Ibrahim Halilović - POZIV KBSA HARISU SILAJDŽIĆU 

(Winsdor, 16. 04.2008)

SPECIJALNO ELEKTRONSKO IZDANJE GLASA KBSA

14. 03. 2008.

www.bosniak.org

info@bosniak.org

 Poštovani Bošnjaci, postovani prijatelji Bosne i Hercegovine

Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, krovna organizacija američkih i kanadskih Bošnjaka vas obavještava o svojim aktivnostima.

NAJVEĆI DOGADJAJ BOSANSKOHERCEGOVAČKE DIJASPORE

13. TRADICIONALNI SUSRETI BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE

U GRADU SA NAJVEĆIM BROJEM GRADJANA BIH U DIJASPORI – ST. LOUIS 23 – 26. MAJ 2008

SA SPECIJALNIM GOSTIMA IZ BIH

-         DR. HARIS SILAJDŽIĆ, PREDSJEDNIK PREDSJEDNIŠTVA BIH

-         DR. MUSTAFA EF. CERIĆ, REISU-L-ULEMA IZ BIH

-         SVEN ALKALAJ, MINISTAR VANJSKIH POSLOVA BIH

-         PROF. DR. SUAD ARNAUTOVIĆ, PREDSJEDNIK CENTRALNE IZBORNE KOMISIJE

I SA POSEBNIM MOTOM SUSRETA:  "KAKVA CE ZORA BOSNI SVANUTI TI ODLUČI"

Tim povodom odlučio sam se da uputim slijedeće otvoreno pismo gospodinu Emiru Ramiću, predsjedniku KBSA, u znak protesta što je na ove susrete pozvao navedene goste, što smatram neprimjerenim.

Emire,

Eto, naši velezidajnici pokazaše još jednom da su gori i od SDS-a, a ovi Tvoji gosti su najgori medju njima.

Čudi me da Ti kao pametan momak dozvoljavaš da jedna organizacija koja se hvali da zastupa interese 350.000 Bošnjaka SA, može sebi dozvoliti da se veze za najgoru mogu političku opciju. Čime su to Tvoji gosti zaslužili da ih ugostiš?

Njima treba  biti domaćin neka četnička organizacija, a ne organizacija koja predstavlja četničke žrtve, osim ako žrtve nisu halalile svojim katilima i njihovim suradnicima iz SBiH i IZ. Toliko su uradili za četničku stvar, da je to neopisivo, da se politička šteta po RBiH ne može procijeniti, a o materijalnoj da i ne govorim. Nakon genocida dali su im državu, sada su im ozakonili genocidnu policiju, a genocid čak niko ne smije ni spomenuti. Cerić je halalio i genocid i urbicid. To može samo zbilja velika vlašina.

Svi ti Tvoji gosti znaju moje mišljenje o njima, ali bih volio da im ga i Ti ponoviš, bude li prilke i ne bude li Ti zahmetli. Znam da oni do mojega mišljenja ne drže kao ni do lanjskoga snijega, a i Ti, da imalo imaš obraza ne bih ugoščavao. Na osnovu čega si procijenio da je u interesu onih koje zastupaš najbolje da se priklone toj najgoroj opciji, vjersko-političkoj antibosanskoj i din dušmanskoj jaliji?

A sto se tiče zore kakva će nam svanuti, pa mi tu ne odlučujemo ništa. To su već odlučili Tvoji gosti. Zahvaljujući njima, nama se smrklo i nikada neće svanuti.

Sretno loptanje i pomoz' Bog i gostima i domaćinu, a i onima koji će im temena činiti, mjesto da ih kamenuju/ Pomoz Bog i onima koji agitiraju za njih  i koji će nakon  svega ostati magarci, politički slijepci i kreteni i - glasati za njih.

Ibrahim Halilović

UTIHNUO JAVNI LINČ SAFETA ORUČEVIĆA

Piše: Adi Halvo, 31.03.2008

"Oručević je htio kreirati i Islamsku zajednicu - Napad HVO-a na ARBiH dočekao na zapadnoj obali Mostara - Glumi prijateljstvo dok se čovjeku kičma lomi", rekao je u otvorenom razgovoru za "Dnevni Avaz" od 22.02.2008  mostarski muftija hadži Seid ef. Smajkić, najveći vjerski i duhovni autoritet Hercegovine.

"Safet Oručević zapravo 'jedan veliki prevarant'... On je najveće zlo Mostara! Zašto moj Mostar šuti o tome" - pita se u razgovoru za “Dnevni Avaz” od 16.02.2008 mr Alaudin Veledar, ugledni profesor Fakulteta humanističkih znanosti u Mostaru, član Skupštine HNŽ, predsjednik Udruženja logoraša HNŽ i Županijskog odbora BPS. To su samo dvojica od više uglednih ličnosti iz bošnjačkog naroda, koji su u medijima ozbiljno optužili poslijeratnog gradonačelnika Mostara.

Javni linč je odjednom utihnuo! Razlog "stišavanja duhova" bi mogao biti dogovor Bakira Izetbegovića, velemajstora zakulisnog uvezivanja privatnih interesa na bošnjačkoj političkoj sceni, sa Safetom Oručevićem, poslije čega je uslijedila tajna večera  (Dnevni Avaz od 14.03.2008), do tada posvađanih, predsjednika najjačih bošnjačkih političkih stranaka Sulejmana Tihića (SDA), Harisa Silajdžića (SBiH) i Zlatka Lagumdžije (SDP).

Poznavaocima prilika u većem entitetu je poznato da se kod Bošnjaka dešava približavanje političkih lidera tek onda kada treba prevariti birače (narod) i iskoristiti udruženu političku moć za manipulisanje institucijama sistema u cilju prodaje imovine javnih preduzeća ili licenci za izgradnju elektrocentrala, kojima će strane firme eksploatisati energetske resurse i za svoj račun i u vlastitoj režiji izvoziti struju. U sektoru energetike, prema dostupnim informacijama, drska pljačka imovine bh. javnog preduzeća "Energopetrol" u BiH i Hrvatskoj i predaja ovog preduzeća na upravljanje državi Hrvatskoj je također izvršena u režiji istog majstora zakulisnog uvezivanja ličnih interesa Bakira Izetbegovića, potpredsjednika SDA, sa istim predsjednicima druge dvije najjače političke stranke Harisom Silajdžićem (SBiH) i Zlatkom Lagumdžijom (SDP). Potpredsjednik SDA Bakir Izetbegović je u federalnom Parlamentu 8.11.2005, onemogućio da se izglasa zaključak o poništenje odluke Vlade FBiH o predaji Energopetrola Hrvatskoj državnoj firmi INA, na taj način što je oštro replicirao šefu zastupničkog kluba njegove stranke Šemsudinu Mehmedoviću, koji je u ime zastupničkog kluba SDA zajedno sa zastupnicima Stranka za BiH, SDP, BOSS  praktično bio osigurao većinu za poništenje ove odluke. “Ovdje je problem u nacionalnim emocijama, jer valja nam na pumpama smotati našu zastavu, a postaviti zastavu susjedne države”, rekao je tom prilikom Izetbegović.

Mirnes Ajanović kandidat za Predsjedništvo BiH na prošlim izborima, je 29.7.2006 uputio pismo trojici predsjednika najjačih bošnjačkih stranaka SDA, SDP i SBiH: Tihiću, Lagumdžiji i  Silajdžiću u kojem je predložio da donesu političke odluke na nivou svojih stranaka o zabrani prodaje Energopetrola. “Silajdžić i Lagumdžija putem svojih zastupnika u Parlamentu i putem članova vlade šalju indirektno poruke da su protiv prodaje Energopetrola, pa je krajnje vrijeme da to i javno potvrde i da S BiH i SDP donesu političku odluku o zabrani prodaje Energopetrola.” Tim povodom u izjavi za Avaz, Ajanović je saopštio:  “Na taj način ce Silajdžić i Lagumdžija dati signal i SDA da tako isto postupi, a istovremeno ce dokazati biračkom tijelu da nemaju “umiješane prste” u svemu sto je prethodilo propasti Energopetrola i uništenju naftnog sektora”. Postoje ozbiljne naznake da su sa pravnim i fizičkim osobama iz inostranstva sklapani milionski poslovi u njihovom interesu  i u interesu onih pojedinaca iz Energopetrola koji odlučuju o nabavkama. Ako bi se angažovao financijski ekspert da provjeri ovu informaciju, moglo bi se utvrditi da je to najveći uzrok za uništenje i ruiniranje Energopetrola, napisao je Ajanović. Upućenim posmatraćima koji prate djelovanje “uvezanih” političkih lidera je poznato zašto se Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija  nikada nisu javno suprotstavili ovoj drsku pljački usmjerenoj protiv nacionalnih interesa bošnjačkog naroda.

Nekoliko godina ranije Izetbegovićev kadar, Neđad Branković, tadašnji direktor Energoinvesta je, uz podršku Ininih lobista Harisa Silajdžića i Jadranka Prlića koji su obavljali rukovodeće funkcije u tadašnjem Vijeću Ministara BiH, je 23.08.1999 potpisao sa direktorom INE Šternom štetan ugovor za Federaciju BiH, kojim je praktično bošnjački Energopetrol iz Hrvatske, predan hrvatskom državnom preduzeću INA..

Postoj veliki broj sličnih primjera iz kojih se vidi da, od okončanja rata pa do danas privatne interese u bošnjačkom političkom vrhu uvezuje uvijek isto lice, Bakir Izetbegović, a druga dva glavna aktera su, uglavnom, Silajdžić i Lagumdžija. Pored Neđada Brankovića i od nedavno, Vahida Heće, njima pomažu stotine rođaka i prijatelja zaposlenih na rukovodnim mjestima u javnim preduzećima i u birokratskom aparatu. Svi oni su iz dana u dan bogatiji i bogatiji, a naivni Bošnjaci, koji su im na izborima ukazali povjerenje, postaju sve siromašniji i siromašniji. Žalosno je da u Federaciji BiH, od njenog utemeljenja do danas, vlada uvijek isti, najveći, šljam iz bošnjačkog naroda, pohlepan i beskrupulozan. Bratstvo u zajedničkoj pljački donacija je stvorilo neraskidivu vezu između bošnjačkih političkih lidera i zato pljačka nacionalnog blaga se nesmetano provodi od okončanja rata, 1995. godine.

Poslije "tajne večere", koja je upriličena daleko od očiju prevarenih birača, na sjednici "njihove komisije" za elektroprivredu (Avaz 18.03.08), koja je održana 17. marta 2008, jednoglasno je dogovoreno da se: "... proizvedena električna energija između inostranih investitora i dvije ovdašnje elektroprivrede raspodijeli u omjeru 50:50 posto." Drugim riječima, 50 posto od posla vrijednog sedam milijardi maraka će biti odrađeno po Oručevićevom konceptu, preko Hećinog ministarstva. Što znači da će firme "Porr AG" iz Austrije, "Energie Baden Würtemberg" iz Njemačke i "KazTrans GAS" iz Švajcarske, na osnovu posredničkog ugovora o proviziji, koji su potpisali sa firmom Safeta Oručevića "IUC - Consulting GmbH" iz Beča, dobiti licence za izgradnju i eksploataciju električnih centrala.

Povodom ponovnog zbližavanja Tihića i Silajdžića, kada im se na kahvi pridružio i Lagumdžija u sarajevskom restoranu gdje su zajednički večerali, Slobodna Bosna od 14.03.2008 je pored ostalog objavila sljedeću informaciju: “…..uspjeli smo doznati da je razgovor bio vrlo konstruktivan i da su se Tihić, Silajdžić i Lagumdžija uspjeli dogovoriti oko nekoliko iznimno važnih pitanja od općedržavnog interesa. Među takva pitanja svakako se ubraja energetika, odnosno izgradnja novih centrala, o čemu su tri lidera postigla visok stepen suglasnosti.

Sarajevski pisni mediji su posebno istakli da je nejedinstvo Tihića, Silajdžića i Lagumdžije znatno kočilo efikasniju realizaciju koalicionog dogovora o velikim investicijama i infrastrukturnim radovima, koje su SDA i SBiH bile obećale građanima i koji su od Federacije trebalo da učine i dinamičniji i ekonomski stabilniji i brži dio BiH.

Međutim, Federacija sigurno neće postati dinamičniji i ekonomski stabilniji i brži dio BiH ako privatnim interesom "uvezani" bošnjački politički lideri, predvođeni Bakirom Izetbegovićem i Safetom Oručevićem, ponovo pokrenu mehanizme kojima će izmanipulisati Vladu i Parlament i tako omoguće spomenutim firmama da izgrade električne centrale i zaposle jeftinu bošnjačku radnu snagu, a praktično će u njima proizvoditi struju, koju će ekskluzivno izvoziti kao nenadoknadivo prirodno bogatstvo. Sa druge strane, ako Nedžad Branković u ime Vlade nezakonito potpiše dozvole za izgradnju elektrana, spomenutim firmama stvoriti će se mogućnost da Safet Oručević i pet političara: Bakir Izetbegović, Haris Silajdžić, Zlatko Lagumdžija, Vahid Hećo i Nedžad Branković postanu financijski i ekonomski još jači i stabilniji. Također, ove firme će u tom slučaju prodajom struje akumulirati veliku financijsku dobit i postati će još financijski jače. Federacija, najveći gubitnik, u tom će slučaju postati sporiji i ekonomski nestabilniji dio BiH i to zbog ekskluzivnog gospodarenja energetskim izvorima i izvoza struje od strane nezakonski protežiranih investitora po uvjetima i po cijeni koju će dogovoriti Safet Oručević i pet "uvezanih" političkih licemjera, a na štetu nacionalnog interesa. 

"BH dani" su u uvodniku od 21. marta 2008. objavili ovaj tekst: "...... višemilionskoj proviziji za ugovoreno strateško partnerstvo za izgradnju novih elektroenergetskih objekata u Federaciji, računa Lagumdžija, mogu se nadati samo bošnjački lideri. I u pravu je, makar oni bili već javnosti dobro poznati kao kriminalci i zaštitnici kriminalaca ili, pak, neuspješni građani koji se pretvaraju u smiješne nacionalne lidere. … Lagumdžija nije ni glup ni nesvjestan posljedica svoje nove, bošnjačke titule. Radi svojih kriminalnih interesa u elektroenergetskom sektoru pristao je na promoviranje u bošnjačkog lidera....."

Ne osvrćući se na to da je razlog utihnuca linča na Safeta Oručevića, razgovor Izetbegovića sa Lagumdžijijom i razgovor Izetbegovica sa Silajdžićem i da je tom prilikom zakulisno ponovo dogovorena tradicionalna „tajna večera“, na kojoj su predsjednici tri najjace bosnjacke stranke SDA S BiH i SDP u maniru aristokratskog drustva, „uvezujuci“ privatni interes na stetu nacionalnog interesa, dogovorili daleko od upravnih tijela vlastitih stranaka i daleko od očiju prevarenih birača, da ce 50 posto od posla vrijednog sedam milijardi maraka biti odrađeno po Oručevićevom konceptu, preko Hećinog ministarstva, dobro je da ovo ostane zapisano.   

