerom da uz pomoć JNA, prekomponuje SFRJ, stvori novu skraćenu Jugoslaviju kojom bi Miloševićeva Srbija dominirala. Ustavom iz 1990. godine, godinu dana prije proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, Srbija je sebe proglasila za samostalnu i suverenu državu koja više nema obavezu poštovanja saveznog Ustava i zakonodavstva i koja preuzima sve ključne nadležnosti bivše savezne države: odbranu, međunarodne odnose, Narodnu banku. Sljedećeg proljeća, još uvijek prije proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije, Milošević donosi niz zakona iz nadležnosti bivše federacije. Od čega je to BIH pokušavala da se “otcijepi”? (vidi fusnotu)

Treba iznijeti dokaze o formiranju tzv. Patriotske lige, „zelenih beretki” i drugih paravojnih formacija, te o pripremljenim planovima za „noć dugih noževa” i „rešenje srpskog pitanja” u BiH. Okidač za prve oružane sukobe bilo je ubistvo starog svata na Baščaršiji, koje je izvršio jedan notorni kriminalac i kasniji „ratni heroj”. Neki u BiH ne mogu Srbima da oproste što su ovog puta, a nakon doživljenog pogroma u Drugom svjetskom ratu, bili mnogo oprezniji, jedinstveniji i znatno brži.

Ovo je još jedna besmislica iz nacionalističkog folklora. Notorno je danas da je BIH bila potpuno nepripremljena za odbranu, kao i da je oružani sukob morao željeti i inicirati onaj jači (četvrta najjača armija u Evropi) i onaj koji je imao namjeru da prekraja republičke granice (Milošević: “granice povlači jači”). Sve to je dugo pripremano, treba čitati Jovićeve i Kadijevićeve memoare.  Zamlaćivanje sa “ubistvom starog svata” je djetinjasto.

Šta znači opaska prof. Škulića da su Srbi u BiH “nakon doživljenog pogroma u Drugom svjetskom ratu, bili (ovog puta) mnogo oprezniji, jedinstveniji i znantno brži”? Pa, to da su Srbi (Miloševićeva propaganda) novi pogrom “predvidjeli” prije nego što je i počeo, pa su ustali da ga oružjem spriječe. To je ista ona teorija “preventivnog rata” kojom se Hitler poslužio u slučaju Sudeta. Neću čekati da mi date ikakav  povod nego ću vas “preventivno” napasti.

Odbrana ima priliku i da iznese oficijelno utvrđen broj poginulih u građanskom ratu u BiH, jer se još uvijek spominju fantomske brojke. Mora se objasniti da muslimani nisu jedine, niti ekskluzivne žrtve. To što su oni najviše stradali, posljedica je i njihovog ratovanja na više frontova, kako sa Srbima, tako u jednom periodu i sa Hrvatima, pa čak i međusobno u Cazinskoj krajini.

A na koliko frontova su ratovali Srbi?

Za priču o “građanskom ratu” treba opet čitati Jovića i Kadijevića. Ratove 90-ih je uvijek počinjala Srbija na isti način: medijskom histerijom širenja straha, podsticanjem pobune među srpskim življem, njihovim naoružavanjem, poslije čega na scenu stupaju srpska vojska, paravojska i Udba koji “moraju svuda štiti srpski narod” – od gušenja njihove oružane pobune usmjerene na nasilnu promjenu republičkih granica.  

Iako se Karadžić optužuje kao pojedinac, njegova istorijska uloga tokom građanskog rata u BiH i predsjednička pozicija koju je imao, nesporno će djelovati da mnogi taj proces dožive i kao svojevrsno suđenje Republici Srpskoj. To se ne smije dozvoliti. Odbrana mora insistirati na razbijanju nekih već stvorenih predubjeđenja o „srpskoj kolektivnoj krivici”, te posebno mora pažljivo i uporno objašnjavati istorijski kontekst građanskog rata u BiH.

To će biti vrlo teško. Republika Srpska bila bi nemoguća bez etničkog čišćenja i genocida kojima svjesno građena i (privremeno?) ostvarena etnička homogenost entiteta.

Važno je objasniti i slučaj blokade Sarajeva, tokom koje je nesporno došlo do velikih patnji civila, ali do koje je došlo, kako se procjenjuje, iz čisto vojničkog rezona, u cilju sprečavanja da se velike muslimanske oružane grupacije povežu i djeluju ofanzivno. Mora se objasniti da je blokirano Sarajevo bilo i svojevrsni logor za srpske civile. Nekoliko hiljada njih je likvidirano, a mnogima se ni grob ne zna. U gradu su harale paravojne formacije i organizovane kriminalne bande. Postojali su brojni privatni zatvori i javne kuće u kojima su Srpkinje nasilno držane. Naravno, odbrana se ne može zasnivati samo na tvrdnji da su „i drugi činili zločine”, jer to nije opravdanje, ali ta činjenica ipak nije bez značaja. Iako je krivica u krivičnom pravu individualna, određene moralne i druge reperkusije osude nekadašnjih visokih državnih funkcionera neminovno pogađaju i čitav narod.

