1. Član II Konvencije o Genocidu definira internacionalni zločin "genocid" na slijedeći način: U trenutnoj Konvenciji, genocid znaci akt počinjen sa namjerom da uništi, u cijelosti ili djelomično, određenu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu, na način:

(a) Ubijanjem članova te grupe;

(b) Prouzrokovanjem ozbiljnih tjelesnih ili mentalnih povreda članovima te grupe;

(c) Namjernim prouzrokovanjem uslova života za neku grupu, sračunatim sa ciljem da se dovede do fizičkog uništenja cijele grupe ili jednog njenog dijela;

(d) Nametanjem mjera sa namjerom da se spriječi rađanje djece u okviru te grupe;

(e) Prevođenjem djece silom iz jedne grupe u drugu grupu.

Tokom 1993. godine, Republika Bosna i Hercegovina je pokrenula sudski postupak na Internacionalnom Sudu Pravde u Hagu optužujući bivšu Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) da je počinila akt genocida, definiranim pod (a), (b), (c) i (d) spomenutog Člana II konvencije o genocidu. Do danas, Bosna i Hercegovina je dobila svaku fazu ovog, još uvijek otvorenog sudskog proces, sa još samo nedovršenim usmenim dijelom i konačnom presudom.

Građani Bosne i Hercegovine zahtijevaju da se Republika Srpska, kreirana genocidom, proglasi ilegalnom i da se Ustav Republike Bosne i Hercegovine ponovo stavi u funkciju.

 2.  Republika BiH bila je međunarodno priznata država i 177. po redu članica UN. Po Povelji UN, Ustav i institucije države članice UN ne mogu se mijenjati agresijom neke druge države, pa cak ni Ujedinjene nacije nemaju pravo miješanja u unutrašnje stvari svojih članica.

 Član 2, paragraf 7 Povelje UN se kaže:

Ništa sadržano u ovoj Povelji ne može dati za pravo Ujedinjenim nacijama da se miješaju u pitanja koja su stvar unutarnjeg pravnog poretka bilo koje zemlje.

Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija u svojoj rezoluciji broj 752 iz 1992. godine   je proglasio SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) agresorima na Republiku BiH, a u rezoluciji broj 757 iz 1992. počeo kažnjavati agresore uvodeći im ekonomske sankcije.

Ujedinjene nacije nisu smjele dozvoliti da počnu pregovori o ustavnom preuređenju države članice, žrtve agresije, bez obzira na pristanak Predsjednika predsjedništva Republike BiH da se upusti u te pregovore.  Rezultat takvih pregovora je nasilna promjena Ustava države žrtve agresije.

3. U Dejtonskom ugovoru Bosna i Hercegovina se našla pod starateljstvom od strane SR Jugoslavije i Republike Hrvatske, što je zabranjeno članom 2. Povelje UN. Internacionalno pravo, zaštita zemalja članica i obaveza UN da osigura tu zaštitu, postoji osim, ako se zemlja članica UN, tog prava sama ne odrekne. Međutim to odricanje ne smije biti rezultat nelegitimnog predstavljanja, reinterpretacije predmeta pregovora, obmana državnika prema vlastitom narodu. Svoju zavjeru ( pregovore o Ustavu iza zatvorenih vrata i van institucija sistema ) bh. pregovarači krili su, a i danas kriju, obmanom da ne postoji Pravo, nego postoje zavjere.

 U članu 2.1 Povelje UN se kaže:

 Među članicama UN odnosi se moraju zasnivati na poštovanju načela suverene jednakosti.

 4. Pošto je Ustav jedne zemlje izraz suverene jednakosti zemalja članica UN, jasno je da je pregovaranje o Ustavu od strane susjednih zemalja direktno kršenje člana 2. Povelje UN, kao imperativne norme međunarodnog prava. Činjenica da su SRJ i R Hrvatska postali sudionici pregovora o Ustavu Bosne i Hercegovine, pri čemu su izmjenu Ustava RBiH upravo pokušavale realizirati putem rata i agresije, je u suprotnosti sa članom 2. Povelje UN.

Ljudi, koji su još od Lisabona 92., preko Ženeve 93. do Dejtona 95. davali agresoru viziju uspjeha, tako što su pristajali da diskutuju vlastiti Ustav, danas to brane navodnim pritiskom svijeta, krijući navedene činjenice o neupitnosti, nedjeljivosti i neprenosivosti suvereniteta i ništavnosti ugovora pod pritiskom, obmanom ili nelegitimnom voljom.

 5. Sa aspekta unutarnjeg prava, pregovaranjem Ustava Republike BiH i prihvaćanjem "Dejtonskog Ustava" činjena je izdaja Republike što se može ponajbolje vidjeti iz članova 154. i 155. Ustava R BiH koji glase:

 Član 154.

Neprikosnoveno je i neotuđivo pravo i dužnost građana, naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i cjelokupnost i Ustavom utvrđeno uređenje Republike.

Član 155.

Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili prizna okupaciju Republike Bosne i Hercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo da spriječi građane Republike Bosne i Hercegovine da se bore protiv neprijatelja koji je napao Republiku. Takvi akti su protuustavni i kažnjavaju se kao izdaja Republike. Izdaja Republike je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično djelo.

Legitimni predstavnik hrvatskog naroda u BiH Krešimir Zubak nije pristao da potpise ni preliminarni mirovni sporazum u Daytonu, pa su u ime Hrvata iz BiH taj sporazum potpisali funkcioneri susjedne države Hrvatske, sto je nečuveno i internacionalnom pravu.

Aneks 4 finalne verzije mirovnog sporazuma, Pariški sporazum, koji se danas koristi kao Ustav Bosne i Hercegovine nikada nije ratifikovala Skupština Republike Bosne i Hercegovine, cime je dokazana nelegitimna volja bosanskohercegovačkih pregovarača i potpisnika Pariškog sporazuma. To znači da Aneks 4 nikada nije prošao kroz legalnu proceduru promjene Ustava propisanu prethodnim, a tada važećim, Ustavom Republike BiH.  

 6. Sa aspekta konvencija o međudržavnim ugovorima, Bečka konvencija iz 1969. godine, pridružena Povelji UN, smatra ništavnim ugovore suprotne međunarodnom pravu, dakle suprotne Povelji UN.  Za BiH je bitno da član 53. spomenute konvencije smatra ništavnim čak i ugovore koji su dobrovoljno doneseni, ako su suprotni međunarodnom pravu. Osim toga, kao ugovor, "Dejtonski Ustav" je suprotan referentnoj konvenciji za međudržavne ugovore, po kojoj se ugovorom smatraju sporazumi između država, isključujući mogućnost da ti ugovori sadrže i ustav neke zemlje.

Prema tome Dejtonski ustav je akt ilegalne “ustavne kapitulacije” koji su potpisale i garantirale dvije susjedne zemlje, a koje su kao jedan od osnovnih ratnih ciljeva imali upravo izmjenu Ustava RBiH. Ovim je RBiH uspješno odvedena od primjene Povelje UN, i međunarodnog prava protiv država krivaca za rat i genocid.