KOLO DB-a

(Autor: Sven Rustempašić)

Alija Izetbegović je od Beograda dobio u RBiH svoje suradnike, agente DB-a (zloglasne UDBE) i KOS-a, da se pripremi i 1990-tih izvede u vidu agresije, ratnih zločina, pokolja, genocida nad građanima Republike BiH. Dogovor je postignut okvirno, prije nego što je i jedna granata ispaljena u BiH. Ta garnitura je na vlasti već 17 godina, i ona u BiH odn. Federaciji BiH, ima snažnu, ustrojenu agenturu koja ih čuva na vlasti, u projektu. Jedan od glavnih ciljeva je držati SDA na vrhu bošnjačkog naroda pod kontrolom Bakira Izetbegovića, da se očuva poredak stvoren genocidom, da se očuva Republika srpska i nacistička podjela BiH, u nesagledivom daljnjem etničkom, vjerskom sukobu i disfunkcionalnosti odn. kolaborantskom funkcioniranju vjersko-nacističkih oligarhija iz tri naroda i zatiranju svake normalne, evropske građanske države i društva. U toj su šemi Haris Silajdžić i Mustafa Cerić. Na vrhu operativnog udbaškog sistema je Bakir Izetbegović, koji raspolaže materijalnim sredstvima koja se mjere u milionima dolara (maraka, Eura, svejedno), kao i neprocjenljivim sistemima podrške. Ta struktura nacista, kvazi-muslimana, mafijaša, svoje informacije razmjenjuje sa Britanskom obavještajnom službom odn. anglocionističkim organizmima; sa njima usklađuje lokalne i internacionalne aktivnosti. Sinhrono djeluju u istom projektu.

Medijska kontrola naroda je neophodna! U tome segmentu projekta, Fahrudin Radončić i njegova medijska kuća "Avaz" igraju ključnu ulogu. Nije daleko niti Senad Pećanin i njegov magazin "Dani". U projektu je i magazin SAFF, neka vrsta klerikalističko-političkog magazina; najgora kombinacija. SAFF je naizgled "zamijenio" bošnjački magazin "Ljiljan" kada su "Ljiljan" i njegov neformalni sponzor Hasan Čengić, postali nepodobni opisanoj strukturi udbaša i njihovih internacionalnih pokrovitelja. "Ljiljanu" je Fahrudin Radončić ponudio asistenciju, ali je svega nekoliko mjeseci nakon toga, magazin ugasio. Direktora je zaposlio na svojoj TV stanici "Alfa", te ga ubrzo otpustio.

Formalno je sada na vrhu te "muslimanske, bošnjačke" političke strukture u vlasti, Haris Silajdžić, u čemu ga podržava i Mustafa Cerić, uz liderski kadar SDA. "Stranka za BiH" je podložna Silajdžiću; igra onako kako on diktira.

SDP Zlatka Lagumdžije ima suparnički odnos prema Silajdžiću i njegovoj stranci -- nastoji ih zamijeniti na vlasti. To je pokušano 2006. godine, ali je to propalo; obični glasači SDA i SBiH, kao i tzv. "veliki muslimani" ne vjeruju Lagumdžiji, pa su radije uzeli Silajdžića. To su samo personalna i stranačka nadmetanja, dok je njihov nastup prema velikosrpskom projektu istovjetan -- svi podržavaju Republiku srpsku, bore se protiv Hrvata, pri čemu bi eventualno Hrvatima dali neku Zapadnu Hercegovinu i slično.

Iako ovo stanje dominira, sve je to nestabilno jer je narod sve ogorčeniji, sve politički pametniji. Stoga su oni spremni na sve; u čemu imaju usluge svojih internacionalnih partnera.

Medij koji kritizira SDA i SBiH je "Slobodna Bosna", ali je to limitirano na korupciju, nemoral, i slične pojave, dok i taj magazin Republiku srpsku brani. Trudi se da u FBiH postavi na vlast SDP odn. Zlatka Lagumdžiju, kao i FTV emisija "60 minuta". Veliko razočarenje Lagumdžije odn. "Slobodne Bosne", je u tome što nisu mogli izvesti prevaru sa Miloradom Dodikom i njegovim SNSD-om, da ga predstave kao socijaldemokratu i tako sebi stvore "prirodnog saveznika i partnera" u varanju Bošnjaka u Federaciji BiH, te formiranju okosnice vlasti SDP-SNSD u dejtonskoj BiH. Dodik je totalno otvoreno pokazao da je samo još jedan od mnogobrojnih četnika – pa je "Slobodna Bosna" provela proteklih godinu-dvije dana u žalopojkama nad tom ispuhanom, propalom podvalom.

Ti udbaški organizmi su "bošnjački", tj. nisu standardno srbijanski odn. srpski po predznaku -- nego su PARTNERI četničkom projektu; saveznici. Stoga su četnici i Britanci njima prepustili lokalni obračun sa oponentima. Dakako, oni rade za Republiku srpsku, a jedan od najradikalnijih primjera je sabotiranje naše Tužbu na Svjetskom sudu, kada su Srbiju "skinuli sa udice" tako što su Sakib Softić i ekipa urušavali i urušili Tužbu iznutra. Oni sistematski bacaju sjenu na genocid, te počiniocima genocida "peru ruke", a ujedno nastoje prikriti i svoju kolaboraciju u genocidu i rušenju države Bosne i Hercegovine.

   ČETNIČKI BLEF KOJEGA SU NJIHOVI KOLABORANTI RADO PRIHVATILI 

Autor: Sven Rustempašić  

KOMENTAR REPUBLIKABIH.NET

U narodu postoji izreka, koja ide nekako ovako: "Kada Bog hoće da te kazni prvo ti oduzme pamet pa onda sve ostalo". Nekako tako izgleda situacija sa Republikom BIH i onima koji bi morali da je brane, mada nije jasno šta smo to Bogu skrivili. Na primjer jasna je činjenica da je Srbija u balkanskim ratovima okupirala i Sandžak i Kosovo i da je potpuno jasno da ne postoji papir koji legalizuje ta osvajanja kao legalna, niti postoji bilo kakav internacionalni ugovor koji legalizuje ta osvajanja. Prema tome Albanci Kosova su već poduzeli akcije da se otrgnu iz kandži velikosrpskog imperijalizma i kolonijalizma, dok Bošnjaci Sandžaka se utrkuju ko će prije Voji Kalašnjikovu naručiti "lijepo  vrijeme". 

Po istoj matrici imperijalizma i kolonijalizma velikosrpski projekata čini nečuveni zločin genocida u 20 vijeku i uz pomoć veleizdajnika Republike BiH kreira srpsku genocidnu tvorevinu zapadno od Drine. I opet Bošnjaci se utrkuju ko će njihovom sadašnjem voždu stisnuti ruku, dati za pravo, izraziti poštovanje, pozvati na intervju...Niko da se sjeti da kaže: "Halo, pa ako vi ne kaznite vaše zločince i ne rasturite sami njihovo životno djelo, imamo i mi itekako legalno pravo da podržimo, pa čak i pokrenemo oslobodilački pokret u Sandžaku, čak i u slučaju da velikosrpski pokret nije 90-tih krenuo ka Bosni. Nešto u svemu tome nije normalno. Ako dijaspora svojim uplatama održava socijalni mir, ona time zapravo ne pomaže ni Republici BiH ni njenim građanima, već samo održava četničko-srbobalijsku bandu kriminalaca na vlasti.

REPUBLIKABIH.NET TIM

MILORAD DODIK JE HLADNO ORUŽJE SRBIJE

(Intervju s Petrom Lukovićem   Autor: Eldin Hadžović, Dani, Sarajevo   2007-11-02)

Sama cinjenica da na demarš pet najuglednijih zemalja sveta odgovara ministar energetike i rudarstva govori o tome kakva je pometnja nastala u Srbiji. Mi imamo posla s potpuno ludackom, poremecenom, ludom, razularenom zemljom, u kojoj su svi koji su na vlasti operisani od pameti i koje je teško prizvati svesti i razumu. 

DANI: Kako komentirate punu podršku Vojislava Koštunice i nešto umjereniju Borisa Tadica Miloradu Dodiku povodom odbijanja mjera visokog predstavnika i prijetnji paralizom BiH i raspisivanjem referenduma o otcjepljenju Republike Srpske? 

LUKOVIC: Pre svega, ja ne vidim neku bitnu razliku izmedu neke nacelne velike podrške ili neke takozvane blage podrške. Podrška je podrška, teško mi je da govorim o stepenima podrške tome. Ja bih govorio o jednoj unisonoj podršci Srbije, dakle, govorimo o podršci premijera, predsednika i Skupštine. Govorimo o zvanicnim telima Srbije i neka niko nema nikakve iluzije o tome da postoji nekakva razlika u odnosu prema Republici Srpskoj ili Bosni i Hercegovini kad je ovo pitanje na dnevnom redu. Cela suština citave price i citavog slucaja je vrlo prosta. Dakle, to je prica koja postoji i koja figurira u našoj javnosti, i u medunarodnoj javnosti, i u svetskoj javnosti, i u vasionskoj javnosti - to je prica koja postoji vec duži niz godina. Otkako postoji problem Kosova, postoji problem Republike Srpske. RS se sve vreme veže za Kosovo, to je stvar koja se u Srbiji pominje vec nekih sedam-osam godina. Izjava Koštunice, Tadica i Skupštine Srbije - ko ima priliku da vidi kako izgledaju sednice Skupštine i šta se na njima prica, onda bi mogao da vidi nekakav glas delegata koji predstavljaju takozvani narod - rec je o više-manje unisonom mišljenju da oduzimanje Kosova nece proci tako bezbolno kao što se misli zato što mi u rezervi imamo - šta? Takozvanu Republiku Srpsku! RS se u ovom slucaju koristi, ne samo kao neka vrsta alibija vec i kao neka vrsta hladnog oružja kojim cemo zadati taj finalni, konacni udarac medunarodnoj zajednici. S druge strane - jako je bitno - instruiranje i formiranje nekoga ko se zove Milorad Dodik u nekog ko je najbolji prijatelj i najbolji ucenik Vojislava Koštunice neodoljivo podseca na period kad je Radovan Karadžic bio najbolji ucenik Slobodana Miloševica, koji mu je bio mentor. Prema tome, matrica je ista. Mi opet imamo neke svoje ljude koji u nekim tudim državama rade posao za nas, i to je prica na koju smo mi navikli. Uostalom, instaliranje Dodika u nekakvu zvezdu i, da kažem velikim slovima, Našeg Srbina Tamo, dakle NST, pocelo je onog trenutka kad je on bio glavna zvezda na koncertu Cece Velickovic u Beogradu, gde je u društvu Koštunice i Matije Beckovica bio na koncertu svoje omiljene pevacice. Onda je otvarao Gucu, onda je bio na košarkaškim utakmicama, itd. Onda su sve price o tome da je kupio vilu od milion evra u Beogradu, koje su, naravno, tacne odmah bacene u zapecak. Drugo, njegovo prisustvo ovde na televizijama i u nekakvim emisijama je bilo u potpuno nenormalnoj kolicini da se naprosto covek koji živi u Srbiji zapita - pa dobro, jebo te, šta taj covek radi ovde u Srbiji, što ne radi tamo, gde je predsednik...

DANI: Premijer...

LUKOVIĆ: Pa da, otkud znam šta je, neki entitet, šta je to... Hoću da kažem da ova stvar nije došla spontano i bezveze. Spontanost ne postoji u srpskoj politici. To je zadnji adut, očajnički adut, to je kao kad se u filmovima, kad ne znaju šta da rade, bacaju s mosta ili sa zgrade iz nekog očaja. Mi ovde imamo Milorada Dodika koji je naše poslednje hladno oružje. Sama činjenica da je Srbija vrsta zemlje, koja je u stanju da u roku od 24 časa napravi neverovatnu vrstu sranja, govori ne toliko o Srbiji koliko o državi kojom rukovode Koštunica i Tadić. Mi smo juče imali jedan demarš - to je, prevedeno na bosanski, jedan šamar - nezabeležen u istorijskoj praksi diplomatije, da pet velikih zemalja - Amerika, Engleska, Francuska, Nemačka i Italija - protestuju protiv ludačkih izjava vlasti spram BiH, Lajčaka, njegovih odluka, što govori o tome koliko je to ozbiljno shvaćeno u svetu. S druge strane, ono što je vrsta ludila u Srbiji, na taj demarš pet velikih zemalja nije se oglasio ni Tadić, ni Koštunica, ni Skupština, ni potpredsednik Vlade nego - ko? Ministar energetike i rudarstva! Pa, jebo te, mislim, verovatno je u tom trenutku bio sprečen Koštunicin šofer da nešto kaže ili njegova sekretarica, pa se tu našao ministar energetike i rudarstva, koji je odbio demarš pet velikih zemalja. Sama činjenica da na demarš pet najuglednijih zemalja sveta odgovara ministar energetike i rudarstva govori o tome kakva je pometnja nastala u Srbiji. Mi imamo posla s potpuno ludačkom, poremećenom, ludom, razularenom zemljom, u kojoj su svi koji su na vlasti operisani od pameti i koje je teško prizvati svesti i razumu. Uostalom, ko ima tu nesreću da gleda prenose Skupštine Srbije, videće stvari koje nije video 15 godina - to su priče o Srpskoj Krajini, o tome da treba, pazite sad, tužiti Bosnu i Hercegovinu za genocid koji je ona izvršila nad Srbima u XX veku, ali ne u poslednjih petnaest godina, nego tamo negde, otkud znam, 1926. godine. O Hrvatima se govori kao o Srbima rimokatoličke vere, o Bošnjacima se govori kao o Srbima islamske veroispovesti, danas, dakle, to nije bilo pre deset godina, to je danas. Veze nemaš šta ćeš da čuješ na Skupštini. Ja gledam ta izlaganja i uvek se pitam - jebo te bog, a šta je na dnevnom redu? Posle tri sata gledanja ja nemam pojma! Imaš priče o tome kakvi su ćevapčići u Kruševcu, to je bilo pre neki dan, do toga da treba da priznamo Republiku Srpsku Krajinu i da njeni predstavnici sede u Parlamentu! Prema tome, ovo što se dešava oko Bosne, to je samo deo očajničkog koncepta po kojem treba da napravimo što veća sranja kako bismo neko drugo sranje zaboravili. To je tipičan miloševićevski koncept.

DANI: Možete li objasniti činjenicu da nijedan beogradski medij ne objašnjava suštinu Lajčakovih mjera, već prenosi lažne tvrdnje o majorizaciji Srba u BiH i namjeri ukidanja Republike Srpske?

LUKOVIĆ: Pa, jebo te! Mislim, ovo ti je naivno pitanje. Mislim, jeste razumno, ali ti o Srbiji ne možeš da postaviš razumno pitanje. Jer, mediji u Srbiji se ne bave razumom, oni se bave svetskim odnosom prema razumu, koji je iracionalan. Koga u Srbiji uopšte briga? Devedeset posto Srba koji gledaju televiziju nisu sposobni svojim intelektom i obrazovanjem da shvate o čemu se radi u Bosni. Oni su shvatili da Lajčak nešto radi protiv Srba i to im je dovoljno da kažu da je Lajčak bezveze i tako dalje. Poenta je da je Srbima u BiH oduzeto pravo na opstrukciju i destrukciju, ali nevolja je u tome što su opstrukcija i destrukcija jedine vrline koje mi imamo. To se ne odnosi samo na BiH. I zato je uvek ružno kad neko pokuša da nam oduzme ono na šta smo najviše ponosni - da uništimo, da zatremo, da nekakvo sranje napravimo, ali to je neka vrsta našeg mentaliteta, po čemu smo poznati u svetu. To govori o odlučnosti Srbije da nastavi svojim putem - ludačkim, kretenskim, imbecilnim. Imamo sve razloge da se plašimo šta će se desiti sledećeg meseca u ovo vreme.

DANI: Šta mislite o reprizi Miloševićeve antibirokratske revolucije kojoj ovih dana svjedočimo u Republici Srpskoj, u kojoj se nose džinovski Putinovi posteri, a Amerika i Evropska unija optužuju za antisrpsku zavjeru?