Zanimljiv je nevjerovatni eufemizam koji profesor Škulić upotrebljava za opsadu i granatiranje Sarajeva i sistematsko snajpersko odstreljivanje prolaznika na sarajevskim ulicama. On to zove “blokadom”!  Blokadom koja je preduzeta “iz čisto vojničkog rezona u cilju sprečavanja da se velike (!?) muslimanske oružane grupacije povežu i djeluju ofanzivno”. I zato su Sarajlije morale živjeti četiri godine bez vode i struje, zato je na Sarajevo sručeno par miliona granata i zato su se snajperisti godinama zabavljali odstreljujući civile!

Odbrana koju savjetuje profesor Škulić bila bi ravna teškom samooptuživanju, ona bi samo pokazala bezočno frivolan odnos optuženog prema užasnim posljedicama njegovog djelovanja. Ili kako bi se pravnim jezikom reklo ilustrovala bi psihopatski, cinični, bezosjećajni “odnos optuženog prema djelu”.  A to je upravo ono što profesor Škulić i jedan dio srpske javnosti preporučuje Dr. Dabiću da bi se zaštitio čitav narod od moralne i svake druge hipoteke.

(*) U Srbiji je takoreći nepoznata, čak i u stručnoj javnosti, činjenica da je Srbija POSTALA NEZAVISNA DRŽAVA po sopstvenom Ustavu od 28. septembra 1990. godine (donijetom više od godinu dana prije kasnijeg proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, 8. oktobra 1991.). Ova činjenica zamagljivana je Miloševićevom propagandom prema kojoj je uzrok rata bio "borba protiv separatizma". Ta činjenica je zamagljivana iz straha od strane intervencije, jer tobož Milošević čuva "teritorijlani integritet SFRJ", a ne vrši agresiju na tuđu teritoriju.

Naime, prema članu 72. Ustava Republike Srbije iz 1990. godine : "Republika Srbije uređuje i obezbjeđuje: suverenost, NEZAVISNOST i teritorijalnu cjelokupnost Republike Srbije i njen MEĐUNARODNI POLOŽAJ i ODNOSE S DRUGIM DRŽAVAMA i MEDJUNARODNIM ORGANIZACIJAMA", kao i "ODBRANU i bezbjednost Republike Srbije" ("oružanim snagama kojima u miru i ratu rukovodi Predsjednik Republike Srbije", član 83 Ustava)  

Shodno tome, članom 135. stav 2. Ustava Srbija se sama izuzima iz pravnog sistema SFRJ, za nju od tada zakoni SFRJ više ne važe. Tom odredbom se predvidja PRAVO Srbije da, po svojoj volji, "poštuje"  savezne zakone jedino onda "kada joj je to u interesu". U pravu je ova klauzula poznata kao klauzula "si volam" (ako hoću) i ima dejstvo da poništava svaku obavezu preuzetu pod ovim uslovom.  Prirodno, ako imam pravo da radim "šta hoću" nemam nikakvu obavezu.

Ubrzo zatim, dosljedna svojoj nezavisnosti i suverenosti, Srbija donosi niz zakona iz nadležnosti nekadašnje federacije kojima uređuje sopstvenu kreditnu i monetarnu politiku, sopstvenu politiku kontrole cijena, uvodi dažbine na robu iz inostranstva (i nekadašnjih republika SFRJ), naplaćuje sopstvene carine itd. i ukida niz zakona kojima je svrha provođenje nekadašnjeg saveznog zakonodavstva. Po zakonima SFRJ (koju tobož brani Milošević) i srpski Ustav i srpsko zakonodavstvo tog vremena predstavljali bi najteža krivična djela. Ali, Srbija je donošenjem tog Ustava postala suverena i nezavisna i time izuzeta iz jurisdikcije bivše SFRJ, pa ta djela niko nikada nije ni mogao da procesuira.

Sam Karadžić je u više mahova izjavljivao da "bez Srbije ništa (od onoga što je on činio) ne bi bilo moguće". Rat u BIH tipičan je "war by proxy" koji je vodila nezavisna i suverena Srbija preko plaćeničke "Vojske Republike Srpske" (i paravojski regrutovanih u Srbiji, kojima je, naravno, pripadala i srpska Udba). Sredstva je Milošević obezbjeđivao potkradanjem srpskog budžeta.

Uostalom, priča o "građanskom ratu" je konačno i nedvosmisleno odbačena u dosadašnjoj praksi Tribunala. Ta priča je beznadežna.