LUKOVIĆ: Većina ljudi u Republici Srpskoj nije mentalno sposobna da ode dalje od antibirokratske revolucije. To je vrhunac njihove kreativne politike - miting, na kome će se pojaviti sa slikom Putina, Staljina ili, ne znam, Bore Jovića. Zapravo, čudi me da tamo nije bilo slika Bore Jovića i Miloševića, pošto bi to bilo skroz logično.

DANI: Bile su slike Biljane Plavšić...

LUKOVIĆ: Potpuno je svejedno. Oni ne mogu dalje od Slobe. To je granica njihove kreativnosti - ne damo Republiku Srpsku, hoćemo Srbiju! Vi tamo imate političare koji smatraju da je Sarajevo Teheran, koji se hrabre činjenicom da misle da je Banja Luka u Srbiji, a nije! Ja mogu da im kažem da Banja Luka nije u Srbiji i nikad neće biti, srećom! Prema tome, doviđenja i prijatno! Oni mogu to da sanjaju privatno, ali sva ta njihova događanja naroda ne samo da ikonografijom podsećaju na 1991. nego i rezultatom. Svi dobro znamo šta je bilo nakon toga. Unapred znamo rezultat. Od toga nema ništa, ali to govori o strašnoj kolektivnoj svesti, koja je do te mere zastarela da je zaprepastila i poštovaoce lika i dela Miloševića, koji prosto nisu mogli da veruju da im se Vođa vratio iz groba i da još uvek postoji i živi u Banjoj Luci i RS-u.

DANI: U kojoj mjeri je srbijanska vlast spremna učestvovati u produbljivanju tenzija i izazivanju krize u BiH i čini li to kao demonstraciju sredstva pritiska povodom predstojećeg završetka pregovora o statusu Kosova?

LUKOVIĆ: Srbija će to činiti po svaku cenu. Bosna, odnosno svi mi, imamo sreću da Srbija nije dovoljno jaka da sve ove reči pretoči u praksu. Prema tome, svi ćemo se zadržati na nekom verbalnom nivou jer Srbija svoja obećanja o svom uticaju ne može da pretoči u nešto konkretno. Srbija je, srećom, hvala Bogu, vojno slaba - ima tri aviona i ne znam koliko ima tenkova koji rade i vojnika spremnih da nešto rade. Ne treba se plašiti, dakle, vojne reakcije jer je Srbija nesposobna. Loša stvar u tome je što se stvara privid bunta i jedna užasno nelagodna situacija, ali ne u Srbiji nego preko Drine. I to je omiljeni recept Srbije - ako ne možemo da uradimo nešto ovde, onda ćemo zajebati protivnika time što ćemo probleme prebaciti na njegovu stranu. Hoću da kažem da je RS, nažalost, idealno tlo jer je na intelektualnom i obrazovnom nivou savršeno područje za ovu vrstu fanatika i budala jer svako budalasto seme najbolje pronalazi put u Republici Srpskoj. Potpuna je sreća što nema teorijske šanse da dođe do nekih napada, odbrana, vojnih manevara i šta ja znam čega jer je Srbija nesposobna. Ta nesposobnost Srbije je jedina lepa vest u svemu ovome.

DANI: Koštunicina stranka je i zvanično usvojila dokument kojim odbacuje mogućnost ulaska Srbije u NATO savez. Da li je nakon odluke o statusu Kosova moguće, poslije odbacivanja atlantskih, odustajanje Srbije i od evropskih integracija?

LUKOVIĆ: Naravno da jeste. Cela ideja o neulasku u NATO je samo prethodnica ideje da mi ne uđemo u Evropu. Sve te lažne ankete da 80 posto građana podržava evropske integracije su potpuno ludačke. Generalno, ovde ljudi nisu obavešteni o Evropskoj uniji, niti imaju pojma šta je EU, a i ono što znaju je apsolutno protivno njihovom političkom ubeđenju. Prema tome, mislim da je logičan sled nakon tog famoznog 10. decembra da Srbija objavi ono što mi svi znamo - da nećemo u Evropu, jebeš Evropu, ko jebe Evropu, kao što sad kaže ko jebe NATO, itd. Sve te priče o Evropi, iz srpskog ugla, kažu da ne damo Kosovo, da ne damo Mladića, da živimo i dalje kao što živimo, da ne moramo da se prilagođavamo evropskim pravilima, ako nas uzmu takve - uzeli su, a ako neće - neće. Sama ta činjenica govori o sposobnosti srpskog društva da nikako ne pristaje na EU i totalno je fantastična. Izvini, sad ne znam zašto me pitaš stvari iz oblasti naučne fantastike.

DANI: Ali, u toj odluci se navodi da je to, citiram: izraz iskrenog opredjeljenja Srbije protiv politike sile, ugrožavanja mira u svijetu, agresije i rata. Da li to DSS priznaje da je Srbija do sada i zvanično bila za politiku sile, rata, agresije?

LUKOVIĆ: Sama činjenica da je Srbija prije deset dana donela deklaraciju kojom se podržava Kuba, pazi, Kuba, u borbi protiv blokade Amerike to dokazuje! Srpski Parlament je prije pet dana otkrio da postoji blokada Kube, nakon 45 godina! Sve ove priče su, jednostavno, glupe. One govore o nesvrstanosti, o neutralnosti, itd., a svaka budala koja živi u Srbiji, kad to prevedemo na bosanski i hrvatski, odlično zna da u zagradi piše Rusija. Prema tome, ako nismo sa NATO-om, onda smo sa Rusijom. Prema tome, ne postoji nikakav način u Evropi danas da budeš neutralan - ili si na strani Rusije, ili na strani Evropske unije. Stvar je u tome da se mi na svaki način okrećemo ka Rusiji, koja će ustvari, sve dok je Koštunica na vlasti, gospodariti ovim prostorima.

DANI: Ima li u vladajućoj srpskoj politici alternative osloncu na Rusiju?

LUKOVIĆ: Sve priče Demokratske stranke o potrebi za NATO-om prestaju da važe onog trenutka kad Koštunica nešto kaže. Ja u Srbiji nisam doživeo ni jedan trenutak u zadnjih četiri-pet godina da se Boris Tadić ijednom suprotstavio mišljenju Vojislava Koštunice. Ovde je Koštunica uvek u pravu. Uvek u pravu! Sve što hoće, on i postigne. Imamo situaciju da se Tadić ponaša kao njegov lični rob, koji ispunjava sve zahteve Vojislava Koštunice. Tako će biti i ovoga puta. Iskustvo života u Srbiji govori ono što je istina - da Boris Tadić ispunjava sve što kaže Vojislav Koštunica. Tačka.

DANI: Koja je, po Vašem mišljenju, suština donošenja deklaracije o Kubi? Vi ste puno govorili i pisali o tome.

LUKOVIĆ: Suština je u tome da se i na taj način obračunavamo s Amerikom, da i na taj način kažemo Americi: ko vas jebe! Činimo sve da pokažemo da smo protiv vas. Ako se sledeće nedelje desi da Skupština ima temu o položaju crne manjine u Atlanti, nemoj da se iznenadiš ako mi donesemo deklaraciju kojom osuđujemo američke vlasti koje muče crnce u Atlanti. To je potpuno logičan sled događaja i ovo je bila prva u nizu deklaracija. Verovatno ćemo onda podržati Severnu Koreju, pa ćemo podržati Irak, pa, šta ja znam, Osamu bin Ladena na kraju. To je logika ovog režima. Mi imamo režim koji nadahnjuje pokojni Slobodan Milošević. Ja imam potrebu da kažem: živeo Slobodan Milošević! On, očigledno, nikad nije umro.

SRPSKA DRZAVA U BOSNI
IVAN LOVVRENOVIC

NARODE ŠTA JOŠ ČEKAŠ ?

  (Autori: Pero sa onoga svijeta & dorada u režiji Fair Life)

DODIK'S  LIES

(Author: Mr. Esad Jaganjac BSc, London, 28. May, 2007)

OUR COMMENT SENT TO THE NEWSMAX.COM  EDITOR

Dear Editor

I would be grateful if you could pay attention on much propaganda type of the lies stated in your article: “U.S. Selling Out Bosnian Christians to Muslims, Serb Leader Says”.

All world knows that Serbs committed a worst genocide in Europe since World War II, during a military aggression on sovereign and independent state Republic Bosnia and Herzegovina. The objective of the notorious war criminal Mr. Slobodan Milosevic and his ally, the Bosnian Serb minority leader Mr. Radovan Karadzic was creation of greater Serbia on the territory of the sovereign Bosnia and Herzegovina state. They murdered over 200.000 civilians, predominantly autochthonous, native citizens of Bosnia -Bosniaks and expelled over 2 million from their homeland. Over 500 mass graves have already been discovered in Bosnia and Herzegovina and all of them are in the part, occupied by the Serb’s paramilitary, so called Republic srpska entity. Recent case at ICJ in Haag confirmed that Serbs committed genocide in Bosnia and that responsibility for doing that belongs to nazis statelet so called Republic srpska, whose leader is Mr. Milorad Dodik.

Mr. Milirad Dodik, whose lies you are broadcasting on your web page was and is Mr. Milosevic's follower. He is preserving a horrible fascistic ideology and he is trying to justify it by imposing false claims about some global war between Christians and Muslims, which is nothing but the lie. There is no a global war between Muslims and Christians, but rather some mafia type of war for controlling Arab’s oil natural resources. Even more then 70% of Americans know that this is a true.

Here are some Mr. Dodik’s lies:

DODIK: “Well before the Dayton accords, the Bosnian Muslim authorities forged a close relationship with Osama Bin Laden, even providing him a Bosnian diplomatic passport after his Saudi passport was revoked by the Saudi government.”

-The true is that a well before Dayton accord Osama Bin Laden was an US ally, fighting Russians in Afghanistan. There is no evidence he is ever visited Bosnia, but even if he did at that time he was ally of the western powers.  At that time, during Serbia aggression, genocide was going on all over occupied territory of Bosnia and thanks to Serbia’s lies and propaganda about global war between Muslims and Christians UN kept an arm embargo on Bosnia state contributing in that way directly in genocide to happen.

DODIK: “Five of the nineteen 9/11 hijackers were trained in Bosnian Muslim al Qaeda camps.”

-This is a horrible lie. Today, in Bosnia and Herzegovina there is an overwhelming presence of the NATO forces and such al Qaeda camps would be impossible to keep. On the top, it is well known that Bosniaks belong to the moderate stream of the Islamic fate (although more then 50% are atheist) and even during the genocide they haven’t done any war crime.

DODIK: “During the Clinton administration, "the U.S. gave its blessing as 4,400 jihadis came to Bosnia from Afghanistan," Dodik said. "The areas where these jihadis operated were also the scenes of horrible crimes against Christian Serbs," he added. "Until now, there is no data on crimes against Serbs in the UN human rights data bases."

-This is lie as well and propaganda. While Serbs had all former JNA army in hand from Serbia and countless number of mercenaries from Russia, Greece and other Serb’s allies, for pure propaganda reason UN and NATO let about 300 volunteers from Muslim world to arrive in Bosnia. These volunteers couldn’t do any contribution in defence of the sovereign Republic of Bosnia and Herzegovina, but rather they have been photographed and filmed in their traditional dressing and they have been used as propaganda to support and justify Serb’s aggression and genocide. I have to mention that Serbs had and have these days a strong intelligence in the government of the Bosnia state, who made possible this propaganda to take place. As far as “crimes” against Serbs are concerned the ICTY tribunal in Haag had a case against a main commander of Bosnia and Herzegovina Army Mr. Sefer Halilovic and they found him innocent. The commander of the Srebrenica defence, Mr. Naser Oric was found not guilty for all alleged “crimes”, but rather for minor braking of the customs of the war. In the other hand all notorious war criminal, who committed genocide in Srebrenica, Mr. Ratko Mladic and Mr. Radovan Karadzic are still at large. On the top, while I am writing this text Mr. Dodik set free another one notorious criminal Mr. Radovan Stankovic, judged for 20 years in prison.

Therefore I kindly ask you to publish this text and in that way contribute in stopping Dodik’s fascistic propaganda to poison the rest of the world.

Mr. Esad Jaganjac

Editor of the Web Magazine: REPUBLIKABIH.NET

http://www.republikabih.net

KAKO RADOVAN KAŽE

(London, 12. maj, 2007)

Sulejman Ti'ić se zalaže za onakvu reformu policije, koja je po volji Dodika, odnosno njegovog vožda Radovana, a kako saznajemo iz Brisela i Silajdžić bi da  se ta četnička policija službeno zove: «Policija Republike Srpske u Bosni i Hercegovini». Adil Osmanović poziva svakog na svijetu da prihvati i zavoli genocidnu tvorevinu.

Istodobno, skupini od 200 nekadašnjih pripadnika Armije BiH, dobrovoljaca, naturalizovanih Bosanaca, koji su došli da nam pomognu u najtežim momentima naše historije oduzeto je državljansto multi-četničke BiH. Četništvo i principi slobode, prava i pravde ne idu skupa. Kod njih važi samo zakon kame i ništa drugo. Probni balon na ovu stranu je pušten još davno, kada je prva Radovanova pudlica Zlatomir Lagumdžija poslao prvu grupu ovih dobrovoljaca u koncentracioni logor polu-ludog Georga Busha-a. Time je obezbjedio doživotno, da mu «fenomenalni» Radovan, putem još «fenomenalnijeg» Dodika baca sve moguče vrste koski i koskica. Sa takvim entuzijazmom  Rašina svita je krenula i u oduzimanje državljanstva i svim drugim prognanim Bošnjacima i priznavanje državljansva brojnim Srbima iz Hrvatske, Kozacima, Rusinima i ostalim «pjesnicima» zla, koji su zajedno sa Rašom onomad vršili genocid u genocidnoj tvorevini.

Poslije hapšenja Šefika Alića, bivšeg pripadnika  slavne i nepobjedive 505. Bužimske brigade Armije BiH, na red su došli Enes Hadžić i Senad Dautović, također bivši pripadnici Armije BiH.  Hapšenje obavlja multi-četnička policija, koja se ovih dana sprema da uhapsi i generala Dudakovića. Sve se to lijepo uvije u multi-četničkim, režimskim medijima tako da niko ne povjeruje da akcijom upravlja glavom i bradom Radovan, preko svojih pudlica Dodika, Harisa i vječitog Srbina Sulje Ti'ića. Ne daj Bože, da mač «Bože pravde» krene naopako, pa prvo dohvati Radovana i svitu četničkih ubica, koji su počinili genocid i koji su dobro uhljebljeni u «policiji RS u Bosni i Hercegovini», pa tek onda krene na pojedince osumnjičene za zločin iz redova branilaca Republike BiH. Taj film očito nikada nećemo vidjeti, jer to ne želi milionska armija četnika, srbobalija i srbokatolika, koji uz svake izbore izaberu Radovana  i njegovu smrdljivu svitu na vlast multi-četničke BiH.  U savremenom svijetu bilo bi neprirodno da Hitler, Ajhman, Mihajlović, Pavelić i td. idu prvi na sud, pa tek onda general Montgomeri, Paton, Ruzvelt i td., ako postoji neka sumnja. Svijet se promjenio! On prvo želi da vidi Ruzvelta, Patona i Mongomerija na doživotnoj robiji, čak i bez suda i osude, dok je sasvim REALNO očekivati u novoj  REALNOJ politici savremenog svijeta da Hitler i njegova svita slobodno uživaju u svojem Trećem rajhu. Tako Radovan i njegovi psi vladaju multi-četničkom BiH uz puno zadovoljstvo prostitutke Evrope, kojoj multi-četnička BiH teži. Smrad smradu miriše!

Šta je pisac htjeo da kaže? Pa to je to! Evropa nikada nije bila dama, pogotovu ne prema hiljadugodišnjoj bosanskoj državi, već uvijek i redovno ništa drugo nego prostitutka. U takvom kurvanjskom okruženju nije čudo da Radovan i njegov čopor psina imaju glavnu riječ. Jedini način da se preživi u takvom okruženju je aktivan otpor na svakom mjestu. Ona glupost planetarnih razmjera: «mirno spavajte, rata neće biti», koštala je Bošnjake genocida i istrebljenja. Naravno sada, kada pobjednici: četnici, srbobalije i srbokatolici pišu historiju, svašta se tu može falsifikovati osim činjenice da postoji na stotine masovnih grobnica Bošnjaka, da su rastjerani po svijetu i da prva Bošnjačka čerga niče negdje na Koševu, simbolizujući narod, koji je izdajom srbobalija i agresijom četnika i srbokatolika ostao bez države. 

Bilo kako bilo, za preživjele Bošnjake je sada kasno. Međutim, možda nije kasno za brojne druge ugrožene narode širom svijeta da nauče nešto iz ove bošnjačke tragedije. Najbolji savjet koji bi im mogli dati je da u naletu «novog svjetskog poretka», koji bi da i njih satare, prvo gledaju sebi iza leđa, ko ih «uspavljuje», ko im priprema nož u leđa, ko ih pravi budalam, ko ih pravi slijepim kod očiju i gluhim kod ušiju, ko im veže ruke pripremajući ih za klanje. E ti i takvi su im milion puta veći neprijatelji i milion puta opsaniji od bilo kog garesora sa tenkovima. Tenkovi se mogu spaliti, pod uslovom da im se suprotstave ljudi, a ne slijepci, gluhonjemi i oni uspavani sa svezanim rukama.

NEDOPUSTIVA IZJAVA NA MJESTU ZAJEDNIČKOG EUROPSKOG, SVJETSKOG, A I SLOVENAČKOG ZLOČINA

(Piše: Ibrahim Halilović, Winsdor, 14. april, 2007)

Pismo Jelku Kacinu, vođi parlametrane grupe EU koji je u Srebrenici izjavio da Srebrenicu kao sastavni dio RS i BiH želi vidjeti u Europi

Poštovani gospodine Kacin,

oprostite što Vam ne pišem na slovenačkom, jer ga ne znam, pa pišem na bosanskome, nadajući se da ćete me bolje razumjeti nego da pišem na engleskom.

Da Vam se nakratko predstavim: ja sam Ibrahim Halilović, bosanka u Windsoru, Canada, inače, po zanimanju novinar. Oko 35 godina bavim se profesionalnim novinarstvom, od toga najveći dio vremena proveo sam na TV Sarajevo i TVBiH.

U vrijeme kada se Slovenija osamostaljivala, deset dana sam izvještavao iz Ljubljane i drugih mjesta Slovenije o tim naoko dramatičnim, ali odglumljenim povjesnim, operetskim trenucima. Svesrdno sam navijao za Sloveniju, iako to nije bilo baš lahko, po povratku iz Slovenije su me već u Bosanskoj Gradiđci dočakali pijani srpski rezervisti, a oni u mome rodnom Mrkonjiću, već je bilo podijeljeno oružje kojim su mi mnogi od njih prijatili, i ybog izvještaja iz Slovenije. Republika Bosna i Hercegovina je već bila pod srpskom čizmom koja je snažnije zagazila baš nakon osamostaljenja Vaše dežele, jer je sve silno oružje i ljudstvo JNA preseilo u Bosnu koju je konačno okupiralo...

Da ne duljim, reću ći da je Bosna i danas pod srpskom čizmom zahvalujući i slovenačkoj, politici EU i politici UN.

Povod za moje javljanje, bolje reći protest, je Vaša izjava data prilikom posjete Srebrenici, gdje ste boravili kao član EU Parlamenta u petak 23. marta.

Tamo, na mjestu europskog a i svjetskog zločina - genocida, kojeg su u ime EU i UN počinile vojne i policijske snage RS, Vi ste dali izjavu koja nedvosmisleno potvrđuje da EU, čiji ste parlamentarac, bezrezervo podržava rezultate genocida i, usprkos priznanju greške za genocid u Srebrenici, taj genocid nastavlja u miru, a da zlo bude gore i nakon Presude Međunarodnog suda pravde po tužbi RBiH protiv SRJ za agresiju i genocid.

Vi ste u Srebrenici, prema izvještaju Radija Slobodna Europa rekli i ovo:

"Mi želimo vidjeti zemlje zapadnog Balkana u Evropskoj uniji (EU) i želimo pomoći da se ubrza proces pridruživanja kako bi se pomoglo i Srebrenici, koju želimo osnažiti kako bi se i ona našla u EU, kao sastavni dio BiH i Republike Srpske (RS)",

Ta Vaša izjava je više nego uvrijedljiva, ona je ustvari nedopustiva i neprihvatljiva.

Kako možete nakon Presude ICJ koja kaže da je u Srebrenici, Bosna i Hercegovina, počinjen genocid, negirati tu presudu, a tako i gencoid izjavom da Srebrenica mora ostati u genocidnoj RS i da je ta i takva RS, u okviru BiH, u kojoj je počinila  genocid, dobrodošla u EU?

Ko Vas je ovlastio da genocid i fašizam preko RS uvodite u Europu? Solana? Doris Pack? Oli Rhen? Koji kurvin sin i koja kopilica? Da li čitava, fašistička EU? Odgovorite na to pitanje!

Želim da Vas posjetim da ni jedan međunarodni zakon to ne dozvoljava.

Presuda ICJ je potuno jasna - genocid u Srebrenici, odnosno u BiH, počinile su vojne i milicijske snage RS koja je bila de facto država.

SRJ, i pored dvije presude ICJ koje su SRJ obavezivale na to, holanski bataljon UN stacioniran u UN zaštićenoj zoni Srebrenica, koji je to bio dužan učiniti, pa ni UN i EU nisu ni prstom mrdnuli da bi spriječili taj državni projekat - genocid u Srebrenici.

Nakon počinjenog genocida RS je kao takva država u državi priznata u Daytonu. EU Parlament, iako je priznao svoje greške glede Srebrenice jer je dopustio genocid, sada kroz vaša usta izjavljuje da se ne odriče ni svojih grešaka, a ni genocida i da svi rezultati genocida moraju ostati netaknuti.

Koji je Vas osobni, koji državni, a koji europski interes naveo na takvu nedoustivu izjavu na mjestu UN i EU, a i slovenačkog zločina?

Slab ste Vi liberal, g. Kacin, nikakav  parlametarac, a veoma loš i zao čovjek.

EU, kao asocijacija koja ne voli mirne bosanske muslimane, niti državu Republiku BiH, nakon ovakvih izjava - kao i izjava Doris Pack, Olija Rhena, Schillinga i drugih, ne može i da hoce biti demokratskim uzorom za Bosnu. Ne može se graditi demokracija na temeljima genocida koji je počinjen krvnjom (i) te kršćanske, kurvanjske i podle Europe! Mislim da Bosni nije mjesto u takvome društvu, bolje joj je propasti!

Ta Vaša izjava, koja odslikava fešističku EU je neoprostiva uvreda za žrtve, RBiH, za demokraciju, slobodu, za koju se lažno borite, a i samu EU, ako misli biti demokratska, a ne fašistička. Ta izjava je nastavak genocida na mjestu zajedničkog slovenačkog, europskog i svjestkog zločina izvedenog četničkom rukom..

I ta Vaša izjava potrđuje da EU, čiji ste visoki zastupnik, ne voli bosanske muslimane i da bi najsretnija bila da su svi pobijeni ili makar protjerani iz Europe. To je ponižavajuće i to je sramno.

Da sam na Vašem mjestu, kada bih došao u Bosnu, a posebno u Srebrenicu, na mjesto zajedničkog EU i UN, ali slovenačkog zločina,  ja bih se stidio, sagnuo glavu u njedra i hodao na koljenima, moleći za oprost, a ne davao takve izjave koje potvrđuju neupitnost RS koja je počinila genocid i otela Srebrenicu od RBiH.

Da ste pravi čovjek koji zna razumjeti tragediju žrtava uopće, a posebno genocida, Vi biste se svim silama založili da se rezltati genocida ponište, u prvom redu genocidna tvorevina RS koja je uzrok i posljedica genocida, koja je počinila genocid da bi prisvojila i okuprala državnu teritoriju RBiH, založili bi se da se ukine nevažeći i ilegalni daytonski Ustav, inzistirali da se restituira RBiH na čitavom njenom teritoriju. Nakon toga bi, Bosnu uveli u EU, prije nego li Hrvatsku, Crnu Goru i Srbiju, čime bi samo djelimice okajali svoje greške iz prošlosti.

Ovako, pali ste i Vi i Vaša Europa na još jednom ispitu, i to na mjestu prvoga zločina, u Srebrenici gdje je i europskom zaslugom počinjen genocid kojeg se EU ne odriče, nego njegove posljedice prihvata kao svršen čin.

Šta biste učinili, da se je genocid dogodio u Mariboru, Kopru ili Velenju?

Možda Vam je nešto tako što se dogodilo u Srebrenici i tebalo da se dozovete pameti. Ali, ja nisam kao Vi da tako što i poželim, nego se zgražam i na takvoj  pomisli. Vjerojatno, Vi se ne zgražate jer ste izbgubili sve ljudsko u sebi.

To potvrđuje Vaša izjava u Srebrenici u petak, 23 marta/ožujka.
Neka je sram i Vas i Vaše EU.

P.S.

Zaboravio sam napomenuti da Vas se sjećam iz Cankarjevog doma gdje ste u rano ljeto 1992. držali konferencije za tisak, a kojima sam redovito prisustvovao..Tada ste drugacije govorili o Jugoslaviji, JNA, Srbiji, Miloseviću, sasvim suprotno od onoga sto govorite danas u Srebrenici. Tada ste bili simpatični, ulijavali ste I nama Bosancima nadu da ćemo izbjeći krvavi rat srpske soldateske. Sada ste ogavni.

Niste ni sjena onoga Jalka Kacina iz Cankarjevog doma s kraja maja i početka juna 1992.

Ibrahim Halilovic

OGRANIČENI UM

(Za rubriku: Pisma čitatelja. Piše: Ibrahim Halilović, 01. februar, 2007)

Gospodine Kalamujiću,

pročitao sam Vaš tekst tiskan na prvoj stranici jučerašnjeg «Oslobođenja» koji nosi naslov:

 ‚Haag će osuditi Crnu Goru za „genocid na ograničenom prostoru.“

Moram Vam reći da ste veoma loš profesionalac, a i domoljublje Vam je, po mom mišljenju, veoma upitno, taman da ste milijun dana proveli pod četničkom opsadom u Sarajevu, u što ćete se vjerojatno zaklinjati kao najveći dokaz Vašeg državotvorstva.

Imam oko 35 godina profesionalne novinarske prakse, od toga oko 25 godina na TV Sarajevo, pa smatram da imam pravo da Vam govorim o Vašem neprofesionalizmu, mada ste Vi o tome ponajbolje rekli i sami u tekstu na koji reagiram.

Vi objavljujete dezinformaciju, nagađanje, špekulaciju…, o nečemu kao tačnu i provjerenu vijest i to na PRVOJ stranici vašega lista!

Naveli ste izjavu našega Amabasodora koji smatra da špekulacije o „genocidu na ograničenom prostoru“ nemaju izvor u Međunarodnom sudu pravde, to isto misli i Trnka koji Vam je objasnio da se Tužba odnosi na čitavu teritoriju RBiH, a Softić nije htio komentirati puštanje tih probnih balona (mada je morao, probušiti ih da odmah puknu!)  koji imaju za cilj ispitati kako će reagirati zvanična bh-vlast na pokušaje stvaranja pogodne klime da se Srbiji udovolji u njenim zahtjevima preko leđa Bosne, a u vezi sa gubitkom Kosova.

Na kraju teksta navodite riječi anonimnog izvora i iz njegove kukavičke izjave – jer ne smije svoju budalaštinu i(li) nagađanje iznijeti pod punim imenom u janost – stavljate u naslov kao jedinu istinu. Moguće je da takav sugovornik i  ne  postoji, da ste ga iz Vama znanih razloga izmislili da bi opravdali vlastita glupa i nedobronamjerna senzacionalistička  nagadjanja i tlapnje.

Dakle,  riječ o Vašem vrhunskom neprofesionalizmu, senzacionalizmu i pisanju članaka o ozbiljnim temama na osnovu mahalskih priča, laprdanja i nagađanja u stilu «što je babi milo, u snu joj se snilo,“ umjesto ozbiljnih komentara zasnovanih na činjenicama, ma kakve da su, o čemu Vam lekciju daju Sud, naš ambasador i profesor Trnka.

Da Vam kažem da je kovanica „genocid na ograničenom prostoru“ čista budalaština, koju kao veliki hasumluk prema svojim sugrađanima, građanima Bosne uopće, žrtvama genocida posebno, plasirate Vi i Vaš list, a u čijem interesu – to vi zandete najbolje.

Morali bi znati da se radi o genocidu nad građanima RBiH, koji se nažalost, dogodio na ovom prostoru i Tužba ga tretira tako, Sud takođ. Pitanje o kojem se vodi spor je da li se genocid dogodio ili nije, a ne da li je na nekom širem ili užem prostoru. Jedan Sud je već dokazao da se dogodio! Kada je riječ o prostoru na kojem je počinjen, taj pojam je samo djelimice preciziran u Tužbi - gdje se genocid dogodio, gdje postoje najjasniji i neoborivi dokazi. Sigurno je recimo, da se genocid dogodio na prostoru Prijedora, ali ne  i na čitavom prostoru – jer na propstorima gdje su živjeli Srbi – genocida nije bilo. To se može odnositi jednako i na Bosansku krajinu, ili Srebrenicu, a Boga mi i Sarajevo. Srbi s obje strane Drine su počinili genocid na tome prostoru, koji može biti uzak ili sirok, zavisi od toga kako ko posmatra genocid, a ne prostor.

Izgleda da ne treba čuditi što novinar «Oslobođenja»,  kakav ste Vi, piše ovaj tekst na osnovu mahalskih špekulacija protiv države Bosne i njenih građana, umjesto da uvažava činjenice. To je moguće samo zahvaljujući generalnoj uređivačkoj politici toga lista koja je svoje pravo antibosansko lice pokazala oko propalih ustavnih promjena, kada je, izuzimajuci rezolutnog (ali za Vas vjerojatno smiješnog, sic!) Ramu Kolara,  listom  se opredijelila za ustavne promjene koje bi legalizirale RS i genocid, kojeg Vi sada pokušavate ublažiti pričama o „genocidu na ogranicenom prostoru“ na najudarnijem mjestu vaše novine.

Nažalost, niste jedini koji želi amnestirati genocid, te oblakšati muke tuženoj strani, a i onima u svijetu i kod kuće u Bosni koji tu stranu podržavaju. Vać dojučerašnji redakcijski kolega, sada glavni urednik «Dnevnog avaza» – Sejad Luckin - pohitio je nedavno u Podgoricu da bi pljunuo na žrtve genocida i državu Bosnu i Hercegovinu uručujići najviše godišnje priznanje jednom od kreatora genocida – Mili Đukaonoviću, koji čak i prilikom dodjeljivanje te sramne nagrade – priznaje svoje grijehe iz prošlosti, grijehe koje «Dnecvni avaz» velikodušno oprašta u ime svih nas.

Dakle, kada je riječ o kovanici koju ste rabili u naslovu Vaseg teksta, mislim da tu nije rijec o „ograničnom prostoru“, nego o ogrančnom umu!

REPUBLIKABIH.NET. Prenosimo i sporni tekst iz Oslobođenja (31.01.07)

GARIBI - SRBOBALIJE

(London 4. januar, 2007, Piše: Esad Jaganjac dipl.ing)

 BBC je noćas prikazao jednu emisiju o Bosni i Hercegovini. U svom obraćanju javnosti BBC izvještava da BiH vjerovatno postaje nova baza Al Kaide, prikazujući Abu Hamzu, te policajce Sredoja Novića kako se vježbaju u hvatanju «islamskih terorista». O hvatanju najvećih terorista na svijetu Radovana Karadžića i Ratka Mldića nije bilo ni rjeći! I onda se sjetim jedne slične propagndne emisije BBC-ja tokom rata, sa sličnim sadržajem, koja je itekako doprinjela da genocid nad Bošnjacima postane moguć. Očito je da je britanska politika u sprezi sa BBC-jem i da je kao takva pro-četnička od samog početka.

Poslije te emisije, sav iznerviran krenem na domaći teren da bar malo razgalim dušu. Prelistavam domaću, sarajevsku štampu i zapadne mi za oči feljton u albanskim Daniama sa naslovom «Garibi – Mudžahedini u BiH 1992-1999», autora Esada Hečimovića. Svima je poznato da su tokom rata u Bosnu dolazili razni  «dobrovoljci»,  Miloševičevim četnicima Kozaci, Grci, Francuzi, kao i mudžahedini, koji su dolazili u pomoć regularnoj Armiji Republike BiH. Znali smo i to da je njihovo propuštanje u Bosnu kroz Hrvatsku u veoma malom broju dozvolio Tuđman u dogovoru sa Miloševićem u čisto propagandne svrhe, da pokaže (ne) civilizovanoj Evropi protiv koga se oni to bore. Mislio sam da su te stvari bile apsolvirane u bar akademskoj javnosti i da nema potrebe o tome posebno razmišljati. Međutim prelistavajući jedan odlomak ovog Hečimovićevog feljtona (knjige) ostao sam zapanjen.

Krenimo redom, sa citatima iz njegovog feljtona i mojim komentarima.

CITAT: 

”Garibi - Mudžahedini u BiH 1992-1999” (2)

U središtu srednjobosanske zajednice katolika, od Žepča do Bugojna, bio je franjevački samostan u Gučoj Gori. Smješten na gotovo 700 metara nadmorske visine, bio je važno središte, okruženo međusobno pomiješanim hrvatskim i muslimanskim selima. Nakon osvajanja Guče Gore u junu 1993. godine, sukobili su se sami pobjednici.

U puškaranju između lokalnih i stranih islamskih dobrovoljaca i regularnih vojnih jedinica, samostan i crkvu su preuzeli vojnici regularnih jedinica. Na samostanu su ostali natpisi na arapskom jeziku.

KOMENTAR:

Autor očito ne priznaje identitet Bošnjačkog naroda, jer kaže «hrvatskim i muslimanskim selima». Mogao je reći «hrvatskim i bošnjačkim selima» ili «katoličkim i muslimanskim selima».

Dalje autor branioce RBiH, pripadnike Armije RBiH naziva «lokalni islamski dobrovoljci». Nije jasno na koga se odnosi termin «vojnici regularnih jedinica», pretpostavljam na četničku JNA, pošto je termin «lokalni islamski dobrovoljci» potrošen na ARBiH.

CITAT:

Niko se ne sjeća šta je pisalo, pravdajući se nepoznavanjem jezika. U narednih petnaest dana od osvajanja sela, zapaljeno je 200 od 300 stambenih i drugih objekata. Imovina iz napuštenih hrvatskih kuća je opljačkana i odvožena kamionima. U Gučoj Gori i okolnim planinskim selima u istočnom dijelu Travnika, koje su Hrvati napustili, naselili su se lokalni i strani islamski dobrovoljci.

Povijest se vratila. Jedan od osvajača Guče Gore već se prozvao nadimkom kojim su u turskom gradu Konya nazivali turskog sultana Mehmeda II Fatiha, osvajača Bosne. "Uzeo je za sebe nadimak Abu Maali. Tako su nazivali turskog sultana Mehmeda Drugog Fatiha, osvajača Istanbula i Bosne", objašnjavali su Arapi. Sultan Mehmed II je osvojio Konstantinopolj (Carigrad, današnji Istanbul) u utorak 29. maja 1453. godine. U popodnevnim satima stigao je kao Fatih (Osvajač) pred tada najveću građevinu na svijetu. Unutar tadašnje crkve su bili kršćani koji su tražili spasenje čudom, nakon što je počela vojna opsada grada.

Dvadesetogodišnji vojskovođa, nakon osvajanja sjedišta Rimskog i Vizantijskog carstva, zakleo se javno da neće proći ni dvije godine, a on će osvojiti Rim i postati gospodar cijelog svijeta. Vjerovalo se da je on veliki vojskovođa, najavljen riječima Allahovog poslanika: "Sigurno će Carigrad biti osvojen, pa divan li je vojskovođa taj čovjek i divna li je ta vojska koja će to ostvariti." (Ahmed 4/235 i El Harim 4/442) U biografiji mladog sultana, jedno od presudnih mjesta jeste upravo pad Konstantinopolja. "Ušao je u crkvu i suočio se sa pljačkašima.

Pitao je jednog zašto uništava zgradu. Odgovorio mu je da to radi u ime vjere. Sultan ga je udario mačem i povikao na njega da se usmjeri na pljačku i zatvorenike, jer zgrada pripada njemu. Zatražio je od jednog vojnika da se popne na propovjedaonicu i prouči ezan: 'Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik. Pristupite molitivi. Priđite spasu. Allah je najveći. Nema Boga do Allaha.' Sam sultan je skočio na oltar i počeo da klanja. Vizantijska crkva postala je džamija Aja Sofija."

KOMENTAR:

Ko je to «osvajao» sela po srednjoj Bosni? Po autoru Mate Boban i Tuđman «nisu» osnovali Herceg -Bosnu i krenuli u zaokruživanje te teritorije, nego je ARBiH sa ukupno stotinjak «uvezenih» dobrovoljaca krenula da «osvaja» sela po teritoriji države Hrvatske!.

Drugo, ko je to pljačkao i odvozio opljačkano kamionima!? Znamo da tih godina Armija BiH nije imala ni kamione ni benzin. Ako je autor mislio na četničku JNA, onda je to trebao i navesti.

Zatim, odakle u svoj ovoj priči o Garibima-mudžahedinima sultan Mehmed II Fatih iz 1463 godine?. Kakve on ima veze sa oslobodilačkim ratom Armije BiH?. Ako je autor htjeo da ilustruje pljačku, zločine, osvajanje na ovim prostorima mnogo svježiji su mu bili primjeri po njemu «regularnih vojinih jedinica» Slobodana Miloševića.

Sve u svemu, sudeći po ovom odlomku iz «knjige» Esada Hečimovića, po meni, radi se o naručenom političkom pamfletu, koji ima za cilj falsifikovanje karaktera rata u Republici BiH, zamjeni uloge zločinca i žrtve, te  matreijalu koji treba da posluži stranim špijunskim službama da unište Republiku BiH kao državu. Nije poznato da postoji neki sudski postupak ili optužnica protiv stranih dobrovoljaca u ARBiH. Ako je bilo zločina sa njihove strane, tu je sud da to ispita i niko normalan se nebi tome protivio. Ovo šta radi Esad Hečimović, zajedno sa njegovim sponzorom Senadom Šaljom Pečaninom je očita neprijateljska propaganda. S toga ne treba ići i gledati šta radi BBC kada kod kuće imamo ogromnu armiju srbobalija koji rade na direktnom uništenju jedine nam domovine. I nije slučajno da albanski Dani Senada Šalje Pečanina i Nezavisne Novine prenose ovaj feljton. U toku je politika zamjene tzv. RS za Kosovo.

ŠTA JE GENERAL LUIS MEKENZI RADIO U BOSNI

(27.10.06, Piše: Šeki RADONČIĆ)

MIROTVORAC ILI SILOVATELJ

General Luis Mekenzi, bivši komandant mirovnih snaga Ujedinjenih nacija u BiH koji je nakon te misije proglašen i kanadskim nacionalnim herojem, prošle sedmice je i zvanično osumnjičen da je učestvovao u ratnom zločinu silovanja Bošnjakinja zatočenih u srpskim logorima.

TAJNA SONJE: Kantonalno tužilaštvo Sarajevo otvorilo je istragu protiv kanadskog generala Luisa Mekenzija, jednog od prvih zapovjednika UNPROFOR-a u BiH, zbog sumnje da je učestvovao u silovanju žena zatočenih u logoru Sonja u Vogošći, potvrdio je Oleg Čavka, kantonalni tužilac.

Inače, restoran Kon Tiki, poznatiji kao Sonja, prema izviješćima UN-a bio je najzloglasniji centar za zlostavljanje nesrpskih žena tokom gotovo četverogodišnje opsade Sarajeva. Tu je, kako navodi UN, 20 srpskih vojnika silovalo dvije djevojčice, stare sedam i trinaest godina i to pred njihovim roditeljima.

Oleg Čavka je potvrdio novinarima da se istraga protiv generala Mekenzija vodi već duže vrijeme. "Dokaže o njegovom sudjelovanju u zločinima, odnosno silovanjima, počeli smo prikupljati prije nekoliko godina, ali je on svih ovih godina ostao nedostupan našim pravosudnim organima. General Luis Mekenzi, za kojeg postoje dokazi da je znao za silovanja, te da je i sam silovao, krije se iza međunarodnog imuniteta", ističe tužilac Čavka.

Tužilac Čavka je takođe potvrdio kako su pravosudni zvaničnici BiH nekoliko puta zatražili dopuštenje od kanadskih vlasti da ispitaju generala Mekenzija, ali da na takve zahtjeve nijesu dobili odgovor.

KANADA - NEGIRA: A da se takav stav kanadskih vlasti nije ni malo promijenio ekspresno je pokazalo kanadsko ministarstvo odbrane.

Optužbe da je bivši komandant snaga UN-a u BiH, Luis Mekenzi, učestvovao u silovanjima zatvorenica u logoru bosanskih Srba tokom rata u BiH nijesu utemeljene ni na kakvim dokazima, saopštilo je kanadsko ministarstvo odbrane replicirajući na Čavkinu izjavu.

Oglasio se i portparol tog ministarstva, Etjen Elar: „Nema nikakvih dokaza koji bi podržali takve optužbe“, kazao je on.

Tužilaštvo u Sarajevu ne misli tako.

"Imamo svjedočenja više žena koje su potvrdile da je general Mekenzi dolazio u logor, prisustvovao silovanjima, te i sam silovao zatočenice. To, nažalost, nije dovoljno da kanadske vlasti i međunarodna zajednica ukinu imunitet ovom 'mirotvorcu' i izruče ga vlastima BiH. Međunarodna zajednica je savršeno sakrila svoj prljavi veš iz misije u BiH i ne vjerujem da ćemo ikada biti u prilici uhapsiti generala Luisa Mekenzija" , uzvraća tužilac Čavka.

Vlasti BiH su u više navrata tražile i izručenje generala Mekenzija, ali su i takvi zahtjevi odbijeni. No, tužilac Čavka ne odustaje: "Mi ćemo i dalje insistirati na tome", veli.


NEMIRAN SAN: Oglasio se i general Mekenzi:

"Prošlo je puno vremena od kada sam bio zapovjednik snaga u Bosni do onda kada su se pojavile optužbe da sam silovao zarobljenice. Istraga koju je proveo UN me je oslobodila krivnje", vojnički hladno odgovara Mekenzi.

To je bio povod da predsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, profesor Emir Ramić, prošle sedmice zatraži od premijera Kanade, Stefana Harpera, da preduzme korake u rasvjetljavanju uloge generala Mekenzija u BiH.

Ramić odavno vodi bitku sa generalom Mekenzijem. Poznato je i Ramićevo otvoreno pismo upućeno tom generalu 1997. godine.

"Vjerovali ste i nadali ste se da se o Vašem zločinu neće nikada saznati, neće govoriti, neće pisati, bilo zbog straha, bilo zbog stida žene. Ali Bošnjakinja više nema straha, nema ni stida, posebno kada je istina u pitanju i zločin koji je počinjen nad njom. Došlo je vrijeme da se Vi morate stidjeti, a posebno plašiti pravde koja će Vas u skorije vrijeme stići, ističe Ramić u otvorenom pismu Mekenziju, objavljenom pod naslovom "Vrijeme je da se podigne optužnica protiv zločinca u UN uniformi"

Više silovanih žena iz Bosne i Hercegovine nepobitno svjedoče da su ih tokom zatočeništva u srpskim logorima i pripadnici mirovnih snaga silovali i iživljavali se na njima. Nažalost, rukovodstvo Ujedinjenih nacija nije nikada našlo snage da se obračuna sa ratnim zločincima iz sopstvenih redova. Sa time se nije smjela, ili nije htjela, suočiti ni haška tužiteljica Karla Del Ponte.

Ona nije podigla optužnicu ni protiv generala Mekenzija iako je za to, kako smatra sarajevsko tužilaštvo, imala debelog osnova.

I pored upornosti sarajevskog tužilaštva, teško je vjerovati da će general Mekenzi ikada sjesti na optuženičku klupu i pred sudom eventualno dokazati svoju nevinost. Ipak, istrajnost sarajevskog tužilaštva remeti san prvog komandanta snaga UN u BiH, generala Mekenzija.

Simon Vizental, čuveni lovac na ratne zločince imao je divno životno geslo: „Učinimo sve da zločinci mirno ne spavaju“.

U ovom nepravednom svijetu nekada i to može biti satisfakcija.


Siledžija sa crvenom ružom

Jedna od žrtava u knjizi Molila sam da me ubiju - zločin nad ženom BiH, Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH, ovako svjedoci: :

„Ujutro sam se probudila oko 6 sati, zbunjena, ne znajući šta se događa, šta mi je sa bebom, gdje se nalazi, da li ima potrebnu njegu, da li ću je ikada vidjeti. Navečer, oko 20-21 sat u sobu je ušao major Vlado iz Vogošće i naredio mi da se spremim i pođem s njim. Donio mi je jednu kesu u kojoj se nalazilo čisto, ali već nošeno žensko rublje. Kada sam se spremila poveo me je do svog džipa kojim me je, zajedno sa još dvojicom vojnika, odvezao u jednu veću vikendicu. Rekao mi je da, ukoliko želim da se sretnem sa svojom bebom, moram biti veoma pametna, jer će me u vikendici posjetiti jedan gospodin stranac, koji mi može puno pomoći ako budem dobra prema njemu. Zaključao me je u vikendicu... Ubrzo poslije toga, u prostoriju je ušao stariji oficir sa dva pratioca. Prepoznala sam kanadskog generala Luisa Mekenzija, koji mi je prišao sa ispruženom rukom, oslovivši me sa „gospođice“ (na engleskom jeziku). U desnoj ruci je držao pupoljak crvene ruže, koji mi je prestrašenoj i nespretnoj utrpao u ruke. Dok je to činio, iz sobe su izašli njegovi pratioci i zaključali vrata.

General Mekenzi me pitao kako se zovem, odakle sam... Šutjela sam i pravila se da ništa ne razumijem. Slijegala sam ramenima i polahko uzmicala, dok mi general Mekenzi nije rekao na engleskom jeziku: 'Gospođice, vi veoma dobro govorite engleski i vi sve razumijete. Ovdje sam da vam pomognem. To je vaš interes. Ljubav vođena interesom je najjača ljubav.'

Shvatila sam u kakvom sam se položaju nalazila. Zatočena i odvojena od svoje devetomjesečne bebe. Oboje smo bili bespomoćni i zatočeni. Svako opiranje bilo je suludo. Opirala bih se, borila, da sam bila sama, da od mene niko nije zavisio. Ovako, mislila sam na svoga sina i bila sam spremna podnijeti i patnju i poniženje i fizičku i duševnu bol samo da bih se sastala sa njim, makar i u uvjetima zatočenja i neizvjesnosti koju zatočenje sa sobom nosi.

Uz šund muziku iz Srbije, sa radija, general je praznio svoju strast, a ja branila svoju zatočenu bebu. Stisnutih zuba, stisnuta srca... To je trajalo, sa manjim prekidima, više od dvadeset dana. General me je posjetio 7-8 puta. Molila sam ga da utiče na četnike da mi vrate bebu i da nas oslobode. Uvijek je govorio: „Sutra, sutra, strpi se...“ Nakon dvadesetak dana iz vikendice su me u Vogošću odvezla dvojca vojnika i predala majoru Vladi...

Nije me general Mekenzi na seksualni odnos prisilio šakama. Nije me oborio. Sama sam legla. Nije me tukao, prisiljavao, ali me je imao kao bespomoćniju zatočenicu. Dok je izigravao oficirskog džentlmena sa ružom, soba je bila zaključana, a oko kuće je bila četnička, vojnička straža. Ovo svjedočenje činim bez ikakve prisile, da odahnem, da mi bude lakše u želji da se nekad sretnem sa generalom, Luisom Mekenzijem, posebno da mu javno na televiziji postavim par pitanja i da ga pogledam pravo u oči, u oči velikog prijatelja četničko – srpskih ratnih zločinaca."


Nije bilo genocida u Srebrenici

Čitaoci tiražnog kanadskog lista Gloub end mejl bili su ne malo iznenađeni kada je prvi komandant mirovnih snaga u Bosni, general Luis Mekenzi, u autorskom tekstu ustvrdio kako u Srebrenici nije izvršen genocid i kako tamo nije „ubijeno ni približno 8.000 muslimana“.

„Muslimanski muškarci i stariji dečaci su odvojeni, a starci, žene i deca su prebacivani u pravcu Tuzle na bezbedno. To je strašno, ali isto tako treba reći da ako neko želi da izvrši genocid, on neće dozvoliti ženama da odu, jer su one ključne za održanje jedne grupe koju pokušavate da eliminišete. Mnogi muškarci i dečaci su ubijeni i sahranjeni u masovne grobnice“, veli Mekenzi.

OPROŠTAJ OD 305 ŽRTAVA ZANEMARENOG GENOCIDA U I OKO PRIJEDORA

(Prijedor, 21.juli.06, OSLOBOĐENJE, Piše: Besima KAHRIMANOVIĆ )

PREDUVJET PRAŠTANJU JE PRIZNANJE KRIVICE

Čovjek, a ne broj

Od 22. maja do 31. augusta 1992. godine u opštini Prijedor ubijeno je više od 3.600 pripadnika nesrpskog naroda, od kojih je najmladi Anel Behlic (godinu dana) iz Carakova, a najstarija Husein Alic (93). Do sada je iz 53 masovne i više stotina zajednickih i pojedinacnih grobnica ekshumirano 2.280 kompletnih i nekompletnih tijela, od cega su identificirane 1.372 žrtve, medu kojima je 96 žena i 37 djece.

Oproštajna ceremonija pocela je nakon intoniranja državne himne, a kako je naglašeno, dženaza u Prijedoru nece biti okoncana dok posljednja žrtva ne bude pronadena. Sucut obiteljima okupljenim u Rizvanovicima uputio je u vlastito i u ime biskupa banjaluckog Franje Komarice prijedorski župnik Marijan Stojanovic.

“Ovaj naš današnji posljednji oproštaj od nama bliskih i dragih ljudi neka ne bude povod za mržnju i osvetu i neka bude poticaj za praštanje i pogled unaprijed. Zaboraviti možemo ili ne možemo, praštati moramo, što pogotovo vrijedi za covjeka vjernika, jer preduvjet trajnog mira je praštanje, a preduvjet praštanju je priznanje krivice. O covjeku se mora govoriti kao o osobi, a ne kao o broju”, naglasio je župnik Marjanovic.

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Ceric uvjeren je da ce istina progovoriti i da ce pravda biti zadovoljena.

“Culi smo da je genocid u i oko Prijedora zanemaren i došli smo reci da smo s vama i da cemo zajednicki ovu nepravdu ispraviti”, obecao je reis Ceric.

Medu okupljenima bili su i brojni politicki zvanicnici, koji su ispratili žrtve na brojna groblja, a nakon zajednicke dženaze i molitve. Hrvati su pokopani na katolickim grobnjima Pašinac, Ljubija i Raljaš, a bošnjacke žrtve na dvanaest šehidskih mezarja.

Dženaza i sahrana

Senija Horic iz Hambarina u cetvrtak je pokopala bracu Halida i Dževada Ališkovica, supruga Edhema, djevera Huseina i njegovog sina Edina. Još traga za bratom Fuadom.

“Zajedno su 20. jula 1992. odvedeni u logor Keraterm i zajedno su ubijeni. Posmrtni ostaci pronadeni su im u razlicitim grobnicama”, kaže Senija.

Kaže, njeni su roditelji umrli cekajuci da se nadu kosti njihovih sinova.

KO, KAKO I ZAŠTO UBIJA BOSNU

(02, juni, 2006)

DEMONSKO TROJSTVO - PISMO ANONIMNOG AUTORA, KOJE BACA NOVO SVJETLO NA KREIRANU LAŽNU STVARNOST U REPUBLICI BiH

- I -

U posljednjem ratu u Bosni okupili su se svi ratovi od njenog postanka (a u Bosni je bilo dosta ratova, barem po dva za svaku generaciju u posljednjem mileniju) i svi su imali svoje oltare i portale, svoje huskace, svoje telale, svoje barjaktare, svoje ratne formacije i bojna polja, svoje saveznike i svoje izdajnike, svoje..., jedino dobri Bosnjo nije imao nista vise od zive glave i nebeskog uzglavlja prionulog za bosanska brda. Osnovao je drzavu za svoju dusu i, konacno, u Bosni ostao i bez drzave i bez duse.

Ali ni to nije kraj price – dok dobri Bosnjo kao samotvor suti, stvorovi koji su protjerali Bosnu iz Bosne ponovo divane o bosanskoj drzavi i dusi bosanskoj, kao da je Bosna Aladinova carobna lampa. Nerotkinje vise ne moraju krasti komadice obeliska sa njegovih nekropola, bezimeni kameni spavaci su s dobrim Bosnjom ionako s heretickog neba pali. Gomilaju se nove munare i zvonici (kao uporista mrtvorode vlasti i vlastodrzaca, niposto – vjere i vjernika), doista njih je na dunjaluku malo (doduse, bosansko Medjugorje nije pod miloscu Vatikana; mozda je na piramidi u Visokm prebivao biocentricni Perun). Promoviraju se novi generali da se brane i napadaju po nedosanjanim gradinama i gradovima. Slijedbenici Alije Izetbegovica, Franje Tudjmana i Slobodana Milosevica (znaci: Hitlerovi sljedbenici) nadaju se da vise nece imati ko za Bosnu ratovati i moci ce je u miru definitivno izbrisati na suncevoj mapi nade i beznadja. Pod supervizijom politickih predstavnika s najviseg nivoa medjunarodne zajednice, razvili su i legalizirali najjaci paradrzavni aparat u historiji ljudske zajednice. Ozakonili su svoju silu, pa okupaciona sila koju su u Bosnu doveli da ih od nje zastiti nije im vise potrebna - zato na sve nacine pokusavaju da joj Bosnu omrznu. Razorili su sve sto se dalo razoriti na tijelu i u dusi Bosne. Za eventualno prezivjele, koje nisu uspjeli pobiti, porobiti ili rastjerati a u koje sumnjaju da su razumjeli njihovu namjeru i protiv nje su, pripremili su svoj koalicioni Haag, moj Prijatelju.

- II -

Dayton je – pripremljen od strane Milosevicevih (srbonacistickih) vojnika, Tudjmanovih (krofasistickih) bojovnika i Izetbegovicevih (klerofasistickih) propovjednika - samo nastavak milenijske invazije na Bosnu i Bosnjane. Nasrtaji na Bo(h)snu (Boh – Bog; ime rijeke u danasnjoj Ukrajini, prapostojbini Boha), Boziju (ne: bogumilsku!) zemlju zapoceli su s nepristajanjem Bosnjana na put izdaje duhovne tradicije i, s izdajom, na podjelu juznoslavenske zajednice - kojim su krenuli njihovi zapadni i istocni susjedi. Usto, razlog za bosnjansku „tvrdoglavost“ bio je i taj sto su bili svjesni cinjenice da jedino njegovanjem principa afirmacije mogu sacuvati Bosnu. To iskustvo stekli su na stjecistu puteva i bespuca, nada i beznadja u zahvatu Velikog puta, a u susjedstvu s velikim civilizacijama (medju kojima je i Hazarija). I doista, pritisci Vatikana i Porte samo afirmirali suverenitet Bosne - kao azila, a ne kao egzila. Pod vlascu Gotromanica (preci su im na obalama Boha usli u zajednicu sa Bohima) Bosna je dozivjela puni procvat. Bosna i Bosnjani su dva stoljeca odolijevali novoj, osmanskoj invaziji, dok nije – uz svesrdnu pomoc reformatora – pred ocima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo. (Bihac je izgorio 1592. godine, stotinu i trideset godina nakon venecijsko-firencijske zalopojke.)
Mada su slijedili bljesak starozavjetne munje, Izetbegovicevi preci Bosnjane nisu smatrali „kitabijskom manjinom“. Stoga, nije im bio cilj da ih „potcine i zastite“, pa su bezobzirno nasrnuli na njihov fizicki, drzavni i kulturni suverenitet. Bosnjani, i Albanci, su prihvatili Kur'an (to je neodgodiva cinjenica; uvazavajuci Boziju poruku Muhamedu: „Saljem ti ga na cistom Arapskom – maternjem jeziku - da ga bolje razumijes.“ – Mico Ljubibratic ga je preveo, a prevod je stampan 1895.), ali ne odricuci se vlastite tradicije, koja je, svakako, pripadala kontinuitetu biocentricne (Bozije) tradicije. Ta tradicija u Bosni zapisana je u cistoti preko 60.000 stecaka (konkviskadori su opoganili cistotu biljega Indijanaca, a „gazije“ – rukom klesara iz Vlaske - cistotu bosnjanskih biljega). U medjuvremenu, Bosna je naseljavana nebosnjanskim „genima“, koji ce od nje napraviti „zemlju rata“. Osmanlije su vjerovale da ce uz njihovu pomoc moci, konacno, zakljuciti kako „nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjana“, koji ce ginuti „za drzavu koja nikad nije postojala niti ce”.
Bez prilike da dodju do daha, Bosnjani su docekali nove invazije. Saljuci Brosa u Bosnu, nadvojvoda Franjo Ferdinand ga savjetuje: „Najprije ih treba sve staviti u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju na povrsinu“. Na isti nacin a u svoju korist razmisljaju i savjetnici pravoslavne provenijencije, ali i ostaci osmanske krvi.

Od sedam ofanziva, Josip Broz je pet vodio (zapisano je: dobio) u Bosni, a ne u Nedicevoj Srbiji, Pavelicevoj Hrvatskoj, DJujicevoj Crnoj Gori i Rupelovoj Sloveniji. Tek kada su Saveznici slomili nacizam obznanio je, iz Beograda, da je, uz narodni i oslobodilacki rat, u Jugoslaviji izvedena i komunisticka revolucija. Zasto to nije ucinio iz Sarajeva? Nije, jer su mu, zadojenom proleterskim nacionalizmom, bili blizi i izgledniji postojeci nacionalizmi, a Bosna ga je podsjecala na suzivot – i Bozije celjadi! Odgovaralo mu je da Bosna ne bude izuzetak, nego - bezimena historija. Mada se moze reci da je 25. novembra 1943. godine obnovljena drzavnost Bosne, istina je i da je Bosnjanima uskraceno pravo na postojanje. Ne uvazavajuci cinjenicu da se u Bosni raspalo Rimsko, Otomansko i Austro-Ugarsko carstvo - jer Bosna (prirodno, a ne privremeno stanje) ima vise pameti, vjere i ljubavi u zemlji nego sve njene musterije u glavi - hraneci Bosnu kukavicjim jajima: Josip Broz je hranio i propast Jugoslavije.

Moglo bi se ustvrditi da je milijun ljudi u sredistu Jugoslavije jedna od brojnih nacija islamske vjere u svijetu, ali jedina „muslimanska nacija“ (Hugh Seton-Waston, 1979). Autor se pita: “Sto su oni zapravo? Bili su sigurni da nisu ni Srbi ni Hrvati, a sluzbena je doktrina (realisticki) pobijala da postoji jugoslovenska nacija. Nisu se mogli nazvati bosanskom nacijom, jer bi bilo tasko lisiti Srbe i Hrvate koji zive u Bosni njihovog bosanskog karaktera”. Autor naglasava da su „ujedinjeni vjerom, historijskom i kulturnom tradicijom, tvorili kompaktnu zajednicu, sto se ne moze ustvrditi ni za narod Pakistana”. Medjutim, autor ne vidi ono sto proganja Izetbegove potomke: da tu naciju treba islamizirati (ili – reislamizirati, po najnovijem divanu Mustafe Cerica). Autor, takodje, ne vidi ni ono zbog cega ce Milosevicevi vojnici i Tudjmanovi bojovnici nasrnuti na tu naciju, tvrdeci da i ne postoji. Alija Izetbegovic, Slobodan Milosevic i Franjo Tudjman znaju za odgovor Husein Kapetana Gradascevica: “Ima Bosne, beglerbeze i Bosnjana u njoj! Bili su prije vas i, ako Bog da, bit ce i poslije vas!”

- III -

«Za propragadnu aktivnost Katolicke crkve u Jugoslaviji karakteristicna je teznja za okupljanjem i pridobijanjem sto veceg broja gradjana, a ne samo vernika, preko kojih bi se aktivnost crkve prosirila u narodu i odvijala ´u ime naroda´... ´Brigu za svoj narod´ Srpska pravoslavna crkva pokusava da dokaze velicanjem srpske nacionalne mitologije i istorije i stvaranjem uslova za sto vecu identifikaciju verskog i nacionalnog u funkciji sireg delovanja s pozicija crkve. U tom smislu se najcesce koristi argumentacija o ´teskom polozaju Srba na Kosovu, ali i u Lici i Bosni i Hercegovini´... Za informativno – propagandno delovanje Islamske verske zajednice karakteristicno je da formalno korektnim odnosom prema drustvenoj zajednici pokusava da pridobije sto veci broj sledbenika, ali i ostvari sto bolji materijalni polozaj verske zajednice. Za razliku od glasila drugih verskih zajednica, listovi Islamske zajednice, u tom cilju, reaguju na antijugoslovensko pisanje inostrane stampe, demantirajuci tvrdnje o navodnom teskom polozaju islamskih vernika u SFRJ...» (Savezni sekretarijat za narodnu odbranu. Politicka uprava. Za internu upotrebu. Specijalni rat. Psiholosko – propagandni aspekt. Jedan. Beograd, decembar, 1985. godine).

Koji mjesec ranije, Savezni sud je Aliji Izetbegovicu izrekao kaznu od devet, umjesto ranije izrecenih dvanaest godina zatvora. Dobrica Cosic je, sa 12 akademika, potpisao peticiju trazeci pomilovanje za njega i one koje ce on predvoditi u realiziranju Memoranduma. Takodje, Papa se, preko kardinala Kuharica, zelio zauzeti za njih.
Samo onaj ko nije htio da vidi, nije ni vidio kako je, nakon 1980. godine, pocela zavrsna faza rusenja Jugoslavije. Jedina nepoznanica bila je: Bosna! Trebalo bi biti suprotno, ali po shvatanju onih koji ne mogu da shvate i cije shvatanje, u pravilu, prethodi biocentricnim katastrofama, Bosna je u miru predvorju a u ratu u dvoru. Ukoliko bi joj se nametnuto neko ko Bosnom nece braniti Bosnu, Bosna bi i u ratu ostala u predvorju i, definitivno, ne bi vise imala priliku da bilogdje doceka bilokakav mir.

Istina je, Islamska deklaracija bi bila nepostojeci zapis ispod ruze prohujale Otomanske imperije (Izetbegovici su, u srpskoosmanskom paketu stigli iz Beograda u Bosnu), ukoliko se zanemare dva pitanja, a ona su: zasto im je za njega sudjeno i kakve je posljedice imao po Bosnu i Bosnjane?

Alija Izetbegovic je svoju politicku promocija zapoceo u Foci, 25. avgusta 1990. godine, rijecima: "Kunemo se Bogom istinitim, Foca se vise ponoviti nece." Bez obzira sto je, klanjanjem dzenaze (u odsutnosti) za zrtve pokolja koji su 1942. godine izvrsile srbonacisticke horde, manipulirao osjecanjima prisutnih (od kojih, vjerovatno, niko nije bio procitao Islamsku deklaraciju niti Islam izmedju Istoka i Zapada – te nije mogao ni znati na cemu je zasnovana „istina“ Alije Izetbegovica), bio je svjestan da vecinom nisu dosli s namjerom da njemu pruzi politicku podrsku, nego s namjerom da se suprotstave povampirenom srbonacistickom projektu. Njegova manipulacija zapocinje u zatvoru, razmisljanjem o njegovoj nevinosti, jer je on samo (bas u Bosni) sanjao "svoje snove o slobodi i boljem zivotu muslimanskih naroda" od Maroka do Indonezije. Mada je svjestan da bi sudski proces mogao biti "kod obicnog covjeka prihvacen kao napad na vjeru" a kod islamskog i zapadnog svijeta kao "napad na islam i nasrtaj na slobodu i ljudska prava", Alija Izetbegovic – sklon poluistinama - ne priznaje da su Beograd i Zagreb od njega napravili mucenika, kako bi gurnuli Bosni u amanet i skupa s njim na Bosnu nasrnuli. On uporno vjeruje da ga je Stvoritelj, citavo stoljece po propasti, ponovo vratio u igru. Ili, sto je podlije, tako se samo ponasa. Upravo tim slijedom, Alija Izetbegovic formira muslimansku stranku, shvata da je pogresno procijenio ulogu mamca i drsko i bezobrazno kamuflira stvarnu namjeru formiranjem Stranke demokratske akcije. Ona nije nikakva demokratska stranka, vec "pokret zasnovan na islamskoj ideologiji i s jasnim moralnim i idejnim kriterijima pripadnosti". Cilj joj je "islamiziranje" Muslimana (Izet ih je uveo u dzamiju – da ih Alija izuje!), sto je posao propovjednika, a ne vojnika i bojovnika. Posto se: „Narod koji spava moze probuditi samo udarcima“, vojnike je imao Slobodan Milosevic a bojovnike (general) Franjo Tudjman – spremne da naprave prostor i olaksaju posao propovjednicima Alije Izetbegovica.

Druga uzdanica za „razvlacenje bosnjanske pameti“ i razbijanje Bosne, bio je Fikret Abdic. Dok nije postao „Babo“, Kladusa i okolina su jos bili „krajina“. To se za noc promjenilo. Kako? Odakle je stigao „Babo“ - stigle su i mjenice. Znalo se sta Beogradu znaci Kordun, Banija i Lika: „... to je, brale, cvrsce od celika.“ S „cvrscim od celika“ nisu mogli istovremeno naseliti Srem, Banat i Backu i sacuvati Kordun, Baniju i Liku. Znali su da to zna i Zagreb, koji ceka priliku. Ranija ratna iskustva nisu im isla naruku, trebalo je za jugoslovenskog vakta situaciju promijeniti i – s Fikretom Abdicem – ojacati granicu Karlobag – Karlovac – Virovitica. Cim su se mjenice materijalizirale iz Srbije je stigao i novinar da napadne buduceg predsjednika Presjednistva SFRJ i predsjednika Ustavne komisije, Hamdiju Pozderca.
Za obican svijet – duhovno i intelektualno steriliziran u predkomunistickim i komunistickim labaratorijama - Alija Izetbegovic i Fikret Abdic su, doista, pred nastupajucim zlom predstavljali obecavajuce jedinstvo. Ali, nisandzibase Alije Izetbegovica su pozurjele da od porazenog naprave pobjednika, prisivsi mu titulu „Dedo“. (Koje li podlosti, taj „Dedo“ nije bosnjanski Djed, on je, iskljucivo, licni odgovor na „Baba“). Cinjenica je, pokazat ce se da Alija Izetbegovic ne uspijeva uspostaviti - ne samo politicku nego ikakvu - komunikaciju ni s kim izvan njegovog „genetskog“, potom klerofasistickog (uz srbonacisticki i krofasisticki) i kriminogenog kruga.

Rusi su, preko generala Veljka Kadijevica, informirali Slobodana Milosevica kako mu oni ne mogu puno pomoci, ali ni drugi se nece mijesati. Janez nije imao potrebe ni za kakvim savezima, bez dlake na jeziku izjavio je - Slovenci mogu biti i Austrijanci. Franjo Tudjman je, uz Njemacki blagoslov, hrvatstvo sveo na svakog Hrvata pod suncevom krunom, i to pod jedinim uvjetom: da je - za dom spreman. Istovremeno, dok autor Islamske deklaracije trazi dlaku u razbijenom jugoslovenskom jajetu - umjesto da ucjenjuje Evropu Milosevicevom ponudom o saveznistvu i trazi saveznike za neminovan rat - Slobodan Milosevic i Franjo Tudjman su skupa, u ime njega, promovirali Islamsku deklaraciju, ne u bosanski, u evropski i svjetski serijatski (citaj: teroristicki!) projekt. Alija Izetbegovic se ne trudi da im to ospori, a njegovi propovjednici svesrdno hrane njihovu opciju. Kod laika sto nisu znali, a malo ih je znaolo sta se u Bosni dogadja, stekao se utisak da je u ulozi u kojoj je Alija Izetbegovic, u najbolj kombinaciji, Alija visak - i korektno je da bosansko pitanje medjusobno rijese Franjo Tudjman i Slobodan Milosevic. Na kraju, Aliji Izetbegovicu je kamila utekla, ostao je sam usred evropske pustinje. To ne bi bio tragican problem, medjutim – s kmilom je zamaklo i bosansko pravo na odbranu (vjerovatno, ne slucajno – posto Alija Izetbegovic i 1994. godine odbija skidanje embarga od strane USA na naoruzavanje Bosnjana; takodje, 1995. godine ne pristaje na ukidanje srbonacisticke ispostave u Bosni). Nakon toga, Izetbegoviceve propovjednici se organizirano povlace sa terena, ostavljajuci vec opljackan i obezglavljen narod pred srbonacistickim, a kasnije i krofasistickim streljackim strojem.

Ne uvazavajuci iskustvo Jevreja, nakon kojeg se svim silama bore za parce vlastite pustinje, Alija Izetbegovic uporno zastupa tezu o narodu bez zemlje. Umjesto da s (legalne) izborne pozicije pripreme Bosnu za odbranu, on i Fikret Abdic je pripremaju za Bosnocid, navodno (ilegalno) organizirajuci i naoruzavajuci Muslimane. Pritom ne zaboravljaju da u nju legalno uvedu i stiti, ne JNA (ona je ustavno, koncepcijski i doktrinarno prestala da postoji s raspadom SKJ, a prakticno nakon plebiscita u Sloveniji), Milosevicevu srbonacisticku vojnu silu (Karadaglija Karadzic se, 14.10.1991. godine, decidno izjasnio u sta se uzda kad javno manjinom prijeti nestanku vecine, po neki put – za razliku od odgovora 

Alije Izetbegovica - spomenuvsi i Bosnu) da „sprijeci medjunacionalne sukobe“.
Naser Oric se drznuo da u “Srebrenica svjedoci i optuzuje” napise: “Prema dosadasnjim saznanjima, u vecini slucajeva lokalna rukovodstva, pogotovu rukovodstva SDA bila su zaokupljena svercom oruzja i ostalih vitalnih proizvoda, umjesto da su ocijenili i procijenili da treba izvrsiti pripreme, obuku i organiziranje naroda za otpor okupatoru. Doduse, u nekim opcinama bilo je organizacije i pripreme, ali pod velom neke vojne tajne, tako da je samo mali broj ljudi bio u toku, umjesto da se izvrsene pripreme daju u funkciju, odnosno u prakticnu realizaciju, to rukovodstvo, odnosno ta grupa ljudi koja je “drzala” konce u svojim rukama bjezi u inozemstvo ili ko zna gdje, sa debelim kontom na racunu neke od inozemnih banaka.“ Na zalost, cini se da je i Naser Oric kasno shvatio da se dijelila Bosna a ne – vlast!

Nasrecu, odbrana od svakog copora je prirodna ljudska potreba. Samoorganizirana bosanska vojska je, bez obzira na podlu izdaju, uspjela odbraniti pravo na odbranu Bosne, istovremeno svjesna da se ratni izbori ne mogu organizirati i da braneci Bosnu brani i Aliju Izetbegovica. U suprotnom, priznala bi upravo ono sto Alija Izetbegovic prizeljkuje: da Bosna i ne postoji! Zloupotrebljavajuci to, Alija Izetbegovic do kraja igra svoju igru, ostajuci vjeran saveznik Slobadanu Milosevicu (vjerniji od Radovana Karadzica), ali i Franji Tudjmanu (vjerniji od Mate Bobana). On i njegovi telali sire lazi, kako „tamooni ne zele Bosnu a mi je sami ne mozemo odbraniti“, ili „da ne bi rata – u Bosni bi nestalo Muslimana“, samo da bise imali alibi za razgonjenje bosanskih Srba i Hrvata, ali i svih drugih probosanskih snaga. S istim ciljem, tokom kasne jeseni i zime, po Bosni se (i po Svijetu) razlijecu novi propovjednici Alije Izetbegovica. Usput, s namjerom da je dovedu pred svoj kazan, rasprodaju sve sto bi samoorganiziranoj vojsci mogla biti logisticka podrska. Stimuliraju dezerterstvo, sverc, nemoral i glasine. U takvim okolnostima Bosna docekuje proljece 1993. godine, spremna za kapitulaciju.

I uz saznanje da se svaki realan izvjestaj najvisoj komandi, koja je potcinjena Aliji Izetbegovicu, okrene protiv izvjestaca (Fadil Fako DJozo je bio alfa i omega Igmana i Bjelasnice, odnosno i dijela sarajevskog ratista oslonjenog na te planine, zasjedu na podjahorinskom putu opisao je Mirsad Catic Cuperak, sudionik dogadjaja, u ratnom dnevniku “Sjena nad Igmanom”; u istoj sedmici, Franjo Tudjman je likvidirao Blaza Kraljevica; u centru Gorazda poturena je protivtenkovska mina Zaimu Imamovicu), upozoren je da od „grckog“ mira nema nista, jer je Momcilo Krajisnik, 11. septembra 1992. godine, politickom i vojnom rukovodstvu teroristicke republike iznio plan operacija za narednu godinu. Cilj im je bio hermeticko zatvaranje „enklava“, Trnovo, pa Bjelasnica i Igman – kao osnovica za produzetak napada na Sarajevo, dolinu Neretve i dolinu Bosne. Uzalud, srbonacisticki barjak se, skoro po planu, zaviorio na vrhu Bjelasnice. Jedinice koje su je trebale braniti, za sesnaest mjeseci nisu ni rova iskopale. Zasto? Ko je na vrh Bjelasnice postavio protuhu koja ce docekati kalinovackog skotoma, osmanskog porijekla, Ratka Mladica? Naravno, propovjednici Alije Izetbegovica ce taj dogadjaj proglasiti pocetkom odbrane Bosne. Vjerovatno, vjerujuci da je to pocetak kraja Bosnjana i (nakon hvalospjeva V. Karadzica: „U Srbiji sve po starome, a sultan Bosnjane pokori sam.“) „cuda“ njihovog otpora, te da im vise ne mogu smetati na njihovom putu do klerofasistickog trona – pa ma koliki on bio. Za svaki slucaj, otvaraju i krofasisticki (deklarirajuci ga sukobom ARBiH i HVO), pa potom i kladusko-bihacki (autonomaski) front. Dalje, na privatnom sijelu, mijenjaju ime Musliman u Bosnjak, ali samo da utisnu znak jednakosti izmedju Bosnjak i Musliman i jasno daju do znanja da nemuslimani nisu ti, da njihove Bosne vise nema, odnosno da se moraju prikloniti Beogradu, Zagrebu ili... Na isti – neustavan nacin - manipuliraju drzavnim simbolima, zakonima i bosanskom kulturnom bastinom.

- IV -

Alija Izetbegovic uporno insistira na deblokadi a ne na oslobadjanju Sarajeva, koje je po njegovom nalogu zarobljeno – iseljavanjem vlasti sa Ilidze u Hrasnicu (pod nadzorom Bakira Alispahica). Naravno, deblokada je iskljucivo politicki cin, koji ce on realizirati cim bude u prilici da dobije medjunarodne garancije za svoju autonomnu tvorevinu. Da mu se vojnici ne izmaknu ispod kontrole, u „pomoc“ im redovno salje Tudjmanove bojovnike iz Kiseljaka. Preko hodze Tabaka, kupovinom naoruzanja i municije od boraca ARBiH, pokusava oslabiti front prema Herceg-Bosni. Nakon zlocina u Grabovici i Uzdolu zaustavlja napredovanje ka Mostaru, da bi pod „prijetnjom“ krofasista imao ocit razlog za „obnavljanje“ komunikacije sa Franjom Tudjmanom, a nakon zlocina u Srebrenici komunikacije i sa Slobodanom Milosevicem (iz „postovanja“ prema zrtvama, Srebrenicu ce ostaviti u „svojoj“ republici, jer bilo bi rizicno da prezivjeli budu na okupu; citava Bosna je od aprila do septembra 1992. godine bila Srebrenica, dnevno je ubijano prosjecno po 1000 ljudskih stvorenja i, pritom, nije ubijeno ni 1000 onih koji su ih ubijali, ali je bila iskljucivo pod patronatom legalno izabrane lokalne vlasti; velikom broju njih oduzet je status civilne zrtve i nametnut status borca, iz vise razloga: da se prikrije izdaja, umanji genocid, osigura kontinuitet zavisnosti prezivjelih od klerofasistice sadake).

U Daytonu, kako je nagodba o 51 : 49% Bosne vec bila neupitna, ostalo je da se pazar i medjunarodno verifikuje. Sto znaci: (1) ostanak na vlasti onih koji su za njega najzasluzniji, (2) legalizaciju izbjeglistva, a ne povratka, (3) po onoj: „Zbogom Bosno – odoh u Sarajevo“ - prepustanje Sarajeva Aliji Izetbegovicu, (4) dovodjenje reprezentabilne „okupatorske“ sile, koja ce osigurati mirnu realizaciju ratnih projekata, i (5) sudjenje pojedincima, a nikako (politickim) stabovima koji su organizirali i rukovodili Bosnocidom (u suprotnom, bila bi upitna i pozicija najvisih politicki autoriteta medjunarodne zajednice – u ratu, ali i u miru; naprasne smrti ratnih lidera, kao i znacajnog broja pojedinaca koji su sudjelovali u realizaciji njihovih direktiva, samo su potvrda neizlijecivo bolesne opsjednutosti velicinom vlastitih djela; nanesrecu, metastaze su nepredvidive i dalekosezne, jer su im, uz Bosnjane, taoci i medjunarodni supervizori).

- V –

Nakon rata, Alija Izetbegovic je ili tvrdio suprotno ili se nije izjasnjavao. Mozebit, ponovo se pripremao da u nekoj od ovodunjaluckih sudnica brani svoju opcije o: neimanju „mira i koegzistencije izmedju islamske vjere i neislamskih drustvenih i politickih institucija“, ocekivanju „ako sa dzamije i televizijskog tornja dolaze narodu sasvim oprecne poruke“, ili „Evropljanima koji vjeruju da se drustvo uredjuje pomocu zakona“. Medjutim, to bi – ponovo – bilo sudjenje Bosni a ne njemu. Koje bi on, svojim pravnickim umjecem, ne braneci predsjednicko pravo na odbranu vec dokazujuci da: „Musliman moze ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili – bjezati s bojnog polja.“ naravno - izgubio. Na drugoj strani, Mustafa Ceric organizira (nakon ratne) mirnodopsku selidbu bosnjanskih mejita i, uzgred, dijeli ih na sehide i poginule borce. Seli ih cak i sa zavicajnih Sehitluka, ostavljajuci unakazenu (vjerovatno – kaursku!) zemlju. Pritom se ne poziva na islamske, vec na „zapadne“ deklaracije i povelje.

Alija Izetbegovic Bosnu koristi taman onoliko koliko mu treba da manipulira bosanskom tragedijom – u bosanskim i medjunarodnim okvirima. Ali, uvijek kada se o Bosni uistinu odlucuje zaboravi da ona postoji. To se dogadjalo u kontinuitetu, od (14.10.1991. godine) „muslimanski narod nece nestati“ do (20.11.1995. godine) „Ovo nije pravedan mir. Ali mom narodu je potreban mir“. S jasnom namjerom da iskljuci odgovornost rukovodecih stranackih timova (koji jesu kolektivi, ali nisu - narodni!) za Bosnocid, i ostane neodgovoran do kraja, Alija Izetbegovic u igru uvodi novu propovijed: “Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo cinilo.” Znaci, Bosnjani su hajduci, odmetnici koje on zato zastupa u pidzami u Daytonu. (Upravo ono sto je Richard Holbrooke, 20.11.1995. godine, prenio predsjedniku USA: „Gospodine predsjednice, vi ne zelite da danas budete u blizini ovih ljudi. Oni su divlji, i ne zasluzuju posjetu predsjednika.“) Sta on zna o Bosni? Ono sto je on o njoj zapisao? Takva reputacija Bosne ne razlikuje se od one s kojom su Slobodan Milosevic i Franjo Tudjman izasli na medjunarodnu scenu. Bosna i jeste historijska utopija zato sto je izmicala poganim vlastima i njihovim historicarima. Izmicala im je jer je bosanski Svijet vjerovao prijateljima a ne neprijateljima Svijeta, bez obzira na njihov maternji jezik i boju ociju. Pa, makar, bili i u Americi.

Izuzev Alije Izetbegovica, ne postoji covjek koji svoju politicku mudrost hrani genocidom izvrsenim nad "njegovim" narodom u vrijeme njegovog presjednikovanja. Istovremeno, niko iz njegove vlasti nije odgovoran sto je drzava, kojom su zvanicno vladali, postala globalnim simbolom ljudske tragedije. Kako za takavu politicku mudrost ne postoji racionalno objasnjenje, on i njegova propovijednici zrtve prinose Bogu. Da budu, kao i njihova odgovornost, iracionalne. Vecina, koja je napokon imala vremena i mogucnosti da usporedi predratne tragove olovke na mapi Bosne sa poratnim namjesnistvima, povukla se u bosansku herezu – svjesna da je, zvanicno, sudjelovala u razaranju Bosne. Medjunarodni arbitri i znaju i ne znaju sta se dogadja, cekaju da potkupe matematike, s potpisom: funkcionalno je i samoodrzivo. Dva treceg ne cekaju, snaga s nasilno inputiranim razumom urusila se sama u sebi.

Na koncu: “Da nije u zemlji mrtav, Tudjman bi bio u Haagu, Milosevicu se sudi(lo) za genocid, a Izetbegovic se, poslije svih svjetskih nagrada i priznanja, kao smirena i upotpunjena dusa vraca svome Gospodaru koji je zadovoljan sa njom i ona sa Njim.” Tako, oko Begove dzamije, divane Izetbegovicevi propovjednici. U (Srbinju) Foci ih, a ni Muslimana, vise nema. Doduse, ni Srba na Kosovu vise nema, mada im je Slobodan Milosevic obecao da ih vise niko ne smije biti. Uostalom, s tog „njihovog“ Kosova propast je i dosla u Bosnu. Nisu Bosnjani doveli Osmanlije na njega, izrodi Hrebeljanovica su ih doveli u Bosnu i u njoj, skupa s njima, i ostali. Da neko, slucajno, nije pet stotina godina zuluma nadzivio? To je klasican falsifikat. Jasno je ko nije prihvatio nagodbu – onaj cija se molitva danas ne cuje! Dobri Bosnjanin, Prijatelju, samo on nije prihvatio nagodbu. A nisu mu je ni nudili, znali su da ce je odbiti. Moze se reci, po zakonu spojenih posuda, propast se sa Slobodanom Milosevicem vratila odakle je i dosla. Kamo ce dalje, vise se ne pitaju ni Bosnjani ni Srbi.

- VI –

Mozda je, nedavni, bunt Bosnjana protiv ustavnosti teroristickih projekata nagovjestaj promjene odnosa u korist nestanka – tamnog vilajeta! Koliko ce Sjedinjene Americke Drzava (koje su Albaniji, nakon propasti Otomanske imperije, sacuvale drzavnost), ali i Kristian Shvarc Shiling u tome sudjelovati, ne zavisi samo od njih – zavisi i od sposobnosti Bosnjana da konacno pocnu sanjati sebe same. Ocito je, geneza dobra i geneza zla nemaju odvojene krvotoke – zato je covjek i razumno bice: dobro ce prihvatiti - zlo ce suzbiti! A to koliko je i je li uopce covjek, niotkog mu nije garantirano samim rodjenjem. Jedina garancija zato je njegov zivot, vrijedan taman onoliko koliko ga nastoji razumjeti. Taman toliko i djeljiv.

Pise: Ibro Suhopoljac, 11. februar, 2006

Jedno suprotno mišljenje spram miliona drugih nekada može izgledati kao utopija ali i kao dokaz da pojedinac ima mišljenje tj. stav što je za poštivanje. Kao što je jedna kap u moru neodvojivi dio okeana tako je i ta “utopija” neodvojivi segment nečega što danas zovu globalnom politikom. Ne imati vlastiti stav u vremenima kada drugi svoj plasiraju ofanzivno je robovanje duhom i mišlju. Dno života! Pojedinac (kao osnovni segment društva i svega što proizilazi iz njega) bez obzira na vjeru, naciju, boju kože, obrazovanje …treba da robuje samo Gospodu a ostalo da poštuje. U ovom vremenu hamalstva mnogi se neće prepoznati u ovim riječima. Njihov duh je mrtav! Oni su tek meso okruženo kostima koje ima fizičke potrebe. Najžalosnije je kada se takvi uzjogune kao srdito goveče i počnu na nekoj tribini (da li akademskoj ili nekoj primitivnijoj) promovirati svoje stavove uvjek provlačeći kroz njih svoju “samobitnost” ne znajući da im je to jedino što je preostalo u šupljoj mješini zaokruženoj kožom. Gori od zlih gospodara su sluge koje to jesu dobrovoljno. ”Mozgovi” koji poznaju riječi Muhammeda a.s. da je znanje vodič djelu a djelo njegov sljedbenik, a koji uprkos tome ostaju po strani događaja gori su od onih koji ne znaju ništa i svojom ograničenošću nemogu doprinijeti boljitku.

Trica iz svijeta

Između mnogih događaja koji su obilježili našu svakodnevnicu proteklih nekoliko sedmica i koji mogu poslužiti kao ilustracija gore spomenutog tri su značajniji. Prvi je svakako pobjeda Hamasa na izborima u Palestini što je direktan šamar američkoj politici na Bliskom istoku kao i sljedbenicima najmoćnije svjetske sile.

Kao drugi primjer i odgovor na predhodno objašnjeno (tuk na utuk) slijedio je govor američkog predsjednika Buša u kome je on jasno rekao svijetu (Hamasu prije svega) da on stoji iza Izraelske okupacione sile u sukobu na Bliskom istoku. Naravno, ništa novo nije u riječima da „Buš liže Nutelu“, ali je i te kako novo to da je Palestinski narod prvi puta složno rekao ne, Izraelu kao okupatoru i Americi kao njegovom sponzoru. Biće zaista zanimljivo vidjeti šta će donijeti skora budućnost u vječnom sukobu Davida i Golijata.

Buš nije propustio da spomene da će uskoro svanuti dan kada Amerika neće više ovisiti o “crnom blagu” sa Bliskog istoka što je bombastično odjeknulo širom svijeta a naročito zagolicalo američke muslimanske prijatelje koji podobro zasnivaju svoju egzistenciju na jakim ekonomsko - političkim odnosima sa USA. Ostaje da se vidi da li će se ta revolucija tehnologije zaista dogoditi u Americi ili je to još jedno blef slijetanje Nila Amstronga na Mjesec u aranžmanu Džordža W. Buša?! Kao nadopuna svega tu je i pogrdna karikatura Muhammeda a.s. koja je obišla svijet. Za neke je to “sloboda govora” a za druge grubo vrijeđanje Islama koje se nastavlja još od deranja Kur’ana i bacanja strganih listova u klozetske šolje u vojnim američkim kampovima. Bilo kako bilo svijet se ovaj puta jasno podijelio na novom pipanju “islamskog pulsa” od strane kršćanske ofanzivne politike ili ako hoćete pulsa koji svojim resursima posredno i neposredno u velikoj mjeri drži ključeve svjetske trgovine pa i ekonomije. Zanimljivo je da se pored islamskog svijeta, koji jednoglasno osuđuje tu podlu političko – vjersku vulgarnost Danaca, osudama pridružuju Rusija i Kina, dvije velike sile bez kojih nema dogovora na planeti. Možda je još uvjek pretenciozno misliti ali bi se svakako moglo zaključiti da se spontano stvara novi (stari) političko – ekonomski blok kao odgovor na „demokratiju malja“ trenutno najveće sile na svijetu?

Treći događaj koji se zbiva daleko od naših očiju je buđenje nacija Latinske Amerike koje streme novim uređenjima suprotnim surovom eksploatisanju čovjeka. Kuba i Venecuela, a sada i Bolivija prave veliki napor u ujedinjavanju Latinske Amerike u jedan anti – imperijalistički blok zasnovan na solidarnosti. U Venecueli siromašni vode t.z.v. Bolivarijevu revoluciju? koja daje stvarnu snagu narodu i drastično poboljšava kvalitet života milionima ljudi. Besplatno obrazovanje (uključujući besplatan transport, dva jela na dan, knjige), besplatno zdravstvo i besplatna hrana za siromašne je uvedena i nepismenost je većim dijelom već eliminisana. Mora se reći da uspjesi ove revolucije nadahnjuju ljude širom svijeta da jedno alternativno društvo suprotno onom izrabljivačkom može biti sagrađeno, dakle društvo temeljeno na principima humanizma i saradnji radije nego na eksploatisanju i potrošnji. Nego, čini li vam se da bi ovo mogla biti repriza filma koji je već igrao na svjetskoj pozornici?

Realnost

Pozdravljanje okupacije Iraka od mnogih zemalja te slijepo praćenje stavova i radnji „gospodara rata“ nije ništa drugo do kriminalizacija poštenja i pokušaj pomoći održavanja zajedničkih interesa oko profita. Amerika, vodeći slobodnu svjetsku trgovinu, nastoji da i dalje eksploatiše ljude i resurse zemalja Trećeg svijeta potpomognuta vojnom silom. Amerikanac Tomas Fridom (Thomas Freadom) autor knjige “The Lexus and the Olive Tree” još je 1999 napisao da tajna ruka trgovine nikada ne može biti uspješna bez tajne pesnice. McDonald nikada nebi procvjetao bez McDonnell-Douglas–a pronalazača F15 ili recimo Silicon Valley technologies (najmodernija svjetska tehnologija locirana u Americi koja dodiruje granice fantastičnog poznata kao high-tech-business) nebi opstala bez podrške američke avijacije, armije, mornarice… koje opet “pune” svoje baterije na džabaluku zemalja Trećeg svijeta. Veoma često zemlje u razvoju mogu biti izložene “javnoj” prodaji moćnima preko prodavanja infrastrukture ili prirodnih rezervi velikim inostranim magnatima, a ako bi eventualno odbile ponude onda obično slijede vojni napadi i okupacije pod svakakvim mogućim opravdanjima. Okupacija Iraka je najčistiji primjer toga. Do sada se govori o više od 100 000 pobijenih nevinih ljudi koji su morali umrijeti kao rezultat okupacije alijanse snaga predvođene Amerikom. U nastojanju da obezbijede Iračko ulje sebi i da budu predstraža u strateški važnom regionu Bliskog istoka Amerikanci koriste ekstremno nasilje i demonstriraju totalno gaženje ljudskih prava.

Glad

Istovremeno glad nastavlja da bude dnevna realnost svijeta za 852 miliona ljudi, dok se trilioni miliona dolara troše na oružje koje neće ubiti glad već gladne?! 13 miliona djece umire godišnje od bolesti koje se mogu liječiti a trilioni miliona dolara ponovo se troše za koje-kakve TV i radio reklame?! Upravo zato što nezadovoljstvo raste u eksploatisanim nacijama Amerika ima 120 vojnih baza širom svijeta. Doduše neki su i te kako sretni biti robovi moćnima što nas opet vraća na početak ove priče. Smisao je u tome da nema slobodnog društva bez slobode pojedinca, a sloboda pojedinca podrazumjeva između ostalog pravo na rad, slobodu, govor, edukaciju.... dakle znanje. Pametan čovjek je slobodan čovjek bez obzira na okove koji ga mogu sputavati i iz tog razloga držanje u siromaštvu i needukaciji je imperativ moćnih. Djelo i znanje su u neraskidivoj vezi. Jedino znanje vodi djelu. Sve drugo je neznanje i vodi nedjelu. Muhamed a.s. sažeto objašnjava neznanje: “Spavanje znajući je bolje od klanjanja (Bogu) ne znajući. Onaj koji radi nešto bez znanja više šteti nego koristi.”

Gdje god odemo vraćamo se sebi. Od svakog možemo pobjeći ali ne i od sebe. Zato ovaj život treba živjeti dostojno, postojano a toga nema bez traženja znanja. Sticanje znanja je doživotna dužnost svakog muslimana kako je hazretli Alija podučavao: “Znanje je izgubljeno blago vjernika. Stoga ga on treba tražiti čak i kada je ono u rukama onih koji vjeruju u više bogova.” Dakle, učimo od onih koji su sada moćniji, da sutra nebi bili njihovi robovi. Vratimo se sebi!

* Bolivarijeva revolucija je masovni socijalni i politički pokret koji traje u Venecueli.. Lider je Hugo Čavez (Hugo Chavez) koji propagira socijalističku ideju Simona Bolivara.

11.02.2006.